Vijenac 166

Margine

FASTFOOD

FASTFOOD
Neki novi klinci Dječji portreti japanskog slikara Yoshitoma Nare prava su art-senzacija u Londonu Likovni radovi Yoshitoma Nare dobrodošla su izložbena prinova u kulturnom životu glavnoga grada Engleske. Njegovi crteži, slike i instalacije što su od početka lipnja izloženi u londonskoj Stephen Friedman Gallery za samo su nekoliko dana postali prvorazredna art-senzacija. A to je stoga što Narini radovi, premda oslikani licima zamišljenih i »zafrknutih« klinaca nisu nikakva djetinjasta slikarska posla, nego vrlo dobro promišljene provokativne studije dječjega karaktera i ambivalentne mladenačke osjećajnosti što idu uza nj. Njegov je, naime, prikaz djetinjstva jedinstven po tome što nije ni puko ilustrativan, ni dekorativan, a ni naivan. Dapače, »velike« teme koje slikar obrađuje uz pomoć malih likova (pobuna, egzistencijalna dosada, nemoć i ljudska rezignacija) iznesene su na prilično nekonvencionalan način. Narine se klinke tako zabavljaju s opasnim bodežima, a zamišljene tatine mudrice otpuhuju dim iz zabranjenih cigareta ili ispisuju poruke vulgarna sadržaja. No kada Nara prebaci stvari iz »konfrontacijskoga« u »misaoni« registar, tu nas nepogrešivo uvodi u sanjalački svijet dječje intime, prikazujući istodobno gotovo filozofsku težnju derišta za meditativnom samoćom. Jednoj je djevojčici s njegovih platna lice u potpunosti uronjeno u oblake, a druga se meditativno nadnijela nad praznim tanjurom za stolom. Ako je u cjelini suditi prema Narinim radovima, jedno je ipak sigurno — od kolijevke pa do groba najzanimljivije je razvojno doba.

Strah iz fotoaparata Ljetni broj američkog magazina »Big« spaja visoku modu i horor-ikonografiju Duh ubojice Bretta Eastona iz Američkog psiha pušten je iz boce! Ili točnije: iz fotografskog objektiva. Novi broj američkog modnog magazina »Big« posvećen je u cijelosti prikazivanju »tamne i zastrašujuće strane glamuroznog života slavnih i imućnih«, kako se slikovito izrazio Lee Swillingham, jedan od umjetničkih direktora projekta. Na stotinjak glamurozno opremljenih stranica magazin »Big« donosi provokativne fototabloe kojima se ikonografija iz horor-filmova sedamdesetih rekontekstualizira za nesigurno, prijeteće doba na prijelazu milenija. Strah od kloniranja i kraja biološkoga materinstva efektno je dočarao Sean Ellis, citirajući horor-klasik Children Of The Damned. Fotograf Serge Leblon daje hororu tehnototalitarnu dimenziju koristeći se scenama snimljenim sigurnosnom kamere. A bespoštednu borbu za opstanak koju u kontekstu pohlepe današnjega globalnog kapitala prati osjećaj kraja svijeta slavni je Terry Richardson sugestivno dočarao preko glamuroznih vampirica gladnih krvi, slave i bogatstva. Kada je užas u pitanju, svima je poznat onaj osjećaj kako vas nešto presiječe u grlu. Stoga su se i autori »Bigovog« horor-temata priklonili uglavnom ikoničkoj moći užasa, a prostor su za riječi sveli samo na krikove-naslove (Frozen, Kinder, The Curse). Sve u svemu, kada se izdanje pregleda, nameće se neizbježan zaključak: strah od nestajanja zapravo je glavni pokretač ovoga projekta. Unakaženi modeli koji na brojnim fotografijama netremice bulje u promatrača kao da se plaše da će iščeznuti ako ih nitko u tom trenutku s druge strane fotoaparata ne gleda.

Bez šarafa u glavi Novi album reperske zvijezde Eminema ljetni je hit u Americi »Fale mi neki šarafi u glavi«. Tim je riječima na samo njemu svojstven način reperski superstar Eminem »protumačio« svoju veliku popularnost u Americi ovih dana i dokazao da, kad je u pitanju opaljena usmena poetika, koje je on trenutačno najvažniji eksponent, u tome mu nema ravna. Njegov novi album Marshall Mathers samo je u prvom tjednu izlaska na tržište prodan u više od milijun primjeraka. Eminem je time definitivno potvrdio status udarnog i udarenog glasnogovornika američke postpubertetske generacije. U eri klintonovskoga pravničkog licemjerja, po kome je samorazumljivo da je tatica Bill pušio travu, a da je nije uvlačio, baš kao što je i s Monicom imao odnos, ali ne i oralni odnošaj, verbalni Eminemov nastup pravo je osvježenje. On kao kakav jezičavi zafrkant bez lažne hipokrizije i cenzorskog ustezanja progovara na sav glas o svojim fiksacijama i mladenačkim frustracijama. Već je postao legendarnim njegov stih o mami koja tamani više droga od njega kao i brojne eksplicitne rime što praše po djevojkama, crnačkim panterama i tinejdžerskim opscesijama. Na novom albumu Eminem se vraća stvarnom identitetu (Marshall Mathers mu je pravo ime), prgavo se obraćajući svojim sluđenim fanovima koji njegovu repersku personu puše za stvarno pa si po uzoru na fiktivnoga Slima Shadyja režu vene, ili muče vlastite djevojke. I nije čudno što su onda nasilni, poručuje im Eminem, kada zavarani ljigavim prikazima mladenačke medijske sreće očekuju da stvari jednostavno teku glatko. Čini se da ni njima nisu svi šarafi u glavi.

Predrag Madžarević

Vijenac 166

166 - 13. srpnja 2000. | Arhiva

Klikni za povratak