Dalmatinski volumeni beneventane

Dalmatinski volumeni beneventane

Mislim da je postojao najmanje jedan skriptorij u Trogiru. Broj rukopisa i fragmenata pronađenih u tom gradu, uzet zajedno s paleografskim sličnostima koje se pokazuju među njima, uključujući volumene koji definitivno nastaju u Trogiru, ukazuju na veoma aktivno skriptorsko središte. Bilo bi veoma zanimljivo, svakako i moguće, pokušati izolirati raznovrsnost beneventane u Trogiru i usporediti je s beneventanom koja se rabila, primjerice, u Zadru i Splitu

Dr. Virginia Brown, redovna profesorica kolegija latinske paleografije na Pontifikalnom institutu za srednjovjekovne studije u Torontu, danas najveći autoritet za beneventansko pismo i kasnosrednjovjekovnu ortografiju, ovih dana boravila je na hrvatskoj obali u potrazi za nepoznatim beneventanskim rukopisima. U kontekstu hrvatske povijesti iznimno su važni njezini radovi o paleografskim specifičnostima dalmatinskih beneventanskih liturgijskih rukopisa Zadra, Trogira i Splita.

Nakon jednomjesečnoga boravka u talijanskim Abruzzima, gdje nije zapazila ni jedan novi fragment, samo u Trogiru našla ih je pedeset šest, dosad neuočenih. O njima će uskoro pisati za svoje, reklo bi se, trajno otvoreno djelo A Second New List of Beneventan Manuscripts, koje u kampanjama (1978, 1988, 1994) izlazi u seriji srednjovjekovnih studija spomenutoga kanadskog instituta. U sakristiji trogirske katedrale razgovaramo s njom, uzbuđenom bogatstvom građe kojoj se nije nadala, zadivljenom naporima župnika katedrale, splitskih konzervatora i restauratora Državnog arhiva u Zagrebu da sustavno konzerviraju i restauriraju glavninu knjižnog i arhivskog fonda koji se do danas očuvao.

Višetjednim istraživanjem splitskih i trogirskih arhiva u znatnoj ste mjeri dopunili korpus naših beneventanskih rukopisa. Možete li nam objasniti unutar kojeg projekta taj posao radite?

— Istraživanja u knjižnicama i arhivima u Splitu, Trogiru i Šibeniku provode se u okviru projekta Monumenta Liturgica Beneventana. Pokrovitelj mu je Pontifical Institute of Mediaeval Studies u Torontu, a financira ga Social Sciences and Humanities Research Council of Canada. Pothvat je započet prije dvanaest godina, a ekipa je još ista: uz mene, kao direktoricu, tu su dva suistraživača — Roger E. Reynolds, profesor liturgije i kanonskog prava na spomenutom Pontifikalnom institutu u Torontu, te Richard F. Gyug, koji je profesor srednjovjekovne povijesti na Fordham University (Bronx) u New Yorku. Profesor Reynolds došao je ovamo zajedno sa mnom. Profesora Gyuga, koji je posljednjih godina poduzeo nekoliko putovanja u Hrvatsku radeći u knjižnicama i arhivima od Zagreba do Dubrovnika, već poznajete.

Monumenta Liturgica Beneventana pothvat je utemeljen nakon što je prof. Reynolds 1987. godine načinio census beneventanskih rukopisa poznatih do tog vremena, ustanovivši da je gotovo 80 posto postojećih kodeksa i fragmenata u širem smislu liturgičkoga karaktera, odnosno, da sadržavaju tekstove koji su mogli biti upotrebljavani za misu, službu i druge religiozne funkcije. Bila je to veoma poticajna spoznaja jer liturgijski rukopisi često sadrže ključeve za datiranje i podrijetlo (mise ili molitve za lokalne svece, regionalne napjeve i tekstove, itd.). Samo je nekoliko beneventanskih liturgijskih rukopisa dosad podrobno proučeno ili u potpunosti inventarizirano, pa smo se nadali da ćemo doći do istinskih prinosa ukoliko poduzmemo njihovo cjelovito poredbeno ispitivanje. Kao paleograf, odmah sam shvatila važnost liturgijske građe: poznato je, naime, da je beneventanu teško datirati zbog tolikih pravila koje je skriptor morao poštivati, bez obzira gdje pisao. Stoga zaista pridajem veliku važnost liturgijskim tekstualnim činjenicama.

