Vijenac 166

Glazba

CD MOZAIK

CD MOZAIK
Diskografska kuća Menart nastavlja s objavljivanjem izdanja legendarnih izvođača i autora u paketima. Ovaj put na red su došli Elvis Aaron Presley i Patti Smith. Pomalo čudna kombinacija za pisanje prikaza, ali idealna za pokazivanje puta kojim Menart kroči. Kao što sam i u slučaju Roryja Gallaghera najavio da je riječ o poslu bez presedana, koji sigurno neće napuniti njihove blagajne, opet ponavljam — to je potrebno. Ipak, u slučaju Elvisa (više) i Patti (manje) nadam se da će im se potezi isplatiti.

slikaPatti Smith — stihovi — glazba (baš tim redom)

Gone Again, 11 pjesama/56 minuta; Peace and Noise, 10 pjesama/53 minuta; Gung Ho, 13 pjesama/65 minuta; Arista/Menart

Patti Smith prvi sam put upoznao kada je netko donio njezin prvi album Horses i kada smo svi popadali na pod. U to doba, potkraj sedamdesetih, glazba »s one strane napuknute željezne zavjese« i dalje je kasnila u naša provincijska područja. No znali smo već vrlo dobro što je punk i što je new wave. Patti je bila granična osoba. Pjesnikinja, da ne kažem — poetesa, koja je shvatila snagu rocka i probuđena gnjeva mladih ljudi toga doba i pridružila im se prvo sa svojim tekstovima, a onda i glazbenim radom. Okolina u kojoj je stvarala bila je umjetnička i samo takva. Ona je pisala metafore koje su korespondirale s vremenom, ali najbogatiji izvori inspiracija nisu bili ljudi s ceste, nego umjetnički prijatelji: fotograf Robert Mappelthorpe ili producent njezina prvog albuma, spomenutih Konja, John Cale. Nakon Horses uslijedio je album Radio Ethiopia, koji je za sve nas koji smo se u anoreksičnu Patti zaljubili do ušiju bio čisti fijasko. I Patti je otišla u zaborav. Lagani. Kao da je i sama htjela nešto slično, bez obzira što joj se desio najveći hit u životu — Springsteenova pjesma Because the Night. A tada su uslijedile tragedije. Sve u trenutku počinje dobro. No nikada se ne zna što se iza brda valja. Nakon udaje za gitarista antepunk grupe MC5 Freda Sonica Smitha Patti je postala majka i kućanica. Prije sretnih događanja doživjela je težak pad s pozornice (doslovan), kada je slomila vrat i oporavljala se dulje vrijeme. A onda, nakon udaje, slijede tragedija za tragedijom. Redom su umirali njeni najbliži: Robert Mappelthorpe, brat, pisci Allen Ginsberg i William Burroughs te na kraju i suprug Fred. Potučena do nogu, Patti je uspjela ustati i 1996. snima album Gone Again, zatim 1997. Peace And Noise te 2000. Gung Ho.

Te je albume teško uspoređivati. Ako Horses proglasimo najboljim i najtemeljitijim te Easter najkomercijalnijim — ostali su isti. Osim lošega Radio Ethiopia. Njezine su pjesme, bržeg ili lakšeg tempa, elektrificirane ili akustične — teške, ponekad i mučne. Ona od toga i ne bježi. Svjesno piše ono što najbolje zna. Nekoliko akorda i poezija. Sada se postavlja pitanje treba li za to sastav i ploča. Možda je dovoljna samo zbirka poezije. Ipak, bez glazbe Patti Smith ne bi bila kovačica svoga duha. Njoj jednostavno treba zvučna podloga da bi mogla bolje recitirati — pjevati. Njujorška je scena i inače puna recitatora pjevača (Lou Reed, na primjer). Zato na svim ovim albumima glazbu treba shvatiti samo kao krpice ostale od pokrova Konja koji je i glazbeno bio nadahnut. Najbolji je ipak posljednji Gung Ho i čini se da bi Patti uz pravoga producenta mogla ponoviti još jednu ergelu. Ovako, ostaje vam da pustite CD i istodobno čitate tekstove. Tako ćete najbolje shvatiti što je Patti htjela reći. A ona se bavi svačim, a Amerikom ponajviše.

