Jezik kao napeta i duhovita priča

Tomislav Ladan, Riječi. Značenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada, Zagreb, 2000, XXIV + 1110 str.

Mnogo više od gramatičkog ustroja i glasovnog sastava, zanimanje onih koji se jezikom služe privlače riječi, jer se njihove značajke mogu lakše promatrati i jednostavnije račlanjivati, ili se barem tako čini, i bez posebne pripreme. Za većinu govornika, u takvu pojednostavnjenu gledanju, jezik i ne bi bio drugo doli popis riječi ili pak, drukčije rečeno, unaprijed postojećim predodžbama i pojmovima o svijetu nužno bi u svakom jeziku odgovarale posebne riječi. U takvu nas uvjerenju osobito potkrepljuju i odnosi među riječima iz jezika istoga kulturnog kruga (balkanski, karpatski, panonski, alpski, jadranski itd. kulturni krug), gdje nerijetko postoji, zbog dugotrajne jezične konvergencije, visok stupanj značenjske i funkcionalne podudarnosti među rječničkim ekvivalentima. Unutar jednojezičnih zajednica nerijetko se insistiralo na izravnoj vezi (upravo uzajamnoj uvjetovanosti) između riječi na jednoj strani i pojma, pojave ili stvari na koje se riječ odnosi na drugoj strani. Riječima se, osim toga, u gotovo svim tradicijskim kulturama i religijskim sustavima pripisivala određena magična moć, pa se spominjanje ili nespominjanje ove ili one riječi smatralo, u danim okolnostima, sudbonosnim. Nije zato čudno što se već od najstarijih očuvanih tekstova (Ep o Gilgamešu, Biblija i sl.) gotovo redovito čuvaju i jasni tragovi ljudskoga zanimanja za riječ.

Što je to »značenje«, »uporaba«, »podrijetlo«?

Među govornicima jednojezičnih zajednica u načelu je uvijek mnogo manje (stvarnih) neslaganja u vezi s glasovnim sustavom i gramatičkim ustrojem njihova jezika nego u vezi s riječima. Svaki pripadnik (izvorni govornik) neke jezične zajednice, da bi kao takav bio priznat i prihvaćen, mora besprijekorno i bez ostatka vladati najmanje glasovnim i gramatičkim sustavom danoga jezika, dakle sustavima sa strogo određenim i strogo ograničenim brojem jedinica. Drukčije je s rječničkim fondom; samo dio od ukupnosti riječi danoga jezika moraju poznavati svi pripadnici jezične zajednice, a cjelinu rječničkoga blaga ne posjeduje (njome u cjelini ne vlada) nijedan njezin pripadnik, nijedan izvorni govornik danoga jezika, a broj riječi kojima vlada govornik (ili neka skupina govornika) može se, ovisno o potrebama sporazumijevanja, ili povećavati ili smanjivati. Tijekom života, ovisno o okolnostima (osobito o profesionalnim i društvenim vezama), svaki govornik neprestano prihvaća i uči jedne leksičke elemente (riječi) koji su novi, a napušta (pa i zaboravlja) druge kojima se ranije normalno služio. Dapače, dok u glasovni i gramatički sustav jezika govornik jedva može, bez mnogobrojnih ozbiljnih posljedica po komunikaciju i bez otpora zajednice, zadirati, istodobno su svjesne intervencije pojedinaca ili skupina govornika u rječnički fond danoga jezika mnogo češće nego što se to obično čini, njih jezik znatno lakše prihvaća, a jezična zajednica znatno lakše podnosi. Rječnički sastav jezika sadrži mnogo više jedinica i od glasovnog i od gramatičkog sustava pa je on zato promjenljiviji i fluidniji, on se od jednoga govornika do drugog ili od jedne do druge skupine može manje ili više razlikovati, a može se i mnogo izravnije promatrati. Zbog svega toga, s pojavom pisane tradicije u nekom društvu redovito dolazi i do takvih djelatnosti koje ovako ili onako vode brigu o uporabi i značenju riječi, a nerijetko su se ispravna (pravilna) uporaba i pravo značenje nastojali odrediti na temelju proučavanja podrijetla riječi. Zato neće biti pretjerano ustvrditi da u Europi razmjerno sustavno proučavanje kompleksa uporabe, značenja i podrijetla riječi seže unatrag najmanje do aleksandrijske filologije.