Imam osobni dojam da ti kodeksi u Hrvatskoj zanimaju mnogo više muzikologe i, eventualno, povjesničare umjetnosti, nego povjesničare i liturgičare. Je li takav slučaj i u svijetu?

— Da, potpuno. Situacija u Hrvatskoj spram studija beneventanskih rukopisa točno zrcali situaciju u internacionalnoj akademskoj zajednici. Muzikolozi i, osobito, povjesničari umjetnosti bijahu prethodnica znanstvenika koji su se zanimali za beneventanske rukopise. Kada sam prikupljala bibliografiju za drugo, revidirano izdanje poznate knjige E. A. Lowea The Beneventan Script. A History of the South Italian Minuscule (Oxford 1914; drugo izdanje: Rim 1980), uočila sam, s ponešto iznenađenja, da studije koje se odnose na beneventanske rukopise, ili referencije na njih, izlaze uglavnom u časopisima i knjigama posvećenim glazbi ili povijesti umjetnosti. Mnogo manja skupina znanstvenika zainteresiranih za beneventanske kodekse sastojala se od latinista posvećenih klasičnim ili medievalnim studijama koji su proučavali putove transmisije tekstova ili su bili usredotočeni na opatiju u Montecassinu. Uz nekoliko iznimki, liturgijske studije beneventanskih rukopisa, osobito onih bez glazbene notacije, bijahu posve zanemarene u usporedbi s njihovim glazbenim, povijesnoumjetničkim i filološkim obilježjima.

U kojoj je mjeri vaš učitelj Lowe poznavao hrvatsku građu? Koliko su valorizaciji dalmatinske beneventane pomogle studije Viktora Novaka i koliko smo danas odmaknuli od njihovih pionirskih uvida?

— Moram objasniti da dr. Elias Avery Lowe (1879-1969) nije bio moj učitelj u formalnom smislu riječi. Ja sam bila njegov posljednji istraživač-asistent radeći s njim na Institute for Advanced Study u Princetonu (New Jersey) od listopada 1968. do ljeta 1969. (umro je 8. kolovoza te godine). Tijekom tog razdoblja pripremali smo špalte bibliografije i indeksa za volumen sa suplementima koji su išli uz njegovu monumentalnu seriju Codices latini antiquiores, provjeravajući uz to izvore za dva sveska njegovih sabranih studija, surađujući na raznim drugim paleografskim pitanjima. Beneventansko pismo rijetko je ulazilo u našu raspravu i istaživanja jednostavno stoga što je dr. Lowe bio posve usredotočen na građu koju uokviruju Codices latini antiquiores, latinski rukopisi pisani prije 800. A. D. Snage su ga napuštale i shvatio je da je veoma važno da svu energiju posveti tim zadaćama.

Usprkos tome, za vrijeme popodnevnog čaja (običaj kojeg se držao od godina provedenih na Oxfordu), povremeno bi spominjao svoj rad na beneventanskom pismu i vrijeme provedeno u Montecassinu, gdje mu je neki neljubazni fratar dao zimi negrijanu sobu! Govorio mi je da je putovao veoma mnogo jer je htio vidjeti in situ što više beneventanskih rukopisa. Nažalost, nije mogao doći do Dalmacije, pa je bio veoma zahvalan pomoći koju su mu pružili don Frane Bulić, don Luka Jelić i drugi tamošnji znanstvenici. Ipak, koliko ja mogu reći, nikad nije osigurao potpunu kopiju ijednog od beneventanskih rukopisa iz Dalmacije. Morao se oslanjati na fotografije izabranih stranica, jednako kao i 1962, kada je pripremio New List of Beneventan Manuscripts za »Festschrift« u čast prefekta Vatikanske knjižnice, kardinala Anselma Albaredu. Već uzdrmana zdravlja, dr. Lowe oslanjao se na pouzdane informacije koje mu je dostavljao profesor Novak preko svojih separata i u osobnoj prepisci koja se između njih razvila. Novak ga je upozorio na važnost dalmatinskih kartulara pisanih beneventanom i javljao mu o novim beneventanskim rukopisima u Dalmaciji i drugdje koji su pronađeni nakon 1914, odnosno nakon tiskanja Loweova djela The Beneventan Script.

