Kipovi, diskretna djeca vremena

Kipovi, diskretna djeca vremena

Napetosti, Prostorno pružanje, Uzastopnosti, Mali salon Moderne galerije, Rijeka, od 16. do 29. lipnja 2000.

U skladu s duhovnom i umjetničkom klimom postmoderne i eklekticizma kiparstvo Petra Barišića stvoreno u devedesetima nudi novo čitanje modernizma. Izmirujući sve prostorne i vremenske distance i opozicije, ono na svjetlo dana izvlači podatke iz starijih povijesnih geometrijskih pojava konstruktivističkoga kiparstva visokog modernizma, i to u široku rasponu od kubističkih eksperimenata, preko konstruktivizma s početka 20. stoljeća, novije američke geometrijske apstrakcije, op-arta, neoplasticizma, pa sve do neogea osamdesetih, njihovih umjetničkih konstanti i kodova i referira se na njih. S umjetnosti svih tih razdoblja vodi dijalog, pri čemu nastaju zanimljivi, uspješni, efektni, atraktivni, dimenzijama najčešće monumentalni i jedinstveni pokušaji redefinicije geometrijskog nasljeđa. Na činjenice koje priziva iz povijesti umjetnosti prethodnih desetljeća kipar taloži svoja saznanja, plastička iskustva i praksu, pa staru, povijesnu bagažu ukalupljuje u novu, bitno drukčiju situaciju, uvjetovanu suvremenim likovnim kretanjima i današnjim duhovnim kontekstom.

Ontološki status skulpture

Na izložbi koja je od 16. do 29. lipnja trajala u Malom salonu riječke Moderne galerije postavio je tri recentna objekta-reljefa i tri skulpture iz 1999. (Napetosti, Prostorno pružanje i Uzastopnosti) još apstraktnije i geometriziranije orijentacije. Tu ga, čini se, zaokuplja pitanje sadašnjega ontološkog statusa skulpture: što ona kao takva, kao autonomna plastička činjenica — bez upletanja sa strane koja mogu stizati iz rečene povijesne bagaže i sjećanja na položaj skulpture u povijesti modernizma, bez potpore simbolike, semantike, ideologije... — danas jest. Geometrijska apstrakcija, drži Barišić, entitet je za sebe, autonomni likovni jezik, pa njegove skulpture svjedoče o odsutnosti svake referencijalnosti i ne označavaju ništa izvan svoje nazočnosti, izvan vlastite realnosti. Stoga je iz njih odagnano sve ikoničko, predstavljačko i svaka moguća asocijativna veza s predmetnim svijetom. Skulptura je za nj samooznačavajuća plastička činjenica koja očituje i otkriva tek proces i logiku svog nastajanja, gdje u prvi plan izbija njezina fizička građa, sa svojim gradbenim načelom i ekspresivnošću materije od koje je ostvarena. Pozivajući se na duhovni više nego na oblikovni primjer povijesne avangarde, Barišić — autor koji svome radu pristupa s najvećom rigoroznošću, samoodgovornošću, samoreflektivnošću, s poznavanjem i razumijevanjem bliže i dalje povijesti umjetnosti, ali i umjetničke proizvodnje vlastita vremena — želi istaknuti da je današnjem umjetniku, u kaotičnim povijesnim okolnostima, čvršće duhovno i svako drugo utočište nemoguće tražiti u velikim povijesnim utopijskim pričama, avanturama i idealima, poput onih u koje su vjerovali nestori konstruktivne umjetnosti prve polovice 20. stoljeća i drugih, često do isključivosti militantnih pokreta, koji su uz to jedino za sebe svojatali karizmu avangarde. Bespogovorno stroge forme geometrijske apstrakcije prve polovice 20. stoljeća — one velikih pionira konstruktivizma, neoplasticizma i suprematizma — često racionalno strukturirane, nerijetko i na preciznim matematičkim i numeričkim proračunima, i reducirane do konstrukcijskoga kostura — bile su vezane uz filozofska, mistička i metafizička učenja, pa i uz antropozofske i teozofske doktrine i težnje za kojima su se povodili ti autori i ispunjene izrazitom spiritualnošću, ali su u svojoj ukupnosti duhovno nasljeđe idealizma, očitovanja snova umjetnika o mogućnostima izgradnje nekoga novog, savršenijeg svijeta, svijeta bliže ili dalje budućnosti.