I u knjizi prof. Ladana koju ovdje prikazujemo neprestano se prepleće promatranje značenja, uporabe i podrijetla riječi kao činjenica koje su među sobom povezane i koje jedna drugu uvjetuju i objašnjavaju. Bez obzira na velike razlike (od lingvista do lingvista i od škole do škole) u pogledu definiranja značenja, naš Autor tu kategoriju rješava opisom sadržaja i konteksta svake pojedine riječi, pa se njegov pristup značenju može najčešće svesti na osnovno načelo da je to »predodžba koja se vezuje uz iskazanu (zamišljenu) riječ ili znak« (odnosno predodžba koju neka riječ, ili znak, izaziva), a funkcionalna vrijednost tako definiranog značenja određuje se pomnim promatranjem s jedne strane sinonimnih izraza, s druge pak onih konteksta u kojima se riječ rabi. Upravo je u tome Autoru prilika da pomno prati i opisuje veze između izvanjezičnoga svijeta, kulture i materijalne civilizacije i jezičnoga značenja. Pod uporabom Autor podrazumijeva skup razmjerno ustaljenih kriterija (gramatičkih, leksičkih i dr.) kojima se, u danome razdoblju i u određenom društvenom okolišu, služi najveći broj govornika danoga jezika, s time da su Autorove preokupacije više opisne (utvrditi činjenično stanje) negoli normativne (propisati kako govoriti, odnosno pisati). Istodobno sa značenjem i uporabom u hrvatskome, Autor promatra značenje i uporabu ekvivalentnih riječi u drugim jezicima (osobito klasičnima, slavenskima, romanskima i germanskima) pa mu to daje mogućnost upozoriti na posuđivanje riječi, na korištenje istih ili sličnih postupaka u imenovanju pojmova i stvari, na uporno održavanje određenih riječi i naziva (bez obzira na glasovne mijene) tijekom stoljeća i tisućljeća. Takva razmatranja dovode onda do sustavnoga praćenja etimologije, ili podrijetla i razvoja riječi, za velik broj osnovnih jedinica rječnika ili pak osobito važnih imena. Pritom o etimologiji valja reći nešto više.

Voltaire ne vjeruje etimologiji

Pojednostavnjeno rečeno, etimologija bi bila proučavanje veza između neke riječi i neke druge starije riječi od koje ona potječe. Ipak treba naglasiti da je u prošlosti bilo i nešto drukčijih poimanja etimologije, i da su i ona nerijetko ostala na ovaj ili na onaj način prisutna u našoj kulturnoj predaji. U starih je Grka etimologija označivala istraživanje pravoga (istinskoga) ili temeljnog značenja, jer bi upravo ono trebalo razotkriti pravu narav riječi; takav se pristup zasnivao na uvjerenju da oblik riječi stvarno i prirodno odgovara predmetima što ih one označuju. Osim kada su se mogle svesti na onomatopeje, riječi su se dovodile u vezu s drugima, s kojima su ih povezivale kakve (nerijetko i površne) sličnosti u obliku i koje su trebale otkriti njihovo točno značenje. Tako je Platon ime boga Dioniza (Dionysos) tumačio kao didous ton oinon (»onaj koji daje vino«), iako se danas zna da je to prethelensko ime. Kadšto su se u takvim etimološkim tumačenjima riječi svodile na slogove drugih riječi iz kojih se onda izvlačilo značenje; tako su Latini riječ cadaver »truplo, leš« tumačili kao ca(ro) da(ta) ver(mibus), tj. »meso dano crvima«. Nije od takvih rješenja daleko ni tzv. pučka etimologija koja, na temelju određene asocijacije, neku riječ dovodi u krivu etimološku vezu (primjerice, kada /tvornička/ sirena postaje svirena — jer »svira«). Srednjovjekovna etimološka tumačenja temeljila su se na pretpostavci da bi se svi jezici mogli izvesti iz nekoga starijeg pisanog jezika; zbog vjerskih razloga, hebrejski se nerijetko navodio kao ishodište pojedinih jezika. Dakako da su se takva etimološka tumačenja nerijetko morala temeljiti na glasovnim i smislenim vratolomijama (pripisuje se Voltaireu da je etimologiju podrugljivo definirao kao disciplinu u kojoj vokali ne vrijede ništa, a konsonanti vrijede vrlo malo), iako je već u 16. i 17. stoljeću bilo gramatičara i filologa koji su uspjeli ispravno utvrditi podrijetlo prilično velikog broja riječi u nekim romanskim jezicima (iz latinskoga). Takve antičke i srednjovjekovne etimologije prof. Ladan u svojoj knjizi ne odbacuje a priori, nego ih navodi, dakako i uz moderno tumačenje, svaki put kada imaju kakvo značenje za povijest kulture i civilizacije.

