Krešimir Pintarić – melankolično gunđalo

Krešimir Pintarić – melankolično gunđalo

Trenutak pravog osjećaja

bio sam budan

i svjestan da telefon u kuhinji uporno zvoni.

zatim je na trenutak stao

i onda ponovno počeo.

pomislio sam da je nekome doista stalo do mene

i ustao iz kreveta.

krenuo sam prema telefonu

opasno se naginjući ulijevo.

stigavši u kuhinju

zastao sam — bila je tako jarko osvijetljena

da sam pomislio da je taj trenutak negdje na Jarun

pala atomska bomba.

dok sam slobodnom rukom češao zatiljak

— i žmirkao zaprepašten prosinačkim suncem —

objašnjavao sam ženskom glasu

najuvjerljivije što sam mogao

da sam siguran da na ovom telefonskom broju

nema gospodina Markovića.

kada je napokon povjerovao u to

na trenutak je zašutio

a onda rekao:

meni samo gospodin Marković može pomoći.

glas je zvučao tako bespomoćno i molećivo

da mi je još samo malo trebalo da si počnem prebacivati

što nisam gospodin Marković.

siguran sam da sam tada trebao nešto reći.

glas je rekao

ispričavam se što sam vam smetala.

nakon toga linija se prekinula.

stajao sam još nekoliko trenutaka tupo zureći u telefon

a onda spustio slušalicu

i prišao prozoru potpuno očaran prizorom:

prekrasno zimsko sunce nasađeno nad Knežijom.

dok sam tako stajao pored prozora

osjetio sam se mamurnim

ali onako — baš kako treba.

sigurno ste i sami doživjeli jedan od tih mamurluka —

ne kada se čini da nema smisla išta raditi

nego kada se čini da ima smisla ništa ne raditi.

Dogovor

početkom ožujka

gospodin Turković me je obavijestio da »mora« podići stanarinu.

nazvao sam Domagoja

i upitao:

hoćeš živjeti sa mnom?

odgovorio je da bi.

rekao sam mu da dođe na Real-Bayern i pivo.

rekao sam mu:

razmisli što ti je najvažnije kod cimera

uzmi papir i napiši.

ja ću napraviti isto

pa ćemo se mijenjati.

i onda?

upitao je.

ako se slažemo s napisanim

bit ćemo cimeri

odgovorio sam.

tišina u slušalici je potrajala nekoliko trenutaka dulje

nego li je to bilo dramatski opravdano.

možemo te papire zaljepiti na zid

i neka tamo ostanu

dok ne naučimo

živjeti zajedno

dodao sam.

a mogu li napisati pjesmu o proljeću

ili šumskim životinjama?

upitao je.

neka budu šumske životinje

odgovorio sam

i spustio slušalicu.

stigao je na sam početak utakmice.

rekao sam:

daj da to odmah riješimo

i pružio mu komad papira na kojem je pisalo:

iza mog cimera ne smije poslije tuširanja ostajati voda u držaču za

sapun.

kimnuo je glavom.

iz džepa je izvadio ispresavijani komad papira na kojem je pisalo:

moj cimer mora željeti ostati moj cimer.

»Klub boraca«

kada smo izašli iz kina

Krešo je bio u svom

— za takve situacije —

uobičajeno bijesnom raspoloženju.

psovao je Hollywood kino Europu kinodistributere općenito

nacionalnu televiziju slobodu tiska globalizaciju vladu

katolike.

tu sam ga prekinuo podsjetivši ga da je i on sam katolik.

to je bio kriv potez

jer je za trenutak zastao

i okrenuo se prema meni:

TI zaveži!

to je bila TVOJA briljantna ideja da se ide gledati ovaj film!

nakon toga je nastavio psovati

filmske kritičare krupni kapital binske radnike

Židove crnce kosooke bijelce.

ovaj put nisam ponovio grešku.

još je nekoliko puta opsovao Nomad

a onda je zapuhao tako snažan vjetar

da se činilo da je temperatura odjedanput pala za 20 stupnjeva.

to ga je ušutkalo —

ne i smirilo.

ispred Mimare je hrpa klinaca na skateovima

pokušavala slomiti kičme.

Krešo ih je prezrivo pogledao

i zavrtio glavom:

pogledaj ih molim te!

umjesto da se drogiraju negdje na toplom!

kimnuo sam u znak slaganja.

dok smo prelazili ulicu

pored nas je prošao školski autobus.

kada su primijetili da gledamo u njihovom pravcu

dvadesetak klinaca nalijepljeno na prozore

isplazilo je jezike ili podiglo srednji prst.

pogledao sam postrance Krešu.

mislio sam da će ga to potpuno razbjesniti

ali nije.

misliš da si pametan

rekao je mirnim glasom

ali klinci te uvijek na kraju razjebu.

Krešimir Pintarić (Osijek, 1971) objavljivao je poeziju, prozu i esejiziranu prozu po mnogim časopisima, a 1997. objavio je knjigu pjesama/tekstova Tour de force. Ta, različitim kritičkim i znanstvenim aparatom višestruko uokvirena zbirka, na rubu koncepta, spona je između poezije Quorumovaca odnosno poezije osamdesetih, i poezije kakva se pojavila devedesetih. Pod utjecajem poststrukturalističkih premisa, interreakcije tekstova te ideje svijeta kao teksta Tour de force je gotovo knjiga-centon (krparija, patchwork) sastavljena od citata, bilježaka, fusnota, fragmenata, što se mnogo puta eksplicira, a u posljednjem poglavlju, Anamnezi autor posvaja tekstove drugih autora. Ti, uglavnom tekstualni poticaji, lirski su uzemljeni u svakodnevicu, u pomalo melankoličnu atmosferu karakterističnu za istok Slavonije. Istodobno, Pintarić je u tim tekstovima jakom ironijom, brbljavim autoironičnim, za metatekstualna naklapanja uvijek spremnim lirskim subjektom/pripovjednom instancom s mnogo humora pokazao »dekadenciju« odnosno umor takve poetske prakse. Nova poezija po svemu je bliža poeziji koja nastaje devedesetih, u prvom redu veristički običnoj poeziji Tanje Gromača. Iza izrazite naracije, u podlozi Pintarićeve poezije leži lirsko, potraga za tim osjećajem koji često poentira pjesmu. Pintarić se nije odrekao svojih najjačih aduta: humora, autoironije, poigravanja s razinama lirskog subjekta koji, primjerice, samoizreknutog sebe promatra u trećem licu. Njegov je govor izravan i nepouzdan, a opet nenametljiv, na tragu Salingerovih likova. Poetski govor odvija se u znaku minus postupka, temeljite depoetizacije i teži prema, često anegdotalnom, bilježenju urbane zbilje. Kresanje izravne metatekstualnosti, karakteristično za Pintarića u novoj fazi, kao da označava definitivan prelazak iz postmoderne osamdesetih u nešto što, radno, smijemo nazvati trans-modernom. Ili, možda još bolje, posebice s obzirom na količinu opijata u poeziji Krešimira Pintarića — trance-modernom.

Kruno Lokotar