Kanalizacija čuda

Kanalizacija čuda

Zoran Ferić: Anđeo u ofsajdu

1. Crni anđeo s maskom bijelog

Aporična nerazriješenost, čak stopljenost opozicija stalno je mjesto Ferićeve knjige proze Anđeo u ofsajdu. Nabrojat ću samo letimično: fiction/faction nerazlučivost jedna je od poetičkih okosnica ove proze (npr., u nekoliko pripovijedaka pripovjedač se odaziva na ime, nadimak, Fero), a na istu nerazlučivost nailazimo, u raznolikim varijacijama, pri križanju pripovjednih odnosno fokalizatorskih planova junaka ovih priča; igra spolova muško/žensko u jednom liku također je važan motiv; u priči Otok na Kupi svjedoci smo jezovita stavljanja u stranu opozicije ustaša/četnik; i navedimo još +/- nerazriješivost kod testiranja na AIDS! Posljednji primjer jedan je od simptoma, kod naše kritike pomalo prenaglašene hipohondričnosti Ferićeva pisma, odnosno paranoične napetosti između polova opozicije bolestan/zdrav. U ovom čitanju Anđela u ofsajdu, iz te dinamike približavanja opozicija izdvojio bih par čisto/nečisto, koji se, govoreći jezikom knjige, može predstaviti kao travestijsko jedinstvo, odnosno borba između crnog i bijelog anđela. Pri tome pokušat ću opisati makar djelić onoga (najčešće simulacijskog) mehanizma kojim »anđeli« u Ferića kanaliziraju čuda.

Figurom crnog anđela, koju preuzimam iz priče Ralje, obuhvatio bih nešto širi krug srodnih značenja nego što to dopušta sama priča. Evo kako Mungos opisuje djelovanje crnog anđela (u priči Angelo nero, Scirocco): Izgleda kao tamna sjena, samo prođe kroz čovjeka i on osjeti žmarce po čitavom tijelu. I tada kao da je neman pojela dio njega. Iako ima sve ruke i noge, čovjek više nije isti. Ovo nevidljivo obogaljivanje, i dalje kroz prozu: inficiranje, iscrpljivanje, uzimanje novca (na prevaru), seksualno iskorištavanje, a ponekad upravo onečišćenje, stalna je avet Ferićevih pripovjednih svjetova. Ali umjesto paranoje, knjigom vlada travestijski humor: niveliranje vrijednosti visoke kulture (uzmimo samo polje referenci koje se javljaju u knjizi: Smrt u Veneciji, Hemingway, Nebo nad Berlinom, Henry Moore, Klara Schumann itd.), a još izrazitije parodiranje kiča, sentimentalnosti i različitih trivijalnih žanrova (najzgusnutije u motivu kolača, suzne maramice, idiličnoga krajolika natopljenih mokraćom, odnosno spermom, odnosno izmetom, odnosno...) opora je zabava crnog anđela.

Bijeli anđeo pak ne pojavljuje se kao lik, nego više kao maska ili privid onoga drugog pola opozicije, pola pročišćenja, preporoda i uskrsnuća. Bjelina, i kada se javlja, uvijek je osjenčena određenom nepotpunošću, uvijek je kvazibjelina. Evo nekih od njezinih likova: travestijsko anđeosko bijelo Hajdukova dresa (naprid bili!, priča Anđeo u ofsajdu), kao i Palomina toalet papira koji se nekim čudom obnavlja u profesorskom zahodu (čiji dodir je, prema reklami, poput dodira anđela, a nedirnuta mu se bjelina, u skoku, dovodi u vezu s čistoćom duša učenika, pa čak i, izdaljeg, s nedodirljivom čistoćom hrvatske zastave! — priča Dodir anđela); krhko bijelo ledene površine (Led je agregatno stanje koje omogućuje običnom čovjeku da postane Krist! — stajalo je napisano pored rupe u ledu, priča Šesta postaja, Simetrija čuda); odnosno iluzorno bijelo u različitim svojim manifestacijama (poput riječi nada koja na španjolskom znači ništa... priča Pet do trista, Simetrija čuda). Napetost koju unosi bijeli anđeo Ferić u dvije priče poentira s fatalnom nemogućnošću očišćenja (Ralje, Anđeo u ofsajdu).

Upravo takvo razrješenje govori protiv odredbi koje Ferićev humor smatraju karnevalskim (Visković), humorom u kojem nivelacija posljeduje preporodom i oživljenjem. Riječ je o postmodernom, grotesknom i opscenom cinizmu, ali:

2. Hvala

»Ta čaplja — zajebavao je Toni — to je ustvari trojanski konj. Unutra je njegova (Ciganinova, nap. N. U.) sperma koja će nas oploditi kad zaspimo. Svi ćemo postati Cigani. Tako se oni razmnožavaju...« (priča Drvene čaplje).

Ciganin je ovdje, dakako samo jedan od likova crnog anđela. Crni anđeo pojavljuje se dakle najčešće s maskom bijelog, i žrtve, u trenutku podavanja, jedinom trenutku koji ih vodi pred »vrata Raja«, one bivaju opijene tom bjelinom čija se krivotvorenost i otrovna gorčina ubrzo, ali fatalno prekasno, otkrivaju i obilježavaju »ostatak« života. Većina priča, ipak, tek sugerira takav kraj: kobno zavođenje, u kojem se križaju ili izmjenjuju seksualni cinizam i cinizam novca (skupa ih nalazimo nekoliko puta, snažno izražene, u figuri kurve), dovodi do novoga rasporeda identiteta i životnih energija — što se pak može opisati kao nedovršen, ali izvjestan analitički proces razdvajanja čuda od govna, pri kojem od onoga prvog, dakako ne ostaje ništa.

Čudo je dakle neuhvatljivi efekt nekad simulacijskog, nekad zavodilačkog, nekad jednostavno skrivenog mehanizma. Ono je ujedno dijete trenutka u kojem taj mehanizam zahvaća percepcijsku podešenost svoje žrtve i zavarava ga osjećajem sreće. Na nekim mjestima dolazi u Ferića do čudesne ironije: tiha zahvalnost žrtve za te trenutke.

Neven Ušumović