Utopijska vizija

Barišićeve recentne skulpture poručuju da je doba utopijske vizije umjetnika kako će upravo umjetnost pomoći da se — sintezom znanosti, tehnologije i umjetnosti — izgradi sređeniji i za čovjeka optimalniji, prihvatljiviji svijet, da se radikalnije preobraze duhovna i fizička okolina postojanja, nepovratno iza nas, da je čak i mit o progresu i lingvističkom darvinizmu potpuno iscrpljen, da se ne da oživiti ni posredovanjem sofisticiranih tehnologija kojima raspolaže današnjica. Njegov je rukopis rasterećen svih tih teških zadaća, obvezujućih, pritiskujućih i neizdrživih postulata kojima su se bili opteretili pioniri geometrijske apstrakcije, skulptura kakvu on danas stvara, dakle, na sebe nipošto ne preuzima te utopističke zadaće; ona je sada tek više ili manje dekorativna tvorevina, ispunjena individualnom i personaliziranom osjećajnošću, organizirana i vođena živom likovnom mišlju i ostvarena marljivim radom. Geometrijska apstrakcija — nekad aktualna i predvodnička, danas retroaktualna morfologija — za Barišića je samo jedna od mogućih umjetničkih solucija, samo jedan od mogućih jezika u babilonskom tornju suvremene umjetnosti, naravno bez ikakve supremacije nad drugim jezicima, ali jednako tako i s istim pravima opstanka kao i svi ostali. On je — umjesto uz utopističku doksu — vezan više uz ludičku i relaksirajuću funkciju umjetnosti, njegove su spoznaje prije intuitivne nego egzaktne, a njegova postignuća u većoj su mjeri posljedica zanosa igre nego metodičkih istraživanja.

Prevaga imaginacije

Ukupnošću svojih recentnih napora Barišić dokazuje da je današnja geometrija entitet po sebi i, što je još važnije, da u formalnom pogledu strogoj umjetnosti, u kakvoj se oglašava, imaginacija u krajnjoj konzekvenciji odnosi prevagu nad svim sustavskim i sustavnim razradama i da njegov novi opus nastaje na temelju nove osjećajnosti za konstruktivističke fenomene i nove plastičke intuicije i akromatske konfiguracije. Skulpture su mu ozbiljni, strogi radovi, u metijerskom smislu artefakti visoke izvedbene perfekcije. Struktura im je kompjutorski precizno geometrizirana: od jednostavnih elemenata kipar stvara rafinirane plastičke i monokromne sustave. U savršenoj tehničkoj izvedbi nisu oslobođene estetske artificijelnosti ni estetičnosti, pa ni dekorativnosti, ali sve su te odlike Barišićeva rukopisa ostvarene s visokom dozom ukusa i likovnoga poštenja.

One se, zamišljene da budu u otvorenom prostoru, u hi-tech okolini, primjerice u blizini nove zgrade zagrebačke Nacionalne i sveučilišne knjižnice, kao djeca svoga vremena, pretvaraju u svojevrstan diskretni metajezik, u komentar današnje sudbine — iz pozicije relaksirana postmodernizma — iluzija ideologije modernizma, neoplasticizma i konstruktivizma te, kako piše Zdenko Rus, implicite pripadaju suvremenoj umjetnosti koja »sustavno i minuciozno razlaže, rastvara, relativizira i dekonstruira korpus jakih, čvrstih, dogmatskih modela modernizma, avangarde i neoavangarde, njihov utopijski projekt«.

Izložba svjedoči da je Barišić naš najvažniji kipar srednjeg naraštaja, ali i vjeru toga autora iznimne stvaralačke energije i širokih duhovnih i spoznajnih interesa da put kojim je davno zakoračio nije završen i da problemi koji ga zaokupljaju nisu iscrpljeni.

Ivica Župan