Ivica i Marica

Ivica i Marica

Oca sam volio i mrzio u isti mah. A najviše sam ga se bojao. Bio je prijeke ćudi i nepredvidljiva raspoloženja. Svi smo u kući strepjeli od njega i napeto iščekivali u kakvu će se raspoloženju vratiti kući. Ako je bio dobre volje, svi bismo odahnuli. Tada je bio vrlo ugodan, pa i duhovit. Nasmijavao nas je do suza svojim primjedbama i zapažanjima.

Rođen je 1903. u slavonskom selu Batrini, manje poznatu dijelu složenog imena željezničke postaje Nova Kapela Batrina. Sam je priznavao da je u djetinjstvu bio vrlo nestašan. Išao je četiri godine u osnovnu školu, ali je završio samo dva razreda — po dva puta je ponavljao prvi i drugi razred.

I njegov je otac bio vrlo strog s njim. Tukao ga je i za najmanju sitnicu. Zimi mu je, recimo, svake večeri pregledavao cipele da vidi jesu li mu svi šunegli na broju, nije li mu koji otpao dok se sklizao na sklizavici. Ako jest, dobio bi batina remenom ili šibom, svejedno je li čavlić otpao pri klizanju ili iz nekog drugog razloga. A otpasti je na kraju uvijek morao.

Rano je izgubio majku Terezu i dobio maćehu, koju nije volio. Majku je donekle nadomjestila baka Barbara, koju je odmila do kraja života zvao Barbica i koja ga je zapravo othranila. U njezinoj je blizini jedino osjećao kakvu-takvu toplinu u svom domu. Očito mu je upravo te topline najviše nedostajalo. Time se valjda može objasniti i njegov karakter, okrutan i sentimentalan u isti mah.

Jedan je od njegovih nestašluka, o kojima nam je pokatkad pričao, bilo i rastavljanje sata na seoskom crkvenom tornju. Navodno ga je zanimalo ustrojstvo satnog mehanizma. Uspio je doista rastaviti sat, ali ga onda nije znao sastaviti. Dobio je, naravno, opet grdnih batina od oca.

Vjerojatno zato nije nikad trpio nikakve autoritete. U staroj jugoslavenskoj vojsci, dok je služio dvogodišnji vojni rok, zakvačio se sa svojim komandirom koji ga je nemilosrdno kažnjavao i progonio na svakom koraku, pa je na kraju regrut Ivica pobjegao iz jedinice, ali ne kući, u Slavoniju, nego rođacima u Gorski kotar. Odande je komandantu napisao pismo u kojem je izložio sve nepravde koje mu je komandir nanio. Ujedno je ustvrdio da se neće vratiti dok mu god komandant ne zajamči da neće biti kažnjen zbog dezerterstva. Dakako da nije naveo svoju trenutnu adresu, nego poste restante u obližnjem selu, Ravnoj Gori. Mislim da je oko mjesec dana čekao na odgovor. Na kraju je doživio još jedno veliko razočaranje i poniženje. Žandari su ga u lancima proveli natrag u jedinicu. Nakon toga je slijedio zatvor. Navodno je više vremena proveo u zatvoru i dezerterstvu nego u samoj vojsci.

Nakon odsluženog vojnog roka otišao je u selo Čaglin, u Požeškoj kotlini, gdje mu je ujak držao gostionicu na željezničkoj postaji. Ujak mu se također zvao Crnković, jer je i očeva majka bila rođena Crnković, iako nije bila u bliskom srodstvu s mužem. Svi su oni doduše porijeklom bili iz Gorskog kotara, iz sela Divjake, nedaleko od Skrada, i okolnih zaselaka. Mnogi su se Crnkovići raselili poslije iz Gorskog kotara, pa ih danas ima na otoku Pagu (supruga je mog pokojnog kolege i prijatelja Omera Lakomice bila rođena Crnković, iz Novalje), u Podravini i Slavoniji, pa i drugdje. Uostalom, u Zagrebu ima danas samo Zlatka Crnkovića u telefonskom imeniku šestorica! Moj je imenjak i prezimenjak glumac također iz Gorskog kotara, ali od druge loze i s drugog kraja te regije.

U Čaglinu se mladi Ivica zagledao u Maricu, kćerku jedinicu »Amerikanca« Martina Kačarika, koji je također držao birtiju u istom selu. Smatralo se da je Kačarik, nakon jedanaest godina provedenih u Americi, bogat čovjek, iako se zapravo iz pečalbe nije vratio s velikim imutkom. Sâm mi je pričao da je dobar dio ušteđevine potrošio za Prvoga svjetskog rata, kad više nije vjerovao da će se vratiti kući. Volio je dobro pojesti i popiti, a nije zazirao ni od karte. Radio je, naravno, teške poslove po čeličanama, rudnicima i pilanama oko Chicaga. Bijaše to krvavo zarađen novac kojim se vratio i podigao kuću usred sela te otvorio krčmu.

Otac i majka zaručili su se 6. prosinca 1925. na Svetog Nikolu. Temperamentni je mladić odmah navalio na zaručnicu da je obljubi, ali mu je četiri godine mlađa zaručnica navodno rekla da ne želi valjda dobiti na dar razbijenu vazu. Ili tako nekako. Nestrpljivi se zaručnik teška srca zadovoljio tim odgovorom. Ta se pričica poslije najsnažnije dojmila moga starijeg brata Milana, koji je rođen 9. studenog 1926, kao plod, po svemu sudeći, prve bračne noći mladog para, što se vjenčao u obližnjem selu Ruševu, gdje je tada bila župa. Mladenci su se naime vjenčali 8. veljače te godine. Vjenčao ih je glasoviti župnik Kokša, stric budućega biskupa zagrebačkog Đ ure Kokše, porijeklom iz Podravine, iz Molva.

Iako je bio nizak, otac je bio prilično zgodan mladić, a najveća mu je fizička privlačnost bila kombinacija bujne, kovrčave, crne kose i plavih očiju. Neki su zlobni jezici u Čaglinu poslije tvrdili da se oženio iz interesa jer da moja majka nije bila nikakva ljepotica. Što se ljepote tiče, možda su bili u pravu, ali sigurno je da nije bila ni ružna. Premda su njih dvoje bili podjednake visine, reklo bi se da je ona, ne znam zašto, možda zbog stanovite korpulencije, bila nešto malo viša od njega.

Otac je bio toliko siromašan da nije imao što unijeti u brak. Očito ga je to mučilo pa je otišao do maćehe, koja je u međuvremenu obudovjela, da zatraži od nje bar nekoliko jastuka. Ona je to odbila pa je on na silu uzeo ono malo što je smatrao da mu pripada. Maćeha je to teško podnijela, a oca je do smrti pekla savjest što je to učinio. O tome je nerado govorio, pa sam i ja tek nakon njegove smrti doznao za tu pojedinost iz njegovih mladih dana.

Zlatko Crnković