Dragocjeni kamen na poštanskoj marki

Dragocjeni kamen na poštanskoj marki

Na tekstu Bašćanske ploče hrvatska filologija već stoljeće i pol polaže ispit: iz glagoljske paleografije, iz povijesti jezika, običajnog prava, povijesti i književnosti. Svi viđeniji hrvatski filolozi i povjesničari pisali su o njoj i nastojali riješiti njezin tekst i poruke teksta. Nju su opjevali i pjesnici. Njome su Hrvati »izronili iz mraka svoje nedokumentirane povijesti«. Njome započinje pisanje povijesti hrvatskog jezika i književnosti

Bašćanska ploča jedan je od najstarijih i najvažnijih hrvatskih epigrafskih spomenika. Na njoj je glagoljicom uklesan važan tekst za hrvatsku povijest, književnost i jezik. Bašćanska ploča lijeva je strana nekadašnje oltarne pregrade benediktinske crkve u Jurandvoru kod Baške, na otoku Krku. Postavljena je nakon smrti kralja Zvonimira, vjerojatno oko 1100. Široka je 197, visoka 99, debela 8 cm. Ploča od kamena vapnenca ukrašena je romaničkim ornamentom — trojnom lozicom koja obavija raširen list. Ispod ukrasa je natpis glagoljičkim slovima. Natpis je danas teško čitljiv jer je izblijedio kad je Ploča dospjela na pod crkve kao nadgrobna ploča. Kad je i zapažen natpis, počelo je odgonetavanje slova. Ploča je izvađena iz poda, postavljana na zid, a da bi se spriječilo dalje propadanje, odvezena je u Zagreb da bi se izvukle naslage soli te da bi bila konzervirana. Od tada je ona kao dragocjeni povijesni spomenik, dragi kamen naše pisane kulture, izložena u Atriju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Tekst na Bašćanskoj ploči uklesan je glagoljicom prijelaznoga tipa — od okrugle (starije) prema uglatoj (novijoj, hrvatskoj) glagoljici s nekoliko slova stare ćirilice (ili latinice, jer su jednaka). U trinaest redaka uklesano je prosječno trideset slova u retku, sveukupno sto riječi, odnosno četiristotine slova.

Na Bašćanskoj ploči starohrvatski jezik protkan je elementima crkvenoslavenskoga. Izraz »Zvonimir, kralj hrvatski« nije preslik ni iz staroslavenskoga ni iz latinskog jezika, nego je izvorno hrvatska titulacija. Na Bašćanskoj ploči pridjev hrvatski ujedno spaja i zemlju (Hrvatsku) i narod (Hrvate), te je ta pridjevska konstrukcija najstarije svjedočanstvo na hrvatskom jeziku o hrvatskom kralju, zemlji i narodu.

Tekst Bašćanske ploče sastoji se od invokacije (zaziv Presvetog Trojstva); slijedi iskaz opata Držihe o tome da je hrvatski kralj Zvonimir, u svoje dane, darovao svetoj Luciji Ledinu; darivanju prisustvuju svjedoci i dva poslanika; slijedi minacija, kletva, to jest prijetnja onome koji bi darivanje osporio, kao i obveza redovnika da mole za darivatelja. Drugi dio zapisa izvještaj je opata Dobrovita o gradnji crkve svete Lucije, koju je gradio s devetero braće za vrijeme kneza Kosmata (Kuzme) koji je bio pokrajinski knez, te se ističe da je samostan ili neki posjed (Mikula) u Otočcu bio u zajedništvu sa svetom Lucijom.

Prvi dio Baščanske ploče, onaj koji piše Držiha, sastavljen je po zakonima kursusa, načinom kojim je Rimska kurija sastavljala svoja pisma. Kursus se osobito ustalio u srednjovjekovnoj retorici, a odnosi se na unutarnji ritam rečenice i posebice na njezin završetak. U tekstu zapisa očito je nastojanje da se najmanja rečenična jedinica (sintagma) oblikuje od tri riječi. To je književno nasljeđe svete braće, Ćirila i Metoda. U drugom dijelu zapisa koji piše Dobrovit, čuva se kursus, ali u njemu se jasno razabiru i novi principi poetike koja se organizira na rečeničnim jedinicama, to jest riječima, kojima je eufonija temeljni gradbeni zakon, s aliteracijama i asonancama kao književnim ukrasom.

Na tekstu Bašćanske ploče hrvatska filologija već stoljeće i pol polaže ispit: iz glagoljske paleografije, iz povijesti jezika, običajnog prava, povijesti i književnosti. Svi viđeniji hrvatski filolozi i povjesničari pisali su o njoj i nastojali riješiti njezin tekst i poruke teksta. Nju su opjevali i pjesnici. Njome su Hrvati »izronili iz mraka svoje nedokumentirane povijesti«. Njome započinje pisanje povijesti hrvatskog jezika i književnosti.

Bašćanska ploča čuva vijesti o hrvatskom kralju Zvonimiru, o benediktincima glagoljašima, o svjedocima kraljeva dara, o zidanju crkve. Na njoj se ogledaju utjecaji na hrvatski pjesnički i retorički govor, sa Zapada, iz Rimske kurije, i sa Sjevera iz kulturnih središta Otonske renesanse koja proživljavaju svoj preporod. Vidljiv je živ i trajan ćirilometodski utjecaj: u pismu — glagoljici i u čvrstoj i sustavnoj organizaciji rečenice. Po tome je Bašćanska ploča dragocjeni kamen na kome počiva ne samo naša politička i crkvena povijest nego i povijest našega jezika i naše književnosti.

Josip Bratulić