Kada je u 19. stoljeću uspostavljena poredbeno-povijesna lingvistika kao znanstvena disciplina, i etimologija je za svoja istraživanja i tumačenja dobila čvrste kriterije i pouzdanu metodologiju: s pomoću fonetskih zakonitosti (ili točnije, postojanih glasovnih podudarnosti) etimoni pojedinih riječi mogu se razmjerno pouzdano rekonstruirati i za jezike (ili jezična stanja) iz razdoblja davno prije prvih pisanih spomenika, a implicitno (u počecima) ili eksplicitno (u suvremenim etimološkim istraživanjima) moralo se sustavno voditi računa i o značenjskim kriterijima i ograničenjima pri tumačenju razvoja riječi. Do danas su sastavljeni razmjerno iscrpni etimološki repertoari (rječnici) za većinu europskih i za mnoge izvaneuropske jezike. No insistiranje na formalnim kriterijima i na metodološkoj strogosti i dosljednosti učinilo je mnoge etimološke rječnike teško čitljivim (a kadšto i nedostupnim) štivom čak i izobraženim osobama ako nisu stekle odgovarajuću stručnu etimološku (poredbenu i jezičnopovijesnu) pripremu, ili »inicijaciju«; članci u etimološkim rječnicima nerijetko su pisani u obliku formula iz kojih samo stručnjak može iščitati sve ono što one kazuju. Dovoljno je uzeti u ruke Skokov etimološki rječnik hrvatskoga jezika pa da se shvati kako njegovi članci pretpostavljaju poznavanje mnogobrojnih činjenica iz kulturne i političke povijesti, etnologije, zemljopisa itd., kao i elemenata jezične povijesti i metodologije etimoloških istraživanja. Iako danas etimološki rječnici, neusporedivo više nego što su to činili u početku, posvećuju pozornost i obradbi značenja te civilizacijskog i kulturno-povijesnog konteksta riječi, onako kako je to poticao osobito A. Meillet i razvijao E. Benveniste, ipak je u njima to najčešće građa koja se obrađuje sumarno, ili se pak pretpostavlja da je korisnik poznaje.

Ladan na televiziji

Prof. Ladan riječima se ne bavi samo kao književnik i književni kritik, kojemu su riječi i građa i oruđe, nego i kao profesionalni leksikograf koji je tijekom gotovo četiri desetljeća rada u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža ispisao, za različita izdanja, mnogobrojne etimologije, podrobno opisao značenja i uporabe mnogobrojnih leksikografskih jedinica; lingvistiku i etimologiju učio je od vrsnih učitelja kakvi su bili Henrik Barić, M. Kuzmić i Ivan Pudić, zatim je niz godina, kao poliglot, pomno pratio jezikoslovnu literaturu na različitim jezicima, a kao leksikograf i enciklopedist uvijek se živo zanimao i za sva područja znanja izvan jezikoslovlja. Već više godina etimologiju, koja je kod nas ostala disciplinom namijenjenom ponajprije usku krugu profesionalno upućenih i specijaliziranih jezikoslovaca, prof. Ladan nastoji približiti široku krugu izobraženog čitateljstva, a od njegovih istupa u medijima tomu su najviše pridonijeli nizovi njegovih televizijskih emisija u kojima se bavio riječima, i posebice njihovim podrijetlom. Podloga su ovoj knjizi, posebno, pisani predlošci za dva niza televizijskih emisija o riječima Riječi, riječi, riječi i Slično a različito u kojima je prof. Ladan sudjelovao kao stručni suradnik za jezična i jezikoslovna pitanja. Autoru nije bila nakana dati čitatelju objasnidbeni i etimološki rječnik riječi i imena hrvatskoga jezika. Iz hrvatskoga je izabirao ono što kulturna i radoznala čitatelja može zanimati, izabrana pak mu je jedinica prilika da razmotri kako se ovo i ono kaže na drugim jezicima našega kulturnog kruga (slavenski, romanski i germanski jezici, klasični jezici, kada je korisno baltički, arapski, perzijski i turski, ali i drugi jezici), da bi zatim, i opet ako može biti zanimljivo, izložio kako se u pojedinim jezicima imenuju stvari i pojmovi, odnosno kako se daju imena osobama i mjestima.

