Dobro čuvana majstorova tajna

Dobro čuvana majstorova tajna

Čini se neobičnim za tako planetarno slavljena umjetnika, ali retrospektiva Picassove skulpture u Centru Pompidou zaista je prva kompletna izložba takve vrste

Kao kruna ovogodišnje pariške likovne sezone, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti Centre Pompidou u Parizu postavljena je prva kompletna retrospektiva Picassova skulpturalnog opusa (8. lipnja-25. rujna) u suradnji s Nacionalnim Picassovim muzejom. Senzacionalistički i bombastično najavljivana, izložba je budila sumnju i pitanja o tome što bi nas zapravo moglo dočekati od Picassovih djela, bez obzira što je riječ o ozbiljnim i relevantnim umjetničkim institucijama koje nose ovu izložbu. Naime, Francuzi su poslovično poznati po nerazmjeru u propagandnoj prezentaciji svoje umjetničke baštine te stvarne težine i značenja recentno postavljenih izložbi, radi što većeg privlačenja i fluktuacije turista, pa su jedinstveni stalni postavi i temporalne izložbe za poznavatelje umjetnosti često neugodno triježnjenje s obzirom na očekivano, a neviđeno.

S druge strane, baš kada se smatralo kako se od Picassa više ne može ništa očekivati jer se većini ljudi diže kosa na glavi od sama spomena njegovog imena, smatrajući njegov opus prežvakanim i do banalnosti razvikanim od stručnih krugova, trgovaca umjetninama, snobova te širokih masâ ljubitelja umjetnosti, preko granica podnošljiva neukusa, Picasso (nam) je ponovno uspio ukloniti tu pretjeranu dozu sigurnosti i samozadovoljstva zbog poznavanja njegova rada i razmišljanja o umjetnosti.

Najvažniji radovi

Čini se neobičnim za tako planetarno slavljena umjetnika, ali retrospektiva Picassove skulpture u Centru Pompidou zaista je prva kompletna izložba takve vrste; preko tri stotine djela predstavljeno je po kronološki linearnom slijedu, među kojima su Picassovi najvažniji i najpoznatiji skulptorski radovi. Prva retrospektiva posvećena Picassu bila je održana u Parizu 1932, kada je bilo predstavljeno samo sedam skulptura; trebalo je čekati 1966. i 1967. godinu kako bi pariška, londonska i njujorška publika vidjela dio tog opusa. Djelomičan, ali značajan broj skulptorskih djela mogao je u međuvremenu (do ovogodišnje retrospektive) biti viđen u stalnom postavu pariškog Nacionalnog Picassova muzeja.

Pitanje je, zapravo, u kojoj mjeri možemo generički nazivati te svrstavati Picassove radove u kiparstvo — čak skulpturu — s obzirom na nevjerojatnu raznorodnost oblika koji su često bili na granici slike-reljefa, asemblaža, papirnate ili kartonske makete, odnosno izrezane slike; linijski istanjenih masa koje postaju transparentne konstrukcije u prostoru, plošno istanjenih željeznih ili limenih ploča do te mjere da djeluju kao da su izrezane od papira i obojene metalnom bojom i sl. Kao mnogo precizniji i sretniji termin za taj dio Picassova skulptorskog opusa nameće se pojam strukture i objekta; uostalom, Picasso je iznimno rano započeo upotrebljavati strukture iz raznih materijala koje su u potpunosti zamijenile tradicionalno modeliranje. Sâm Picasso smatrao je svoje radove objektima, ističući da oni nisu skulpture, iako je stekao znanje o tome što jest, a što nije skulptura; pitajući se što je uopće slikarstvo i što je uopće skulptura — bio je uvjeren kako se svi držimo zastarjelih ideja te kao da uloga umjetnika nije kreiranje noviteta.

Bijeg od konvencija

Picasso je htio i znao istrgnuti umjetnost iz strogih konvencija i pravila prikazivanja i prikazivalačkog; od svojih prvih skulptura iz 1902. i 1903. godine Glave pikadora sa slomljenim nosom, Žene koja sjedi i Slijepog pjevača u sadri, prvih skulptura u drvu iz 1906. godine, preko kubističkih asemblaža iz 1912-1915. komponiranih od elemenata iz stvarnosti, Picasso u neprekinutu slijedu udaljava skulpturu od svih konvencija, do 1962, kada njegova djela poprimaju monumentalni karakter. Poetični nadrealistički objekti od sadre stvoreni u pedesetim godinama (Koza, Dugorepi majmun s mladunčem, Žena koja se igra, Djevojčica koja preskakuje konopac), prostorne kaligrafije od zavarene željezne žice (1928) do Glave bika (1942), koja je jednostavni sklop (zapravo ready-made) sjedala i guvernala dječjeg bicikla, samo su neke ishodišne točke za prepoznavanje Picassove kreativne inventivnosti, smisla za umjetnički rizik, drskost, inteligentnu dosjetku ili emotivno intoniranu intimnu poruku (papirnata Glava psića, 1943).

S obzirom da francuski povjesničari umjetnosti navode kako je »skulptura dugo vremena bila Picassova najbolje čuvana tajna« (Dominique Dupuis-Labbé) — mišljenja smo da ovdje ipak ima malo pretjerivanja! — istodobno iznenađuje i ne iznenađuje činjenica kako za Picassova života nijedan original nije uzastopno napustio njegove atelijere ili mjesta boravka jer je Picasso uvijek želio u kontinuitetu čuvati pokraj sebe (žive) svjedoke svoga stvaralačkog puta.

