Izrečeno i prešućeno

Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2000.

Lasić se nikad nije u svojim knjigama skrivao iza depersonalizirane, (kvazi)znanstvene autorske pozicije. Autor je uvijek odavao svoju nazočnost: čitatelj može pratiti njegove dvoumice, njegovu strast, njegovu sumnju u sebe, ali i strastveni zagovor vlastitih teza. Unatoč tom izrazito poosobljenu stilu, koji narušava standarde znanstvenoga tipa izlaganja, Lasićeve su knjige doista najimpresivnija demonstracija visokih dometa naše znanosti o književnosti.

Potkraj osamdesetih Lasićeva personalizacija znanstvenog iskaza dobiva novu dimenziju: u Mladome Krleži i potom u šest svezaka Krležologije autor ne ostaje samo na otkrivanju vlastite pozicije »mekog subjekta«: u znanstveni tekst penetriraju ekstenzivne beletrizirane digresije memoarskog tipa. Time se Lasićeve knjige, iako primarno znanstvene, pretvaraju u svojevrsnu žanrovsku miksturu u kojoj se prepleću bibliografski popisi, tekstološke analize, tumačenja literarnih tekstova, kulturnopovijesna esejistika, politološke varijacije, književnoteorijske eksplikacije, metateorija, beletrizirani ispovjedni zapisi...

Osobno sam očekivao da će Lasić napisati knjigu autobiografskog karaktera pa se nisam začudio kad mi je prije stanovitog vremena na moju ponudu da za rubriku Klopka za uspomene u »Republici« počne pisati memoarske zapise odgovorio da upravo radi na nekoj vrsti svoje autobiografije.

Intelektualna analiza vlastitoga života

Međutim, sada kad su se Autobiografski zapisi pojavili kao samostalna knjiga vidimo da nije posrijedi standardni tip autobiografije: premda obuhvaća cjelinu vlastitoga životnog puta, od najranijih dana provedenih u rodnom Karlovcu, Lasić građu ne izlaže linearnim kronološkim redom. Autobiografska građa raspoređena je u sedam tematskih područja: djetinjstvo i dječaštvo; ideje i rat; mitologija rada; studij hrvatske književnosti; odnos prema knjigama koje su ga formirale; moral i politika; značenje obitelji.

Česta primjedba koju sam proteklih dana slušao od znanaca koji su imali u rukama ovu golemu knjigu bila je da Lasić užasno mnogo »okoliša« prije nego što prijeđe na temu (odnosno na »vlastiti život«). O čemu je, naime, riječ? Paradoksalno: Lasić koji je svjesno dopuštao da u njegove znanstvene tekstove prodiru elementi subjektivnosti i ispovjednosti, u autobiografsku knjigu uvodi elemente teoretizacije, znanstvenosti.

Njega u ovoj knjizi ne zanima obično prepuštanje radosti pripovijedanja o vlastitom životu; ponese ga, doduše, ponekad strast ispovijedanja, osobito u prizorima vezanim za djetinjstvo, ali stalno nas upozorava da svrha knjige nije samo nizanje beletriziranih prizora iz života, već da je važna i intelektualna analiza vlastitog života. Samom sebi Lasić pristupa kao što bi pristupio nekom od likova svojih znanstvenih tekstova (recimo Krleži, Šenoi, Nehajevu); stoga se autor nužno nastoji distancirati od tog Stanka Lasića koji se pojavljuje kao glavni lik ove knjige. On ne želi ostati samo na razini nizanja literariziranih sličica iz vlastitog života, nego te sličice pokušava povezati u sustave, istražiti ih na teorijskoj razini kako bi otkrio kategorijalni sustav unutar kojega živi taj lik, taj Stanko Lasić.