U kolikoj mjeri vaša istraživanja potvrđuju ili nadopunjuju ranije spoznaje? U kojoj su mjeri ti rukopisi, nastali ili čuvani na hrvatskoj obali, stvarno proučeni i koji bi dalji putovi istraživanja trebali biti poduzeti?

— Lowe i Novak bili su istinski pioniri koji su prokrstarili dotad nepoznatim paleografskim terenom utirući duboku brazdu koju smo mogli slijediti nastavljajući potragu za novim beneventanskim rukopisima i fragmentima, nastojeći ih preciznije lokalizirati i datirati. Nismo se prihvatili male zadaće. Lowe je 1914. poznavao šestotinjak beneventanskih primjeraka, kojima je u svojoj New List of Beneventan Manuscripts 1962. dodao novih tristo priloga. U ovom času broj postojećih beneventanskih kodeksa i fragmenata popeo se na približno dvije tisuće dvjesto. Štoviše, naša istraživanja proširila su vrijeme uporabe pisma za sljedećih tristo godina. Lowe je postulirao raspon trajanja beneventane na otprilike pet i pol stoljeća — od sredine osmoga stoljeća do kraja trinaestoga. Danas znamo da se beneventansko pismo rabilo sve do prve polovice šesnaestog stoljeća, a povremeno čak i u drugoj polovici tog stoljeća. S rasponom životnog vijeka od osam stoljeća beneventana je zacijelo jedno od najtrajnijih nacionalnih pisama.

Osobno smatram da preostaje mnogo toga što treba učiniti s rukopisima pisanim i očuvanim na hrvatskoj obali. Mnogo je novih primjeraka pronađeno nakon Lowea i Novaka, a trebaju biti vrednovani sa stanovišta paleografije, kodikologije, lingvistike i, naravno, liturgije. Čak i rukopisi na koje je upozorio Lowe 1914. trebaju biti preispitani u svjetlu suvremene kodikologije koja se zahvaljujući modernoj tehnologiji u uporabi komparativnih metoda brzo razvija. Novootkriveni kodikološki podaci mogu voditi i paleografskom prevrednovanju.

Ukazuje li koncentracija krasnih trogirskih beneventanskih rukopisa izrazite umjetničke vrijednosti poput dvaju evanđelistara (c. 1240. i 1259) i lekcionara (sred. 13. st.) te niza fragmenata raspršenih između arhiva Splita, Zagreba, Beča i Beograda zaista na postojanje snažnoga lokalnog skriptorija, valjda pri benediktinskoj opatiji sv. Ivana — važnost sv. Krševana u Zadru — i mislite li da bi bilo moguće pristupiti zaokruženoj studiji o tome, na temelju novih spoznaja i oduševljenja koje ste sada iskazali pred njima?

— To pitanje potiče me na posve afirmativan, zaista entuzijastičan odgovor. Da, mislim da je postojao najmanje jedan skriptorij u Trogiru. Broj rukopisa i fragmenata pronađenih u tom gradu, uzet zajedno s paleografskim sličnostima koje se pokazuju među njima, uključujući volumene koji definitivno nastaju u Trogiru, ukazuju na veoma aktivno skriptorsko središte. Bilo bi veoma zanimljivo, svakako i moguće, pokušati izolirati raznovrsnost beneventane u Trogiru i usporediti je s beneventanom koja se rabila, primjerice, u Zadru i Splitu.

