Kreativna vibra

Kreativna vibra

U Istri, kaže Stranka naravnog zakona, postoji dobra vibra pa je tamo dobro živjeti. Možda i u tome leži tajna kvalitete i zanimljivosti Pulskog međunarodnog festivala alternativnog kazališta koji već šestu godinu oduševljava istraživačkom i kreativnom energijom. Oni se ne opterećuju hoće li na otvaranju biti vatrometa ili ne, ne nastoje zbijati predstave u mudre teorijske okvire, snalaze se, iako sve teže, s doista bijednim svotama novca (cijeli je festival ove godine stajao stotinu i pedeset tisuća kuna), nemaju ni press ureda, ali zato imaju napretek dobrih predstava i pozitivne atmosfere. Ove godine Branko Sušac okupio je festival oko ideje site specific theatra, tzv. kazališta na specifičnoj lokaciji i performativnih izvedbi različitih predznaka.

Oživljene stvari

Započelo je inspirativnom izvedbom predstave Anno Domini 2000, češko-hrvatskom koprodukcijom koja je na fascinantan način oživila prostor kamenoloma Stoja, mjesta gdje se susreće prirodno i umjetno; čovjek, priroda i stroj. Ideja za projekt došla je od Žana Loose (inače Hrvata iz Mostara), koji se u Češkoj već dulje bavi site specific theatrom kazališno oživljavajući napuštene tvornice, rudnike, skladišta... Sa suradnicama Natalijom Slovačkovom i Lucijom Marqezovom te sa članovima pulske grupe INAT odlučio je povesti publiku kroz »Mjesečev krajolik« kamenoloma (od prizora do prizora vodio nas je simpatičan klaun sa slamnatim šeširom i kanticom za zalijevanje, zalijevajući zemlju prije svakoga novog prizora) u zajedničku avanturu istraživanja prostora u kojem se na drukčiji način percipira zvuk, pokret i ljudsko tijelo te čovjek sam kao biće koje ponekad dominira prirodom, ali i djeluje posve maleno i neznatno u srazu s njezinom veličinom. Na golemim stijenama koje okružuju kamenolom postavljeni su izvođači odjeveni u crno te djeluju poput malih mrava, dok se u podnožju prizivaju arhetipske slike ljudske zajednice što postojanje neraskidivo veže uz zemlju, okupljanjem oko ognjišta, oplemenjivanjem, ritualima, borbom za zemlju (odličan prizor u kojem se japanski i naš glumac bore za životni prostor). Umjetni prostor kamenoloma što ga čovjek rabi za svoje potrebe bio je nadahnuće za maštovito prikazivanje odnosa između čovjeka i mašine. Ako smo dosad vjerovali da stvari ne mogu izgledati žive, onda nas je fascinantni finalni ples bagera u kombinaciji s plesom izvođača na dizalicama posve razuvjerio.

Krik zemlje

A ako smo pak mislili da čovjek ne može izraziti nešto tako apstraktno kao što je to krik zemlje, također smo se prevarili. Razuvjerila nas je Sussana Akerlund iz Švedske (pseudonim SU-EN), buto-plesačica, izvevši Scarp-The Truck. Pred Vojarnu Karlo Rojc nju dovodi kamion za otpatke, odnosno ona se nalazi u željeznoj hvataljki na dizalici što djeluje poput metalnoga ružina pupoljka. Hvataljka se polako rastvara i izbacuje je u kamionsku prikolicu, gdje dramom tijela u idućih pola sata iskazuje patnju bića koje možemo naslućivati kao cvijet, kukca, čovjeka ali i kao apstraktnu sliku civilizacije deformirane i rastrzane ekološkim katastrofama. Filozofija je butoa učiniti vidljivim želje i osjećaje tijela, doprijeti do njegove podsvijesti, do podsvijesti svakoga njegova mišića, živca i stanice. Tijelo SU-EN bio je medij koji je grotesknim grimasama lica, deformiranim gestama udova, napetošću mišića u čiji je i najmanji pokret uložena silna energija, izražavalo očajničku borbu protiv smrti koju je čovjek namijenio zemlji, ali i samom sebi. Hvataljka je na kraju ponovno došla po izvođačicu koja se sklupčala u metalnu ružu mašući nam iz nje poput malog svemirca ET-a.

Ekološke poruke

Nekoliko je festivalskih predstava imalo ekoloških primisli, pa tako i predstava španjolskih izvođačica grupe Sol Pico koje su na pulskom trgu Portarati izvele ironičnu plesnu etidu Del Planeta Basura (Planeta smeća). U baletnim suknjicama od PVC-a destrukcijom i ironizacijom ljupkih baletnih pokreta pretvarale su se u muškobanjaste sumo-hrvače što se međusobno napadaju uništavajući nam bubnjiće i naizmjeničnom svirkom bubnjeva i saksofona. U njihovu programu piše da je to predstava koja bilježi erozivno ponašanje ljudi na našem planetu, no trošeći se stalno u ponavljanju istih mehanizama izvedba je samo erodirala našu dobru volju da u njoj vidimo više od djetinjastih dosjetki, temperamentnog plesa i svirke rečenih dama.

