Hotel od milijun dolara

Hotel od milijun dolara

The Million Dollar Hotel, Njemačka/V. Britanija/SAD, 2000, režija Wim Wenders, scenarij Nicholas Klein (prema filmskoj priči Kleina i Bona Voxa), fotografija Phedon Papamichael, uloge Jeremy Davies, Milla Jovovich, Mel Gibson, Jimmy Smits, Peter Stormare, Amanda Plummer, Gloria Stuart, Julian Sands

S jednom (polu)ludom osobom — ako ste muški heteroseksualac bez predrasuda, a ona je privlačno žensko — može biti itekako zanimljivo, kako je to svjedočio Leonard Cohen u svojoj antologijskoj pjesmi Suzanne; međutim kad vam kao gledatelju film kojem prisustvujete gotovo ultimativno napuče (polu)ludim ljudima, onda je to kud i kamo manje interesantno i ugodno. Šalu na stranu, nije naravno stvar u količini, nego u sadržaju: psihička pomaknutost likova Wendersova posljednjeg filma posljedica je autorske pretencioznosti i uglavnom se svodi na kič (u njegovu manje privlačnom izdanju), a ključni je problem tih stanovnika nekad otmjena, a danas neugledna, losanđeleškog hotela nedostatak prave i višak hinjene intrigantnosti. Glavni lik Tom Tom (Davies) rađen je po formuli nevina anđeoskog stvora koji bi nas trebao raznježiti, pročistiti i oplemeniti, ali taj lik jednostavno nema odlike kojima bi to postigao. Uspoređen s načelno srodnim, no znatno realističnije koncipiranim (i lišenim pomodnog ukrasa izrazite pomaknutosti) likom djevojke Ise (odlična Elodie Bouchez) iz nedavnog francuskog filma Život iz anđeoskih snova, Tom Tom se doima blijedim te ponešto patetičnim i dosadnim, a o njegovoj spoznajnoj razini dovoljno svjedoči početak filma, kad u trenutku samoubilačkog skoka s krova hotela (Tom Tom naime u maniri Williama Holdena iz Wilderova Bulevara sumraka kao mrtvac priča prošle događaje, s tim da kad je Wenders u pitanju treba dopustiti mogućnost da se junak nije pretvorio u mrtvaca, nego u anđela) shvaća da u životu postoji toliko lijepih stvari te da je ipak bio vrijedan življenja. Riječ je s jedne strane o klišeju po kojem se tek u tzv. graničnim situacijama dolazi do prosvjetljujućih spoznaja, a s druge o vrsti ljudi koji doista trebaju proći kroz dramatična iskustva da bi im neke stvari postale jasne, iz jednostavna razloga što imaju više ili manje inferioran senzibilitet i odveć nisku intelektualnu razinu, a to su osobine koje osobno ne mogu prihvatiti kao odlike središnjih filmskih (književnih) likova.

Što se pak tiče istražitelja (Gibson) tajanstvene smrti jednog od stanovnika hotela, riječ je o zanimljivo postavljenu liku što se doimlje kao kombinacija Lynchova agenta Dalea Coopera iz Twin Peaksa i Cronenbergovih kreatura (rođen je s trećom nogom na leđima koja mu je poslije amputirana, zbog čega mora nositi nekakvu neobičnu protezu-konstrukciju), koji poslije snažna uvođenja u film u daljem tijeku radnje psihološki i dramaturški vegetira, kao uostalom i sama istraga što je trebala biti provodna i glavna integrativna linija labave cjeline. Svojedobno je Antonioni u Blow upu svjesno i uspjelo destruirao žanr detekcijskog trilera, no za Wendersa uopće nije jasno koja mu je namjera. To istina ne bi bilo ni važno kad bi cjelinom djela, napose atmosferom, nadoknadio dramaturške i ine manjkove, ali od toga nema ništa. Čini se da su Gibsonov lik i cijela njegova istraga u funkciji erotskoga povezivanja Toma Toma i njegove platonske ljubavi, također dakako pomaknute Eloise (Jovovich), što međutim nije opravdanje za nepotentnost same istrage, koju je ona kao spomenuta provodna nit filma morala imati.

Jedan je inozemni kritičar napisao da je Hotel od milijun dolara neupjela mješavina Twin Peaksa i Leta iznad kukavičjeg gnijezda, i to je prilično dobar opis filma, kojem se ipak mora priznati nekoliko uspjelih trenutaka. Uvodna sekvenca, praćena atmosferičnom Bonovom pjesmom, odlično je režirana, a nemoguće je zanijekati istinsku poetičnost prizora u kojem Tom Tom i Eloise sjede jedno nasuprot drugom uz hotelski prozor s otrcanim žutim zastorom. Njihove figure u profilu na pozadini žutog zastora i komadića neba ono je što se iz ovog filma afirmativno može pamtiti. Milla Jovovich, premda maniristična, dala je nakon Petog elementa još jednu sjajnu ulogu, a soundtrack s prinosima Bona, Briana Ena, Johna Hassella i Daniela Lanoisa zaslužuje najbolju preporuku.

Damir Radić