Za povijest umjetnosti i kulture, a sigurno i za paleografiju, osobito su zanimljivi rukopisi u kojima se beneventansko pismo i karolina nalaze ne samo u antagonističkom odnosu unutar istog miljea nego, koji put, i unutar korica istoga kodeksa jedno pored drugoga, poput lijepog Pasionala M. R. 164 (vjerojatno splitskoga podrijetla, druga polovica 11. stoljeća) iz zagrebačke Metropolitane ili Sakramentara (12. st.) iz splitske katedrale. Je li se, u načelu, skriptor mogao služiti dvama pismima ili je slučaj zadarskoga bilježnika i đakona Blaža s konca 12. stoljeća iznimka?

— Pitanje da li je skriptor mogao vladati, odnosno pisati paralelno, beneventanom i karolinškom minuskulom uistinu je trnovito. Lowe je tvrdio da takva situacija nije moguća ili da bi jedva bila prihvatljiva. Loweova tvrdnja bijaše toliko autoritativna da je donedavna većina znanstvenika imala slično mišljenje. Ali, zahvaljujući Francisu Newtonu, koji je u svojoj sjajnoj knjizi (The Scriptorium and Library of Montecassino, 1058-1105, Cambridge, 1999) dokazao da se karolinom pisalo i služilo i u zlatno doba opata Deziderija (1058-87), danas znamo da je karolinški skriptor došavši sa strane mogao jednako dobro naučiti i beneventansko pismo. Ukoliko je to bilo moguće u beneventanskom epicentru (da uporabim Loweov termin za montekasinski skriptorij), zašto ne bi tako bilo i u Dalmaciji? Sacramentarium iz dvanaestog stoljeća u katedralnoj riznici u Splitu pruža dobar primjer, vjerujem, s nekoliko listova na kojima beneventanski skriptor piše uistinu dobru karolinšku minuskulu, s rubrikama u beneventani. U identificiranju drugih sličnih primjera bila bi od neprocjenjive pomoći opsežnija studija karolinške minuskule pisane u Dalmaciji, zapravo, u Hrvatskoj općenito.

Dok je na svoj način bio očekivan rivalitet karoline, propagirane iz franačkog benediktinskog kruga, i beneventane, koja je u dalmatinske skriptorije stigla najvjerojatnije izravno preko montekasinske internacionale, što pobjedu odnosi već u 11. stoljeću, u kakvu suodnosu nalazite tradicionalnu beneventanu spram novoga pisma, karoline-gotice, koja je u nas počela prodirati tijekom 12. stoljeća, odnosno koji su stvarni razlozi što je beneventana konačno nestala?

— Mislim da treba biti veoma oprezan kada razmatramo pitanje beneventane nasuprot karolini ili beneventane spram gotice. Važno je držati na umu dva čimbenika: prvo, liturgija je u biti konzervativna, a beneventana je liturgijsko pismo par excellence: otud je beneventana mogla biti u uporabi mnogo kasnije nego što se pretpostavlja njezino izumrće; drugo, već sam spomenula da je zbog mnogih regula kojima se ravna beneventana rukopis često teško datirati te da znanstvenici mogu biti zavedeni konzervativnim stilom ukrašavanja koji nerijetko traje u liturgijskim knjigama. Moramo uvijek, smatram, biti svjesni da beneventanski rukopis može biti noviji nego nam se na prvi pogled čini. Otud je potreba za komparativnom građom imperativ. Što se tiče pitanja zbog čega se beneventana prestala rabiti, vjerojatni razlozi uključuju želju za pismom kojim se moglo pisati brže, želju da se ekonomizira s pisaćim materijalom (s mnogobrojnim ligaturama i izdvojenim velikim slovima, beneventana je često tražila priličnu količinu pergamene), osjećaj da je beneventana zastarjela. Ili, jednostavno, možda su skriptori koji su pisali beneventanom izumrli.

U kojoj je mjeri dalmatinska beneventana ovisila o izravnim poticajima iz montekasinske matice i iz južnotalijanskih središta, a u kojoj je ostvarila specifične morfološke osobitosti, odnosno vlastitu samostalnost u tristotinjak godina svog razvoja u našim skriptorijima?