U pjesmi Gung Ho piše o Vijetnamu. Na jednom mjestu kaže (preveo K.B.):

Ništa nije ljepše

Nego Vijetnam

A poslije opisujući sprovod vojnika:

I ljudi su nastavili plakati

I ljudi su nastavili umirati

I to je tako lijepo

Tako lijepo

Dajte mi još jedan okret

Dajte mi još jedan okret

Još jedan okret kotača

Još jednu revoluciju

Još jedan okret kotača

Patti sigurno nedostaje još jedna revolucija. Ne Zemljina, nego zemaljska. Ili sam krivo protumačio stihove. Zadržat ću se na glazbi. U učmalosti ideja i stalnom promišljanju kako razbiti jack-pot (banku) jedna glazbena revolucija zaista bi dobro došla. Jer ovo što gledamo na televizijama, slušamo na radijima i vrtimo u CD uređajima predosadno je i pregrozno. I zato, bez obzira na manjkavost glazbenog teksta i sirovost muziciranja, njezini su me stihovi opet natjerali na razmišljanje.

slikaElvis the Pelvis — Kralj je živ

From Elvis in Memphis, 19 pjesama/57 minuta; Elvis Country, 18 pjesama/57 minuta; Promised Land, 18 pjesama/55 minuta; Moody Blue, 19 pjesama/63 minute; BMG/Menart

U Hrvata se Elvisi i Merlinke još nisu počeli šetati ulicama, ali kako težimo svjetskim integracijama, i to valja uskoro očekivati. Tada ćemo vjerojatno saznati i koliko naših ljudi vjeruje da kralj rock'n'rolla nije mrtav, nego da se skriva od javnosti i burna života. No to pustimo njima. Pred nama (a možda i vama) četiri su CD iz kasne faze Elvisova rada. Teško je nabrojiti sve što se na albumima nalazi, a elvisovci će već znati što je na originalnim izdanjima. Valja ipak napomenuti da je svakom remasteriranom albumu dodano barem šest bonus-pjesama. I to je za zagrižene ljubitelje ovoga strašnog pjevača važno. Krenimo redom. From Elvis In Memphis iz 1969. sadrži šest dodanih pjesama, među kojima su i takvi favoriti kao što su Suspicious Mind i Don't Cry Daddy. Valja napomenuti, da je na albumu i možda posljednji veliki Elvisov hit In The Ghetto. Iz 1970. dolazi Elvis Country. Iako je uvijek bio blizu narodnjačke glazbe, Elvis nikada nije bio country glazbenik. Njegov je raspon mnogo širi od samo jednoga stila. Gospodin koji je izmislio micanje kukovima ovdje pjeva Whole Lot-ta Shakin' Goin' On, I Washed My Hands In Muddy Water, Got My Mojo Working/Keep Your Hands Off Of It te himnu njegovih obožavateljica There Goes My Everything. Šest bonus-pjesama. Na albumu Promised Land iz 1973. Elvis se vratio korijenima — rocku, iako nije više mogao pobjeći od lasvegaških balada. Upravo nevjerojatno dobro zvuči naslovna pjesma drugoga rock velikana Chucka Berrya. Valja ovdje spomenuti da je Elvis, kako i priliči, uvijek bio okružen izvanrednim glazbenicima. I rock sastav i orkestar zvuče fabulous. U dodatnom dijelu moram spomenuti Spanish Eyes i izvanrednu solo dionicu na akustičnoj gitari te kroz cijelu ploču sjajne popratne glasove koje ispuštaju J. D. Sumner & The Stamps. Čak osam bonusa. Moody Blue posljednji je album koji je Elvis snimio za života. Poslije su slijedile kompilacije. Samo dva mjeseca nakon Kingove smrti 1977. album se našao u prodaji i popeo se na treće mjesto Billboardove top ljestvice. Prodan je u dva milijuna primjeraka odmah. Čak deset dodanih pjesama, između kojih je i Blue Eyes Crying In The Rain.

Iako u toj fazi već skrhan i umoran, i dalje je na nastupima znao zanjihati kukovima i baciti u delirij tisuće obožavatelja na entu potenciju. Ovi su albumi povijest rocka, iako nisu ono najbolje što je Elvis u karijeri napravio. Ili za nekoga možda upravo takve pjesme, pretežno balade, znače pravoga Elvisa. Postoje i treći, kojima je Elvis sve. I prije i sada i poslije. Za njih i ne treba pisati prikaze. Za ostale — ima zaista sjajnih glazbenih trenutaka. Moja preporuka — Promised Land. Vi birajte sami.

Krešimir Blažević

Vijenac 166

166 - 13. srpnja 2000. | Arhiva

Klikni za povratak