Protiv tiranije žanrova

U radovima iz 1905. (Luda) i 1906. osjeća se utjecaj Rodina, Medarda Rossa i Bourdellea, javlja se asimetrična kompozicija lica i mekša modelacija površine; to su još djela koja nisu osobito važna, niti smiona. U tijeku 1906. nastupa zaokret u Picassovoj skulpturi: nabava afričke statuete od Matissea i putovanje u malo selo Gosol u Kataloniji rezultira serijom totemskih, monumentalnih skulptura u drvu, dovršenih 1907, koje evociraju iberijsku plastiku. U jesen 1909. radi antologijsku Glavu žene u bronci, na kojoj postupak dekomponiranja i fragmentiranja cjeline volumena na manje plohe postaje dominantan uz živu igru svjetla i sjene. Kretanje oko skulpture da bi se shvatio njezin prostorno-vremenski kontinuitet i totalitet postaje nužno. Godine 1912. Picasso i Braque otkrivaju tehniku kolaža (le papier collé); Picasso počinje kombinirati isječke iz žurnala, novina, obojeni papir koji imitira drvo, mramor ili cvijeće, dijelove muzičkih partitura, naljepnice s boca, posjetnice, igraće karte, kutije cigareta. Crtež prelazi iz dvije dimenzije u sliku-reljef ili asemblaž, a asemblaži u skulpture. Samostojeći reljef toga razdoblja je Čaša apsinta (1914).

Prva skulptura-asemblaž je Gitara (1912), ali ne zna se da li verzija u kartonu prethodi verziji u metalu ili obrnuto. Picasso se već tada veseli: »Nepropusne pregrade su uništene, oslobođeni smo slikarstva i skulpture, imbecilne tiranije žanrova!«. Violina iz 1915. označava drugu etapu: transpozicija oblika instrumenta u razrezani željezni lim, savijen i oslikan, s namjerom da oponaša skulpturu; suočavamo se s idejom violine koja više ne prikazuje objekt sâm jer violina postaje apstrakcija i znak. Godine 1928. Picasso predlaže projekte za spomenik Apollinaireu: to su konstrukcije od željeznih šipki na željeznoj ploči, načinjene kao prostorna kaligrafija, izvrsne ravnoteže elemenata. Glava žene (1929-1930) sa cjedilom za salatu umjesto lubanje nagovješćuje Picassovo kretanje prema nadrealizmu, što su prepoznali Julio Gonzalez i André Breton. Od 1930. Picasso radi pješčane reljefe u kojima jukstaponira male objekte, sakupljene i nađene na plaži, čime uzdiže svoju nadrealističku misao do zenita. U četrdesetim godinama osim Glave bika Picasso u bronci radi amblematsku skulpturu tog razdoblja

Čovjeka s janjetom (1943) izraza lica slična Ambroiseu Vollardu, kao metaforu žrtve u doba Hitlerova divljanja Evropom. Nasuprot dramatski intoniranim figurama, za Doru Maar započeo je kreirati zgodne predmete 1943. godine pomoću salveta ili papirnatih stolnjaka iz bistroâ; ti objekti najavljuju skulpture od željeznog lima, iznimno važne u posljednjim godinama Picassove skulptorske aktivnosti.

U lončarskom selu

Godine 1947. Picasso se smjestio u Vallaurisu, malom lončarskom selu i započeo raditi keramiku, koja je klasificirana u dvije kategorije: namjenski predmeti (tanjuri, pladnjevi, vaze) kao podloga njegovu slikarstvu i komadi koji se pojavljuju u obliku skulpture, posebno antropomorfne vaze i sove dodatno oslikane. Najvažnije skulpture pedesetih su Žena s dječjim kolicima u bronci, prva skulpturalna grupa u Picassovu djelovanju; košara od pruća, keramika, palmino lišće, metal, drvo i karton čine Kozu (1950), zatim asemblaž Žena s ključem (1954-57) kao plod čiste improvizacije od keramičkih cijevi, crepova, cigli. Bližeći se posljednjoj etapi skulptorskog stvaranja, Picasso ponovno uspostavlja dijalog između slikarstva i skulpture, koji se proteže kao svojevrsna konstanta od kubizma do šezdesetih godina, kada radi varijacije od izrezana i bojena papira i kartona posvećene Manetovu Doručku na travi. Skulptura od bijelo obojena lima Stolac (1961) proizvodi izniman dojam lakoće. Nakon 1962. Picasso više ne izrađuje skulpture, a te iste godine dovršava monumentalnu Glavu u čeliku, visoku osam metara, za Civilni centar u Chicagu, koja na izvrstan način sintetizira njegovo bavljenje volumenom i prostorom.

Picassov skulptorski opus toliko je raznorodan u svakom pogledu (stil, tehnika, motivi, materijal, itd.) da je možda čak zanimljivije pratiti i proučavati njegovo formiranje i njegove mijene kao umjetnika kroz skulpture, objekte, asemblaže i strukture, jer oni, uostalom, u kontinuitetu korespondiraju s Picassovim slikama i crtežima. Ali, ovdje su u skulpturi iznenađenja veća i neočekivanija! Picasso je za sve generacije nadolazećih umjetnika ostavio najbolje moguće svjedočanstvo kako se ne treba i ne smije robovati uskim i konformističkim pravilima koja i dan-danas služe lobotomiranju kreativnih potencijala mladih umjetnika: Picasso se nije bojao da će se izgubiti i rasuti ako iskorači u neki drugi materijal ili tehniku, niti je razmišljao da više neće biti prepoznatljiv. Stoga bi za svakog istinskog kreativca materijal koji je obuhvaćen retrospektivom Picasso kipar trebao biti poduka i — lijek!

Iva Körbler