— Beneventana je sigurno donesena iz južne Italije, a Montecassino je odigrao važnu ulogu u tom procesu. Očito je da su dalmatinski skriptori slijedili paleografska pravila svojih talijanskih suvremenika, i da je montekasinska metoda dekoriranja služila također kao model. Jednako važan bio je i apulijski utjecaj. Usprkos tome, s obzirom na vrijeme trajanja i udaljenost od matice u Montecassinu ili u Apuliji, dalmatinski skriptoriji razvili su distinktivne crte u pisanju beneventane. To se ticalo i stilova iluminiranja, kao i načina kojima su pojedina slova pisana, riječi abrevirane i slogovane, usporedno sa pojednostavnjenjem veoma razrađena sustava beneventanske punktuacije. Koliko ja mogu reći, dalmatinski skriptori također su upotrebljavali modificirani, jednostavniji obrazac crtovlja.

Može li se govoriti i o liturgijskim specifičnostima tih dalmatinskih kodeksa?

— Da, mislim da možemo sigurno očekivati distinktivna liturgijska obilježja u kodeksima nastalim u Dalmaciji. Najočitije značajke uključivat će svetkovanje lokalnih svetaca i posebnu pažnju prema svecima domaćega podrijetla, regionalne napjeve. To se može odnositi i na ceremonije i obrede uobičajene za Dalmaciju. Richard Gyug već je izdvojio neke osobine dalmatinske liturgije u svom izdanju Missale Ragusinum (Oxford, Bodleian Library, Canon. liturg. 342). Kao što sam već spomenula, sve to traži dalji studij.

Kako uistinu funkcionira jedan skriptorij, u kolikoj je mjeri svjestan vlastite tradicije? Može li se paleografski utvrditi utjecaj, primjerice, splitskog Evanđelistara koji je u regionalnoj sredini bio smatran za relikviju, za knjigu koju je svojom rukom pisao sv. Dujam — prema ideji o apostolicitetu splitske crkve — učenik samog sv. Petra. Bila je to najdragocjenija Biblija splitske crkvene hijerarhije, knjiga na koju su se stoljećima zaklinjali hrvatski vladari i crkveni velikodostojnici.

— Izvrstan primjer kako skriptorij funkcionira donio je Francis Newton u svojoj studiji o montekasinskom skriptoriju u doba opatovanja Deziderija (1058-87) i Oderizija (1087-1105). Riječ je o samostanu opravdano ponosnu na svoje knjižne i općenito humanističke tradicije, pri čemu nailazimo na svjestan napor da se stvaraju lijepi volumeni prema jasno definiranu kućnom stilu pisma i iluminiranja. Newton dokazuje da je postojao vodeći skriptor s dužnošću da određuje opći izgled kodeksa. Zadaće bijahu podijeljene između skriptora i rubrikatora te iluminatora napose.

Očito je da je Montecassino veliki samostan s priličnim radnim snagama unutar skriptorija. Manji samostani obično su se morali zadovoljiti skromnijom proizvodnjom i nabavkom knjiga sa strane. Pa ipak, i u tom slučaju, tijekom stoljeća posve su sigurno razvijali prepoznatljiv stil u paleografskom smislu i u pogledu iluminacija, što je pratila i distinktivna kodikološka praksa (crtovlje, veličina lista...). Dakle, boljestojeći samostan mogao je tijekom stoljeća ustanoviti vlastite tradicije i standarde ukoliko je stanovito vrijeme proizvodio knjige.

Posljednji datirani beneventanski rukopis u Dalmaciji je Historia Salonitana Tome, splitskog arhiđakona, pisan oko 1266. Nije li, s obzirom da je Toma bolonjski student odlikaš, neobično što kodeks nije pisan bolonjskom goticom, ukoliko ga zaista sam prepisuje?

— Zaista sam sretna da sam prvi put mogla in situ ispitivati beneventanski rukopis Tome Arhiđakona. Riječ je o kodeksu, danas u katedralnoj riznici, koji zaslužuje podrobnu paleografsku studiju. Njegovo pismo nosi aspekt posve različit, recimo, od beneventane pisane u suvremenom Trogiru. Ali, je li riječ o kopiji koju piše sam Toma? E. A. Lowe ne misli tako i, koliko ja znam, smatra se da je djelo prepisao anonimni skriptor (ili možda dvojica) koji je djelovao u Splitu. Otud uporaba beneventane, koja je lokalno pismo u uporabi u onodobnom Splitu, a ne littera bononensis relativno daleke Bologne, gdje je neko vrijeme Toma studirao.

