Glumce je lako voljeti

Antonija Bogner-Šaban, Zaustavljeni trenuci glume, Riječ, Vinkovci, 2000.

Pisati o glumcu te vjerno opisati i prikazati njegovu glumu možda je jedna od najtežih zadataća kazališnim teoretičarima i svaki takav pokušaj stanovit je pothvat. Dok za ostale dijelove predstave manje više imamo opipljive dokaze, nečija glumačka izvedba uvijek ostaje unutar sjećanja, bilo glumčeva, bilo gledateljeva, te tako podložna raznim interpretacijama i promjenama mišljenja, ali i sama posve promjenjive naravi jer od predstave do predstave može varirati i ovisiti o mnogim okolnostima. Čini se najlakše o glumačkoj karijeri neke osobe suditi prema ulogama koje je ta osoba iznijela na scenu, no znajući da izbor rijetko ovisi o glumcu samom, ni to nije pouzdan dokaz o nečijoj glumi. Antonija Bogner-Šaban stoga nastoji sveobuhvatno pristupiti glumcu te u tekstovima ove knjige, od kojih je svaki posvećen jednoj glumačkoj veličini, objediniti sve momente koji su utjecali na njihove glumačke putove.

Autorica u knjizi prikazuje dvadeset hrvatskih glumica i glumaca (Đ urđa Dević, Mia Oremović, Eliza Gerner, Josip Marotti, Velimir Chytil, Etta Bortolazzi, Tonko Lonza, Zvonimir Torjanac, Nevenka Filipović, Sandra Miladinov Langerholz, Vanja Drach, Krešimir Zidarić, Špiro Guberina, Marija Kohn, Zlatko Crnković, Ivka Dabetić, Dragan Milivojević, Josip Genda, Veronika Durbešić i Zvonimir Zoričić). Tekstovi zastupljeni u knjizi pisani su, kako je istaknuto u napomeni, tijekom više godina za različite prigode, kao i različite medije, što rezultira njihovom raznovrsnošću, no ti namjenski zahtjevi spretno su pomireni s onim teatrologijske naravi, pa svaki od tekstova slijedi sličan predložak čija je osnovna nakana dati što potpunije informacije o životu i radu pojedinoga glumca, što onda biva dopunjeno specifičnostima vezanim uz nečiju glumačku osobnost. Tako ćemo u svakom tekstu uz iscrpan opis i popis uloga koje je određena osoba tumačila u nekom kazalištu pronaći i poneku zanimljivost o njoj, od manje-više poznatih biografskih podataka do anegdotskih pojedinosti poznatih uskom krugu ljudi.

Na temelju raznih izvora (kazališne kritike, intervjui s glumcima, teatrološka građa i sl.) među kojima mjesto imaju i vlastita estetsko-spekulativna zapažanja, Antonija Bogner-Šaban pokušava oživiti brojne glumačke momente, posebno se zaustavljajući na onima koji su u najvećoj mjeri obilježili stvaralaštvo nekog glumca, bilo da su to — kao u najvećem broju slučajeva, određene uloge — pri čemu je pozornost usmjerena na glumčevo pripadanje određenim tipovima uloga, bilo neke profesionalne odluke. Knjiga tako postaje povijesni dokument koji svjedoči o pojedinim glumačkim sudbinama, ali i o statusu glumačke struke koji se tijekom vremena mijenjao, pa možemo čitati o nekim za današnje pojmove nezamislivim situacijama, kao što su na primjer premještanja glumaca »po zadatku« — »na teren« u razne krajeve države — te bitno lošiji uvjeti u kojima se radilo, što govori o vremenu velikog entuzijazma, kada, kako vole istaknuti ti glumci, ništa nije bilo teško učiniti za umjetnost. Iz prikaza uloga koje su glumci tumačili podosta doznajemo i o repertoarima kazališnih kuća proteklih desetljeća te do određene mjere možemo pratiti razvoj našega kazališta i pojavljivanje novih smjernica koje su mijenjale izgled i značenje teatra u nas.

