Filozofija vremena

Filozofija vremena

Ako bi se želio naznačiti pojam koji je ponajviše obilježio dvadeseto stoljeće u transdisciplinarnom znanstvenom diskursu, onda bi se na prvo mjesto zacijelo mogao staviti problem vremena. Tradicionalno opće mjesto u filozofskim raspravama od Platona i Aristotela, preko Plotina i Augustina do Newtona, Leibniza, Kanta, Schellinga i Hegela u moderno je doba, ponajprije pod utjecajem Nietzschea, potom historicizma i razvoja moderne prirodne znanosti, na posve osebujan način dovedeno u središte rasprava. Moglo bi se gotovo ustvrditi da je u dvadesetom stoljeću osviješten svojevrstan zaborav vremena zapadne filozofije u nastojanju da se taj nedostatak ispravi. I to se nastojanje oblikovalo na nekoliko razina i u tri vremenska vala — početkom stoljeća s vrhuncem dvadesetih godina, sredinom šezdesetih i sedamdesetih godina te u najnovijem valu znanosti vremena koji se uzdiže od sredine osamdesetih godina.

Prva je razina radikalnoga postavljanja pitanja o vremenu izronila pri izvornom filozofskom preispitivanju kategorija zapadne metafizičke tradicije. Poglavito mislitelji poput Bergsona i Heideggera, također i Whitehead i Wittgenstein, primjerice, zaključuju da je prijašnje filozofsko bavljenje vremenom bilo iz osnove nedostatno. Začudnim se pokazalo da u metafizičkoj misaonoj tradiciji vrijeme postoji samo nominalno kao tema, ali ne i stvarno. Prema Bergsonovu pregledu ranijih sustava izlazi na vidjelo da filozofi pri istraživanju pojma vremena ne tragaju za njegovim pozitivnim osobinama. Heideggerovo marburško predavanje O pojmu vremena (1924) ocrtalo je ograničenost tradicionalnoga razumijevanja vremena isključivo na prirodno vrijeme. Njegova su glavna obilježja mjerljivost, homogenost i oprostorenost. Otvarajući novi pristup vremenitosti ljudskoga opstanka, Heidegger je naposljetku u Bitku i vremenu (1927) iz nedostatnosti dotadašnje fundamentalnoontološke obradbe temporalnosti izveo nužnost destrukcije povijesti ontologije. Vrijeme se otvara kao mogući horizont razumijevanja bitka uopće. Navlastita vremenitost ne postavlja bitak vremena u suvremenosti nego polazi od primata budućnosti.

Usporedno s filozofskim otvaranjem prijepora pitanje o vremenu na početku 20. stoljeća iz osnove je uzdrmalo i vodeću granu moderne znanosti — fiziku. Dok je novovjekovna prirodna znanost, postavljena u koordinate Newtonove mehanike, uspijevala vrijeme eliminirati kao fundament matematički egzaktnoga znanja, svodeći ga na neutralan simetrijski parametar koji nema bitan učinak u unutarnjem ustroju znanstvenih predmeta, u dvadesetom je stoljeću upravo pojam vremena prouzročio krizu fundamenata klasične formacije znanosti. Prodiranje vremena u osnove prirodne znanosti započelo je već prije u području geologije, paleontologije i arheologije, a poglavito je izašlo na vidjelo pri zasnivanju Darwinove teorije evolucije i Boltzmannove termodinamike. Napokon je Einsteinova teorija relativnosti (1905) u fizici dala posve novo značenje, relativirajući Newtonovo apsolutno shvaćanje vremena. Vrijeme je izgubilo značenje neovisne varijable t, integrirajući se u u obuhvatni kontinuum prostora-vremena kao ovisna varijabla.

Unatoč promijenjenu značenju u teoriji relativnosti vrijeme je ostalo klasično definirano kao četvrta dimenzija prostora-vremena, reverzibilna i simetrična struktura slična prostoru. Na toj osnovi dalje kvantna teorija dovršuje prijelaz iz klasične u modernu formaciju znanosti radikalnim povremenjenjem fizike. Ključno je pitanje o istraživanju pretpostavaka budućnosti i reverzibilnosti vremena, što je otvorila Schrödingerova jednadžba u okružju mikrofizikalnih zakona dinamike. Ali je paradoks vremena u modernoj znanosti i dalje ostao time što se pretpostavljeni koncept reverzibilnoga vremena teško usklađuje s predodžbom ireverzibilnoga vremena u fenomenološkim opisima makrofizike. Tako primjerice kvantna teorija polja kroz CPT-teorem traži da djelovanja elementarnih čestica budu simetrična pod djelovanjem prostornoga (P) obrata, vremenskog (T) obrata i obrata (C) čestice, ali nasuprot postuliranim ontološkim implikacijama izostaje eksperimentalna potvrda. Zanimljivo je također nastojanje teoretskoga dokazivanja ontološkoga jedinstva vremena u prirodi i u svijetu, što osobito iskazuju višedimenzionalne formulacije teorijske fizike čestica, primjerice u teoriji struna i superstruna.

Na kraju 20. stoljeća pojam vremena stapa se u prizmi transdisciplinarnih istraživanja koja se ponegdje već prema uzoru na cognitive science označavaju izrazom chrono science. Opće je obilježje suvremenih teorija da se prevladavaju stare opreke prirodnoga i povijesnoga vremena, otvarajući novi obzor u kojemu se zajednički mogu promatrati, uspoređivati, suprotstavljati i povezivati teorije fizikalnoga određenja vremena, psihološkoga iskustva vremena i filozofske analize vremenitosti. Dok se, na jednoj strani, chrono science u suvremenom posvemašnjem tehnološkom ovremenjenju znanosti i svijeta života uzdiže kao formula za uspostavljanje chronoekološke ravnoteže između čovjeka i prirode, na drugoj strani govori se o svršetku vremena, njegovoj apokalipsi u posvemašnjoj užurbanosti i jurećem mirovanju koje prouzrokuju komunikacijski instrumentariji i informacijske tehnologije.

U godini kada se zaokružuje drugo tisućljeće računanja vremena nakon Kristova rođenja pitanje vremena otvara se na osobit način. Nije posrijedi samo izvanjski poticaj jubileja nego značenje što ga je pitanje o vremenu zadobilo poglavito u refleksiji filozofije i znanosti u našem dobu. U duhu transdisciplinarnih rasprava koje se vode u okviru simpozija Dani Frane Petrića okupili su se znanstvenici i filozofi iz Sjedinjenih Američkih Država, Japana, Koreje, Njemačke, Italije, Španjolske i Hrvatske da dadu svoj prinos promišljanju suvremene filozofije vremena, pitanjima o njegovim povijesnim artikulacijama kao i suvremenom razumijevanju svijeta i čovjeka u doba novih tehnologija.

Pavo Barišić