Kao rezultat višegodišnjih istraživanja takve vrste Autor nam je podario knjigu od 1.100 stranica u kojoj je iscrpnije obradio značenje, uporabu i podrijetlo oko dvije tisuće hrvatskih riječi, naziva i imena, a spomenuo ili usputno obradio još nekoliko tisuća hrvatskih riječi te nekoliko tisuća riječi i imena na stranim jezicima, dakako, dovodeći ih, u načelu, u vezu s hrvatskim. Namjerno je odustao od izlaganja o riječima abecednim slijedom (nije želio pisati rječnik), nego se, trudeći se proučavati riječi u široku povijesnom kontekstu, odlučio rasporediti građu prema značenjskim i asocijativnim skupinama. Knjiga se satoji od 15 razdjela: Predgovor, Početci početaka, Svemir i prapočela, Ljudski rod, Poljodjelstvo, Politika, Mir i rat, Civilizacija, Vjera, Uresi i pomagala, Hrana i posuđe, Prometala, Slično a različito, Obično neobične riječi, a zatim Vrela i pomagala te predmetno abecedno Kazalo. Šteta što u posebnom kazalu nisu navedene i sve riječi i imena iz mnogobrojnih jezika koje se u knjizi spominju i obrađuju. Autorov opširan Predgovor svakako valja pročitati jer se u njemu ne izlažu samo opća načela i načela prema kojima je birao i obrađivao riječi te tehnika njihove obradbe, nego se također obrazlaže zašto se mjesto etimologije u obliku strogih formula, kakve su uobičajene u etimološkim rječnicima, posegnulo za etimološkim objašnjenjima u vrlo širokom civilizacijskom, kulturno-povijesnom i životnom kontekstu. U takav životni kontekst idu među ostalim krive i pučke etimologije, koje uporabi i značenju riječi mogu dati osobitu boju.

Krovne riječi

U svakom razdjelu (poglavlju) najprije se značenjski, uporabno i enciklopedijski obrađuju krovne riječi/pojmovi, s mnogobrojnim navodima sinonima, asocijacija, odgovarajućih naziva i izraza u suvremenim i starim jezicima, izlaganjem sličnosti i razlika u onomasiološkim postupcima te navođenjem etimologije za hrvatsku riječ, ali i za riječi iz drugih jezika ako to donosi kakvu zanimljivu obavijest. Tako su u razdjelu Početci početaka krovne riječi Bog, Ljubav, Riječ kao riječ, Svemir i prapočela (Svemir, Zvijezda, Sunčev sustav, Zemlja kao tlo, Kontinenti, Vode, Mora, Oceani, Vjetrovi), Ljudski rod (Čovjek, Rod, Srodništvo, Svojta, Dom). Pod svakom krovnom riječju okupljen je, po značenjskim i asocijativnim načelima, manji ili veći broj specifičnijih riječi, naziva i imena koji se obrađuju i svaki za sebe i kao skupina. Kada god to može biti korisno, navode se poslovice, izreke, anegdote itd. koje ilustriraju uporabu i značenje riječi u odgovarajućoj kulturnoj sredini (hrvatskoj, rimskoj, grčkoj, britanskoj itd.), ali se nerijetko daje također znanstveno i enciklopedijsko određenje riječi ili pojma. Tako se u razdjelu Svemir i prapočela, podrazdjel Mora, kroz mrežu asocijacija obrađuju riječi, pojmovi, nazivi i imena: od valova, struja i bonace preko Neptuna, Nereida i Afrodite, Argonauta i Jazona te svjetskih mora kao što su Bijelo, Crveno, Crno, Mrtvo i Sargaško more, zatim Bermudskog trokuta, Gibraltarskih i Otrantskih vrata sve do mnogobrojnih naziva kao što su tjesnac, brazda, žal, hrid, otok itd. Takvo asocijativno bogatstvo pojmova, naziva, riječi i imena i njihovo sustavno kulturološko, značenjsko, funkcionalno i etimološko objašnjenje pružaju čitatelju golemu količinu obavijesti, kojom će i najbolji znalci ostati zatečeni. Zbog takva pristupa prof. Ladan je pored stotina iskonskih hrvatskih riječi (od kojih mnoge potječu iz praindoeuropskoga, ili iz praslavenskoga) obradio i velik broj najnovijih riječi i pojmova kao što su volan, dinamo, ventil, servomotor ili pak tranzicija, globalizacija, mafija i tajkuni, a nerijetko se za takve jedinice u standardnim rječnicima teže nalaze onoliko bogata i svestrana objašnjenja kao u Ladana.