Već je u prethodnim knjigama Stanko Lasić nastojao dokazati kako njegova metoda ontološkog strukturalizma (zasnovana na spoju Hegela i strukturalističke teorije) omogućuje spoznaju dubinskih struktura koje organiziraju cjelokupnu ličnost, njezino ukupno ponašanje, i njezin privatni život i umjetničku/intelektualnu djelatnost. Lasić analizira »vlastiti slučaj« pokušavajući odrediti same temelje svoje individualnosti, svojega identiteta. Otkrivajući svoju neponovljivost i individualnost, istodobno otkriva i sebe kao opće biće; govoreći o jednom čovjeku, govori o ljudskoj egzistenciji uopće. Stoga se ova knjiga više bavi intelektualnom avanturom, koja je bitan dio sudbine intelektualca, nego efemernim živopisnostima. Posebnu važnost imaju opisi intelektualnih traganja i lutanja, analize vlastita odnosa prema velikim filozofskim sustavima koji su ga u pojedinim životnim fazama bitno određivali (katolička doktrina, Hegel, Husserl, Sartre, Marx, Freud...), nastojanje da konstituira vlastitu teoriju slobode.

Forma ovih Autobiografskih zapisa na neki je način uvjetovana upravo tom Lasićevom teorijom: on nastoji pronaći diskurs u kojemu će »živjeti i znanstveno uopćavanje i pjesnički senzibilitet, dubina pojma i sveobuhvatnost intime«. Definira to kao svojevrstan dijaloški monolog kojim se nastoji otkriti i svladati pojedinačno unoseći u njega opće, ali čuvajući i njegovu pojedinačnost. Ima nešto oksimoronsko u toj Lasićevoj teoriji slobode: ona podrazumijeva potrebu za sustavom, za podvođenjem konkretnoga pod njegove sheme, ali istodobno i sumnju u sustav:

I Tito je lupež

»Za mene koji vješto baratam svojim kategorijama najopasnije bi bilo kad bih doživljaje okljaštrio i uveo ih u pojmove u kojima bi dobili nekakvo 'istinsko' značenje, 'pravi smisao'. Ja, dakako, znam: čak i kad bih htio tako raditi, bio bih prevaren: postojeće (označitelj, doživljaj, riječ) nikad se ne da zarobiti. Ipak, prevelik utjecaj sistema (eksplikativne strukture) mogao bi ozbiljno pokvariti ovo što pokušavam, a što se zove analiza jedne pojedinačnosti. Znam da neću doći do jasnoće i čistoće i učiniti mrak tanjim, približiti se nekim danostima. Pogrešno bi bilo težiti i nekakvoj ravnoteži empirije i teorije jer se u tom krije lukavstvo da deformira postojeće, doživljeno.«

Očito je, dakle, da Lasić ovom knjigom dograđuje svoj teorijski sustav, aplicirajući svoju metodu na područje vlastitoga životnog iskustva. Iako autobiografizam podrazumijeva dominaciju empiričnosti, autor ipak spretno vodi naracijsku igru u kojoj se prepleću literarizirana empiričnost i njezino teorijsko usustavljivanje.

Budući da su Lasićeve knjige uvijek bile provokativne i na razini bavljenja empiričnošću, jer je on i u razdoblju socijalističke vlasti rušio tabue i lucidno promišljao delikatna pitanja naše novije povijesti, čitatelju se nužno nameće i sada pitanje: Ima li takvih elemenata i u ovoj knjizi?