Važno je obilježje ove knjige i to da se autorica u izboru prezentiranih glumačkih osobnosti ne ograničava samo na priznate dramske glumce, nego jednako piše i o onim glumcima koji su svoj glumački vijek većinom ili u cijelosti proveli baveći se drugim kazališnim vrstama, kao što su lutkarsko kazalište ili mjuzikl. Ti će nam tekstovi tako približiti i ocrtati razvoj tih kazališnih vrsta u nas, ali će u njima biti potaknuto i pitanje njihove valorizacije u hrvatskom kazalištu. Tako npr. tekstovi o Velimiru Chytilu, Nevenki Filipović ili Sandi Miladinov Langerholz, osim o glumcu i ljepoti njegova stvaralaštva, govore i o nepravednu marginaliziranju onih kazališnih vrsta koje nisu primarno dramske. Težnje tih glumaca za jednakovrijednošću svih kazališnih vrsta, potkrijepljene i njihovim komentarima, nisu samo individualni »vapaji« za priznanjem, nego odraz nešto dublje problematike hrvatskoga teatra, u kojem postoje neka uvriježena stajališta kojih dugovječnost (potvrđena i ovom knjigom) nije nešto što bi ih opravdavalo, nego bi je naprotiv trebalo shvatiti kao svojevrsno upozorenje. Iako ova knjiga nije napisana ni u kakvu polemičkom tonu, ovakvi njezini dijelovi dotiču mnogo šire dimenzije no što je autoričina primarna nakana. Oni svjedoče o nekoliko desetljeća hrvatskoga kazališta, unutar kojih su se javljali problemi koji su posve razumljivi i iz današnje perspektive, i baš zato nam mogu pomoći da jasnije sagledamo glumca i teatar danas.

O nekadašnjim stajalištima te poimanju glume i kazališne umjetnosti doznajemo iz kritika i komentara koji su autorici služili kao izvor pri opisivanju nečije izvedbe, ali i iz izjava glumaca samih. S obzirom da su mnogi od ovdje prikazanih glumaca i danas prisutni na sceni, ali i u određivanju njezinih smjernica, dijelovi u kojima neki od njih iznose vlastite nazore o glumi, ulozi i određenju glumca u teatru, a kojima Antonija Bogner-Šaban pridaje važnost u knjizi, bit će posebno zanimljivi. Velikom dijelu tih glumaca suradnici i učitelji bili su ličnosti (o kojima također posrednim putem dobivamo informacije u ovoj knjizi) poput Tita Strozzija, Vlade Habuneka, Marka Foteza i sl. te najviše spominjanoga Branka Gavelle, pa je s te strane razumljivo da u većine prevladava gavelijansko stajalište — danas za mnoge sve više upitno — o izjednačavanju kazališta s književnošću, što posebice dolazi do izražaja u tekstu o Tonku Lonzi, koji će u svom opisu glume ustrajavati na Riječi kao temeljnom pokretaču kazališne iluzije te govoriti o glumcu govorniku i njegovoj funkciji u kazalištu. Dok neki od glumaca čvrsto stoje pri takvim stajalištima, drugi će dio njih u opisima kazališta i glume pokazati i veliku otvorenost prema novome u kazalištu, pa je i to perspektiva iz koje je moguće razmišljati o glumcima.

Unatoč pitanjima i asocijacijama koje nužno proizlaze iz čitanja ovih redaka, vrijednost knjige stoji upravo u njezinoj temeljnoj nakani — da se glumac i prolaznost njegove umjetnosti »zaustave u trenutku« i ostave dokaze o svom postojanju, čime se Antonija Bogner-Šaban ubraja u malobrojne interpretatore glumačkog umijeća u nas. Iza ove knjige stoji velik teatrološki rad, i unatoč vječnoj dvojbi o vjerodostojnosti i pouzdanosti u prikazivanju i vrednovanju glumčeve igre, ova je knjiga dokaz o opravdanosti takvih radova.

Ljubica Anđelković