Razdjel Slično a različito bavi se sinonimima, koji u uporabi nisu uvijek jasno razgraničeni, ili se nerijetko krivo tumače, te značenjskim razlikama među izvedenicama od istoga korijena. Posebno je zanimljiv razdjel Obično neobične riječi u kojem je okupljen velik broj riječi kojima se svakodnevno služimo, a o kojima ili rijetko sebi postavljamo pitanja o tome što znače i odakle dolaze ili ih pak krivo razvrstavamo i krivo tumačimo. Tu se tumači odakle potječu izrazi baba-roga i cakum-pakum, što je sporno u povijesti riječi halabuka i hocus-pocus, kako je nastala i k nama došla riječ palačinka, odakle izraz plava krv ili pak riječi torba i tovar, kao i to da su riječi fakir i fukara podrijetlom zapravo oblici iste paradigme itd. itd.

Knjiga profesora Tomislava Ladana neobična je i originalna i teško joj je naći uzor, osobito ako vodimo računa o opsegu i bogatstvu obavijesti, u inozemnoj literaturi. Autor nije išao za vlastitim originalnim rješenjima, nego je nastojao na jednom mjestu prikupiti i sustavno izložiti što veći broj informacija koje će svestrano osvijetliti pojedine riječi, kako u pogledu značenja i uporabe tako i u pogledu podrijetla. Sve obavijesti koje ova knjiga donosi postoje već negdje zapisane, ali bi trebalo pročitati cijelu knjižnicu knjiga i studija iz najrazličitijih struka da bi se do njih došlo, provesti godine u čitanju, traženju i provjeravanju. Ona nema namjeru biti opći ili etimološki rječnik (abecedni popis riječi, njihovih značenja i etimologija), a pogotovu ne želi biti djelo koje će posvećene etimologije izlagati posvećenim metodama. Uostalom, urarski osjetljiv posao pisanja etimologija prof. Ladan je već obavio za veći broj enciklopedijskih i leksikonskih izdanja Leksikografskoga zavoda. Osnovna je svrha ove knjige da golemo obavijesno blago što ga sadrže riječi (uključivo i proučavanje njihova podrijetla i razvoja) učini ne samo razumljivim nego i zanimljivim široku krugu izobraženih i kulturnih čitatelja, da nerijetko hermetičkim formulama etimoloških rječnika udahne život povezujući riječi i njihov razvoj s razvojem kulture i civilizacije, s razvojem društvenih institucija, kao i s materijalnim činjenicama izvanjezičnoga svijeta o kojem riječi govore. Knjiga nije poticajna samo po obavijesnosti. Jezikoslovcima će biti poticaj kao odjek i odraz mejeovsko-benvenistovskog humaniziranog pristupa etimologiji, a pukog jezikoslovnog radoznalca privući će Autorov neponovljiv način pisanja zahvaljujući kojemu se i banalne jezične činjenice pretvaraju u napetu i duhovitu priču. Visoko se isplati trud posegnuti za ovom pozamašnom knjigom, pogotovu što se, nakon Predgovora, može početi čitati ili po redu ili od bilo kojeg razdjela.

August Kovačec