Gledano s aspekta povijesnoga revizionizma, koji je dominirao u našem javnom životu i historiografiji proteklih deset godina, držim da je neobično važno što Lasić jasno i nedvosmisleno, oprimjerujući to osobnim iskustvom, ali i historiografskom i politološkom analizom, pokazuje da je ustaški režim funkcionirao kao totalitarni, fašistički mehanizam. Također, Lasić i socijalistički sustav drži totalitarnim, zločinačkim. Prvi put nedvosmisleno i ličnost Josipa Broza određuje kao totalitarnog diktatora (»lupešku ljubičicu bijelu« i kao zločinca). Valja imati pritom na umu da je dug bio Lasićev put do te energične, reklo bi se neopozive presude: u Sukobu na književnoj ljevici Brozu su upućeni iskazi dubokog poštovanja; (čak je stoga, držim historiografski neutemeljeno, minimalizirana njegova uloga predvodnika staljinističkih snaga u sukobu s Krležom); u Mladom Krleži pa i u Krležologiji Broz je uglavnom prikazan kao »lukavi zagorski jazbec« (iako su uočena njegova diktatorska svojstva, ipak je u prvi plan istaknuta njegova vještina snalaženja u praktičnoj politici); u ovoj knjizi je, pak, determiniran kao nedvojbeno negativna povijesna ličnost. Ne opisujem razvojnu putanju Lasićevu s ironijom, da bih se svim tim narugao transformacijama; Lasića isuviše poštujem i držim svojim učiteljem u mnogim stvarima, a pravo na spoznavanje i sazrijevanje držim bitnom odrednicom intelektualne aktivnosti (iza postojanosti stajališta ponekad se krije i duhovna inertnost), ali osobno se ne slažem ni s početnom apoteozom ni s radikalnim negiranjem. Broz je, unatoč svojoj prividnoj jednostavnosti (da ne kažem primitivnosti) i homogenosti karaktera izrazito složena osoba s obzirom na svoje funkcioniranje u povijesnom kontekstu; sigurno je da jazbec jest bio, a u njegovoj političkoj biografiji nedvojbeno ima i zločina, ali i političke genijalnosti.

Protivnik Oluje

Osobno žalim što u ovoj knjizi Lasić nešto više nije rekao o proteklih deset godina i svojoj ulozi u hrvatskoj politici. Za razliku od razdoblja NDH i socijalističke Jugoslavije (o kojima je Lasić napisao niz lucidnih stranica i u prethodnim knjigama, a i ovdje im posvećuje velik prostor), najnovija dramatična zbivanja obrađena su vrlo komprimirano, na svega desetak stranica. Naravno, u skladu sa svojom pozicijom nezavisna intelektualca, Lasić nije prihvaćao nikakve državne funkcije, ali je bio predsjednik Hrvatskog vijeća europskog pokreta i bitan član Međunarodne hrvatske inicijative i stoga važan čimbenik ukupnoga javnoga života. U tim ulogama zasigurno je bio u prigodi susretati se s mnogim bitnim akterima političkih zbivanja u Hrvatskoj pa bi opis tih iskustava zacijelo bio dragocjen.

Ova knjiga pokazuje Lasićevo beskompromisno negativno stajalište prema fanatičnim oblicima hrvatskog nacionalizma (analiza mitinga HDZ-a na Cvjetnicu 1990), osudu hrvatske politike u BiH, ona donosi negativno mišljenje o militarizaciji hrvatske države i vrlo rezervirano stajalište prema operaciji Oluja (Lasić čak spominje da je bio protivnik te akcije, što će mu zasigurno mnogi zamjeriti).

Držim da bi bilo dobro da Lasić u nekom svojem budućem tekstu detaljnije obrazloži sva ta svoja stajališta. A zanimalo bi me, osobno, zašto nije, iako javno eksponiran i ne bez intelektualnog utjecaja, ranije javno komentirao pogreške hrvatske politike. Također, držim da nam Lasić duguje i portret Tuđmanova lika, koji je ovdje ostao potpuno u drugom planu. Zanima me, također, zašto uopće nije spomenuo svoju polemiku s Mandićem, iako je ona imala brojne odjeke i izazvala golemu pozornost javnosti.

No, da ne završim prikaz ove sjajne knjige provokativnim pitanjima, zaključio bih: dobili smo iznimno djelo u kojemu pisac goleme erudicije pokazuje vrhunsku sposobnost teorijskog promišljanja, ali i literarno umijeće pripovijedanja, vješto kombinirajući različite oblike diskursa, realizirajući fascinantnu cjelinu.

Velimir Visković