U splitskom Književnom krugu ovih ste dana s profesorom Cambijem, koji je savršeno izdao faksimil poznatoga trogirskog evanđelistara, razgovarali o mogućnosti tiskanja vaše studije o dosad nepoznatu rukopisu koji bi mogao na specifičan način objasniti neke fasete odnosa koji su u duhovnoj kulturi vladali u 14. stoljeću na južnom Jadranu.

— Bilo mi je veliko zadovoljstvo razgovarati s profesorom Cambijem o mogućnosti tiskanja faksimilnog izdanja i studije beneventanskoga liturgijskog rukopisa koji je pisao, po mom sudu, neki dalmatinski skriptor za uporabu u Draču. Riječ je o knjižici skromna izgleda, ali neobične važnosti za liturgiju i lingvistiku. Veličina govori da je bio lako prenosiv i kodeks uistinu nosi sve znakove duge uporabe. Po sadržaju je to breviarium-rituale s dodatkom specifičnih franjevačkih tekstova. Vlasnik mu je bio najvjerojatnije misionar koji je trebao imati takvo djelo za svoje svećeničke dužnosti. Kopist sigurno nije bio profesionalni skriptor i sklona sam vjerovati da ga je sam vlasnik pisao što daje dodatnu vrijednost djelu. Nema, naime, mnogo primjera iz tog doba koje nisu pisali profesionalni skriptori. Ortografija djela zasigurno je dalmatinska: uočava se izrazit latinski spelling nekih glasova kakav nalazimo i u Historia salonitana Tome Arhiđakona. Evo samo jednog izrazitog primjera: ci (kao u prouincia) u Dalmaciji se često piše s asibiliranom ti beneventanskom ligaturom. To daje mekši, piskav zvuk i, naravno, odražava način kojim je latinski tu bio, i još jest, izgovaran. Ipak, na talijanskom tlu, beneventanski skriptori su veoma, veoma pazili da razlikuju »tvrdo« ci od »mekog« ti, pa ćete veoma teško naći miješanje dvaju zvukova.

Pokušala sam tražiti studije koje bi se bavile distinktivnim odlikama dalmatinskoga latinskog, ali ih za sada nisam našla. Lista značajki koje sam uočila u istraživanju beneventanskih rukopisa pisanih u Dalmaciji zacijelo je nepotpuna. Ukoliko me čitatelji ovog razgovora mogu uputiti u već poduzeta istraživanja te vrste, bila bih veoma zahvalna.

Dobro poznajete stanje proučavanja hrvatskih srednjovjekovnih rukopisa, a sada ste u ruke dobili disertaciju don Šime Marovića, kantora splitske katedrale, o iznimno važnu Sakramentaru iz 12. stoljeća koji se čuva u katedralnoj riznici. Možete li nam kazati nešto više o samom rukopisu i mogućnostima da ga se priredi za faksimilirano izdanje s punim znanstvenim aparatom? Novak je vjerovao da je umetak s neumiziranim listovima u tom kodeksu (fol. 211, 214') možda prvi spomenik beneventane u nas, dakle iz 8. stoljeća — »živi relikt starije epohe prekarolinškog pisma« — te da je sačuvan kao znak štovanja početaka kršćanske tradicije reorganizirane lokalne crkve. O tim počecima danas se bitno drukčije raspravlja, ali nas zanima kako stoje paleografske procjene datacije tih listova.

— Msgr. Šime Marović učinio je primjeran pothvat analizirajući i izdavajući Sacramentarium. To je vrlo složen kodeks, zahvaljujući činjenici da su neki listovi uvezani bez reda, da postoje tekstualne lakune, kao i umeci iz drugih rukopisa različitih vremena, uključujući i dva folija beneventanskoga rukopisa koji je Lowe datirao u početak devetog stoljeća, a meni se čine novijima. Smatram posebno važnim što je nekoliko listova kopirala beneventanska ruka koja se okušala u pisanju karolinške minuskule. Moj prvi dojam potvrđuje uporaba rubrika pisanih beneventanom na tim istim listovima. Nalazimo uz njih i beneventanske neume. Budući da na tim mjestima tekst logično teče, možemo lako zamisliti vrstu suradnje između karolinškog i beneventanskog skriptora.

