Idealni interpret

Idealni interpret

CD Stanko Horvat — Pavica Gvozdić, Sonnant, Accords, Ostinati, De diebus furoris, Paysage sombre, Hrvatsko društvo skladatelja — Muzički biennale Zagreb/Hrvatska radiotelevizija, 1999, trajanje 73,42 min.

Bit će da ne postoji skladatelj koji za života barem jednom nije poželio naći se uza svog idealnog slušatelja, onoga koji bi njegovu glazbu slušao i razumijevao upravo onako kako je i on sâm sluša i razumijeva. Pronaći takva slušatelja pustolovina je nerijetko malih izgleda na uspjeh. Slična je priča i s idealnim izvođačem — samo što je potraga za njim, čini se, još nešto teža i još nešto neizvjesnija. Posljednji CD Stanka Horvata potvrđuje nam da se takve priče tu i tamo ipak događaju. U ovom slučaju idealni izvođač zove se — Pavica Gvozdić.

Stanko Horvat skladateljska je osobnost gotovo četiri desetljeća prisutna na prostorima hrvatske suvremene glazbe. U avangardnim previranjima druge polovice 20. stoljeća bio je, kako je u razgovoru s muzikologinjom Evom Sedak 1972. godine napomenuo, »dio one solidne pješadijske jedinice«, koja je avangardu slijedila i koja je od avangarde osvojeni teren ispitivala, na njemu boravila i na neki se način na njega privikavala. Kada je na početku šezdesetih godina, u dodiru s poljskom školom Lutoslawskog i Pendereckog, pronašao vlastiti skladateljski kriterij — što se očitovao u iz tradicije prenesenoj preglednosti i jasnoći u izboru glazbenoga materijala i njegovu razmještanju u glazbenu formu te u iskušavanju zvukovnih mogućnosti tradicionalnih glazbala standardnim izvođačkim tehnikama — od pronađenoga se kriterija više nikada nije odvajao. Iako se s godinama izvanjski dekor njegovih skladbi donekle mijenjao, a ostinatno načelo u međuvremenu postalo bitnim znakom prepoznavanja njegova stvaralačkog rukopisa, Horvat je sve te godine skladao na isti način: u dualističkom odnosu spram zvukovnoga materijala, u kojemu je »kontrast oduvijek bio nosilac cjelokupnog glazbenog oblika«, pokušavajući »zadržati moralan i dosljedan odnos prema samome sebi«, nastojeći na svoj poziv gledati »kroz i za čovjeka«, gledajući na glazbu i njezino stvaranje kao na »umjetničku, ljudsku i psihološku činjenicu« (S. Horvat).

Pritom su se u Horvatovu stvaralaštvu otkrile tri konstante: sklonost prema gudačkim instrumentima, napose gudačkome kvartetu, zanimanje za ljudski glas i naposljetku, posvećenost glasoviru. Sve tri konstante ne samo da su potvrdile odabrani autorov kriterij nego su također upozorile na nekolicinu glazbenika koji su pratili Horvata na njegovu stvaralačkom putu.

Među njima vjerojatno najvjernija bila je pijanistica Pavica Gvozdić.

Prateći Horvata od šezdesetih godina sve do danas, Pavica Gvozdić bila je i tumač i duhovni suputnik mnogih Horvatovih glasovirskih skladbi, »apostol i apologet Horvatove glazbe«, kako ju je u Majstoru i njegovu šegrtu nazvao Nedjeljko Fabrio. Stoga je posve razumljiva skladateljeva odluka da autorski CD posveti upravo onim djelima koja zauzimaju »markantno mjesto u opusu u cjelini« (Nikša Gligo), i upravo onome izvođaču koji je u tome opusu, sve te godine, igrao i istaknutu ulogu.

Četiri od pet snimljenih djela Pavica Gvozdić je i praizvela: to su Sonnant iz 1969, Accords iz 1979, De diebus furoris iz 1992. i Paysage sombre iz 1998. godine, a na CD je uvrštena i skladba Ostinati iz 1982.

Odabrane skladbe u tumačenju Pavice Gvozdić djeluju moćno, energično, u punoći svoga zvučanja i raznolikosti emocionalnih naboja. Pijanistica ih izvodi u maniri velikoga glasovirskog interpreta, tako uvjerljivo da u perceptivnom polju slušatelja ni u jednom jedinom trenutku ne ostavlja dojam nesigurnosti ili izgubljenosti među notnim zapisima koje tumači. Jednako kao i autor, i ona sâma potpuno je svjesna zakonitosti kojima su ustrojena Horvatova ostvarenja. U njezinoj izvedbi formalne cjeline pojedinih skladbi jasne su i pregledne, logične u kretanju i međusobnom nadovezivanju. Glazba nikada ne gubi formu, ni smislenost razvoja, a često prisutno ostinatno načelo, s druge strane, nikada ne gubi na intenzitetu, nego se u skladbi uvijek pojavljuje kao moćno izražajno sredstvo. Sve su glazbene situacije izigrane s mnogo nerva, u maksimumu njihovih glazbenih i psiholoških potencijala. Bilo da su posrijedi dokumentarne snimke izvučene iz arhive Hrvatskoga radija i restaurirane u studiju Vita Gospodnetića ili su to pak audiozapisi novijega datuma, Pavica Gvozdić uvijek do krajnjih granica rasteže raspon zvukovnih, izvedbenih i izražajnih mogućnosti glazbala na kojemu muzicira, baš onako kako u svojim partiturama to čini sâm skladatelj.

Ako za Horvata smisao glazbe leži u troznačnosti umjetničkog, ljudskog i psihološkog — pri čemu je umjetničko »ono što dolazi iz tradicije 19. stoljeća«, ljudsko »ono što bi se trebalo neposredno obraćati slušatelju (...) kao naglašavanje humanističkih ideala«, a psihološko »obzir prema učinku zvuka koji (...) proizlazi iz bitno 'antiavangardističkog' stava da puka konstrukcija po kojoj se rabi zvuk nije nipošto dovoljna kao sadržaj glazbe jer njezin izraz mora barem potvrđivati umjetničko i ljudsko« (N. Gligo) — u tome je slučaju Pavica Gvozdić onaj idealni posrednik koji autorova ostvarenja umije tumačiti baš onako kako bi ih i on sâm htio tumačiti, onaj idealni medij pod čijim će se prstima i čijim će se senzibilitetom, muzikalnošću i talentom sve tri navedene činjenice naposljetku ujediniti u jednu posljednju, u glazbu.

Stoga je ovaj CD vjeran dokument duhovnoga i duševnog srodstva između skladatelja i njegova idealnoga interpreta.

Borko Špoljarić