Ovogodišnji PUF pokazao je nekoliko različitih pristupa performansu. Naša najpoznatija performerica Vlasta Delimar pokazala je svoj zadnji performans Razgovor s ratnikom ili žena je nestala u kojem progovara o temi traumatskih iskustava iz rata koristeći se kao i uvijek kao medijem umjetničke poruke i vlastitim obnaženim tijelom (samo sa nevjestinskom koprenom na glavi), no uz nju se pojavljuje i lik ratnog invalida Milana Božića u čijoj se ispovijedi koju prati videoprojekcija izmjenjuju mučna iskustva iz rata s prisjećanjem na majčinu smrt.

Pulski umjetnik Pino Ivančić izveo je pak performans Tanz Šćapuni, hommage onima koji kreću ujutro u šest... a u kojem pokretima izvođači prikazuju rad u tvornici, svaki u samoći jednoličnog ponavljnja radnog procesa, kako je to Marx lijepo rekao, u »otuđenju čovjeka od čovjeka«, performans koji je možda poželio reći nešto drugo, ali mene je podsjetio na neka druga vremena, kada su ljudi barem imali posao, makar i jednoličan. Ljudi koji se izgubljeno okupljaju u očajničke skupine što uzaludno štrajkaju pred propalim firmama čini mi se da su inspirativnija potka za takav radnički performans.

Antirasistički performans

Jedan od svakako najzanimljivijih performansa bio je onaj američkog umjetnika češkoga porijekla Milana Kohouta. U performans na Danteovu trgu uključio je pulske Rome i ludističkom igrom spojio crno-bijeli svijet kroz duhovitu komunikaciju cijevima čije su krajeve u ustima držali dobrovoljci iz publike, kako oni bijele tako i oni tamne boje kože. Simboličkim razbijanjem dviju kugli u kojima se nalazila bijela i crna boja što su se rasprsnućem pomiješale u jedno i finalnim romskim kolom u koje se spontano uključio velik broj publike Kohout je želio ukazati na problem integracije Roma u naše društvo, u kojem donedavno, iako druga manjina po veličini, nisu bili priznati kao takvi. Kohoutova izvedba na tragu je njegovih programskih performansa protiv ksenofobije i rasizma što ih je prikazivao po češkim selima, a po narudžbi češkoga ministarstva kulture, koje se i na taj način odlučilo suprotstaviti sve većoj netrpeljivosti svojih građana spram manjina.

Hrvatska se predstavila i Hodačem Magdalene Lupi, koreografiranom pričom o pjesniku-psovaču Janku Poliću Kamovu koju su izveli na platou robne kuće iza pulske tržnice te Ružičastim snima grupe Inat iz Pule u režiji Branka Sušca. Ružičasti sni nisu nimalo ljupka slika poslijeratne hrvatske zbilje što živi u sjeni mrtvih koji je kao utvare posjećuju iz groba i živih koji proživljavaju traumatičnu zbilju... Ispred ruševne vojarne Karlo Rojc Sušac okuplja utvare što u bijelim opravama kreću prema ulaznim vratima kasarne, gdje ih u vrata pakla pripušta glumac Šandor Slacki, nevjerojatno sličan Garyju Oldmanu iz Coppolina Dracule. U makabričnoj atmosferi vojničkih hodnika i vlažnih podrumskih izbi kroz koje publiku vodi Slacki redaju se instalacije s krevetima što predstavljaju grobove, bunjuelovske nadrealne slike bogataške trpeze koje uz obilje hrane nudi i ljudsku glavu... Miris pljesni, svijeća i smeća miješa se s prizorima očajničkog vješanja, žene koja mirno lakira nokte tek povremeno dirnuta kosturom na njezinu krevetu što je podsjeća na nekoga tko je tu prije živ ležao, dojenčadi koja bespomoćno leže u metalnim krevetićima trošnoga rodilišta i njihovim majkama koje umorno počivaju u prljavim krevetima i čije im drhtave ruke ne mogu pružiti sigurnost. Čini mi se da je suvišna bila ironično impostirana pjesma na kraju, Tomorrow Belongs to Me, jer je s jezovitom atmosferom predstave o našoj zbilji sve rečeno.

Ventilator za kraj

Beskompromisnom slikom realnosti Inat je zasluženo dobio nagradu Vjetar za najcjelovitije ostvarenje. Drugu nagradu Vjetar dobila je predstava Anno Domini 2000, a Kaplja su podijelili Milan Kohout i SU-EN. Specijalnu nagradu dobila je predstava Ventilator, glazbeni performans grupe The Stroj iz Ljubljane, koja je u kinu Pula napravila instalaciju s limenim kantama po kojima su glazbenici lupali udaraljkama, čekićima i lancima, a simbolizirala je stroj budućnosti u kojoj nas očekuje globalno zagrijavanje. Repetativne ritmičke strukture, skandiranje glazbenika i energija njihovih tijela koja je pokretala stroj stvarali su pomalo ritualno ozračje ekstatičnosti što je globalno zagrijalo publiku koja je spremno uzvraćala skandiranje i odgovarala na ritmičke impulse izvođača. Ventilator je bio uspješan kraj kreativnoga druženja, kojem dogodine treba poželjeti samo dobar press-centar i više novca.

Gordana Ostović