Točno mjesto podrijetla kodeksa ostaje nepoznato. Dalji studij liturgijskog sadržaja mogao bi baciti i na to određeno svjetlo. Moj kolega Roger Reynolds kratko je ispitivao rukopis i potvrđuje da sadrži nekoliko molitvi specifičnim svecima koji bi mogli određenije ukazati na njegovu lokalizaciju. Kako je riječ i o krasnom kodeksu, bilo bi divno tiskati faksimil popraćen studijom.

U ovoj istraživačkoj kampanji bili ste usredotočeni na pregledavanje mlađih kodeksa, inkunabula i tiskanih cinquecentina u kojima se često kriju fragmenti ranijih rukopisa, unutar uveza ili na zakrpama pergamena — plod baroknih ili ranijih »restauratorskih« zahvata. U današnjim popravcima, čuvate li te istriške kao spolije, na mjestu gdje su zatečeni, ili ih odljepljujete i konzervirate sa strane? Ovih smo dana zajedno na više mjesta tražili izgubljenih šest istrižaka beneventane koji su izdvojeni iz Tomina rukopisa, zacijelo u želji da ih se spasi i na decentniji način izloži. Osobno kao konzervator mislim da su mnogi fragmenti tako izgubljeni i preferirao bih, ma koliko važni bili, da se snime, prouče i sačuvaju na mjestu gdje su zatečeni.

— Trajno sam zaokupljena načinima kojim su beneventanski rukopisi bili reutilizirani, kao korice novijih knjiga, kao ojačanja njihovih uveza ili kao materijal za popravak oštećenih folija velikih koralnih kodeksa, koji su očito bili u stalnoj uporabi. Posve ste u pravu kada upozoravate na problem restauratorskog tretmana tih fragmenata. Bojim se, međutim, da tu nema odgovora koji bi svakoga jednako zadovoljio. Znanstvenici koji se zanimaju za kodikologiju i uvezivanje knjiga ustrajavat će da sve ostane na mjestu com'era. Liturgičari i muzikolozi, s druge strane, zagovarat će njihovo odvajanje i restauraciju, osobito kada je riječ o manje poznatim tekstovima i novim melodijama. Moje vlastito mišljenje razlikuje se prema različitim slučajevima, pa odmah mogu navesti nekoliko primjera:

a) Ukoliko je fragment upotrijebljen za korice knjige u relativno kasno doba (16. ili 17. st.) i ako nema ničega posebnog oko vrste ukoričenja, ne bih bila protiv toga da se rukopisni fragment restaurira odvojeno, osobito kad je sam po sebi zanimljiv ili će se tako bolje čuvati. Toliko je slučajeva da su korice s beneventanskim fragmentom teško oštećene i da se jedva drže uveza da je najbolje da se on odvojeno konzervira i prezentira.

b) Vidjela sam mnogo krasnih primjera korala repariranih mnogobrojnim fragmentima, uključujući i one pisane beneventanom (vidjeli smo sada nekoliko slikovitih trogirskih slučajeva), koji su posve sigurni na postojećem mjestu. Sveukupni dojam podsjeća me na staromodni patchwork quilt. U tom slučaju, knjigu s koralima ne treba ni restaurirati, posebno ne ukoliko sami fragmenti ne donose nove tekstove. Treba ih ostaviti onakvima kakvi su do nas došli kao primjer tehnike uvezivanja svoga vremena.

Ne bih, ipak, htjela propustiti priliku, na kraju razgovora, da se zahvalim na iznimnoj ljubaznosti svima koji su nam pomogli da naš višetjedni rad u knjižnicama i arhivima Splita, Trogira i Šibenika bude toliko ugodan i plodonosan. Bilo je to nezaboravno iskustvo i idućega proljeća svakako želimo nastaviti posao.

Razgovarao Joško Belamarić