Buena Vista Social Club

Buena Vista Social Club

Njemačka/SAD/Francuska/Kuba, 1999, režija i scenarij Wim Wenders, fotografija Jörg Widmer (kubanski prizori), Robby Müller (koncert u Amsterdamu), Lisa Rinzler (prizori u New Yorku i koncert u Carnegie Hallu), nastupaju Compay Segundo, Ibrahim Ferrer, Omara Portuondo, Rubén González, Ry Cooder, Joachim Cooder i drugi

Za razliku od Hotela od milijun dolara, koji je zasad polučio gotovo isključivo osporavajuće kritike, ovaj je Wendersov za Oscara nominirani dokumentarac koji mu je prethodio podijelio kritiku, ali uglavnom zadovoljio publiku (u Hrvatskoj je jako dobro posjećen, a u američkoj je distribuciji zaradio za dokumentarni film odličnih sedam milijuna dolara). Uspjeh u publike nije iznenađenje: ljudima koji vole latino glazbu, a njih je zahvaljući još itekako vitalnom trendu world musica poprilično, film je takoreći apriori bio poslastica, pa čak sam i sâm, premda nisam neki pobornik latino melodija, bio oduševljen specifičnim, mekim zvukom kubanskih pjesama. No to oduševljenje nije potrajalo predugo, jer koliko god instrumentalizacija i poseban zvuk bili fascinantni, većina u filmu prezentiranih pjesama skladateljsko-melodijski nisu osobito impresivne, što je u ovom slučaju manje važno; daleko su važniji užefilmski problemi koje je Wenders posijao oblikujući priču o izvornim kubanskim skladateljima i izvođačima koje je u Havani otkrio Ry Cooder i pod imenom Buena Vista Social Club promovirao na nosačima zvuka te europskim i američkim pozornicama.

Sastav ili bolje rečeno trupa Buena Vista Social Club sastoji se od niza muzičara, među kojima središnje mjesto, i po svom glazbenom značaju, ali — što je za film dakako važnije — i po potencijalu oblikovanja filmski zanimljivih likova, zauzimaju gitarist i pjevač Compay Segundo te pjevač Ibrahim Ferrer. Wenders snažno i dobro otvara film automobilskom vožnjom i šetnjama po havanskim ulicama i trgovima, promovirajući, osjetima stranca europske ili sjevernoameričke provenijencije, afirmativno egzotičnu atmosferu. Potom uvodi u film, jednog za drugim, dvije sugestivne osobe, Segunda i Ferrera, koji prebiru po gitari, pjevaju, snimaju pjesme u studiju i pripovijedaju vrlo zanimljive, živopisne priče iz svoje glazbeno-životne ostavštine. U tom dijelu filma nalazi se i osobno mi najimpresivnija scena, kad Ferrer i Omara Portuondo zajedno u studiju snimaju pjesmu: kamera kruži oko njih, oni stoje iza onih velikih studijskih mikrofona, predano se gledaju u oči i emocionalno, duhovno i erotski komuniciraju pjevajući tu sjajnu ljubavnu pjesmu jedno drugom; prizor iznimno dojmljivo, izravno hvata nastajanje pjesme kao ploda prožimanja dvoje kreativnih ljudi, ali i pokazuje kako pjesma sama, svojim emocionalnim sadržajem, nadahnjuje izvođače, i to zasigurno ne samo u umjetničkom smislu.

Međutim dalji tijek filma otkriva da se Wendersov koncept sastoji u portretiranju svih članova Buena Vista Social Cluba, bez obzira na njihovu filmsku poticajnost, te da film zapravo neće ispričati priču o jednom samosvojnom glazbenom izrazu i ambijentu grada i zemlje u kojem nastaje, nego o putu prema uspjehu jedne glazbene trupe, pri čemu u konačnici Wendersu ispada manje važna Kuba kao kolijevka od New Yorka kao mjesta definitivne potvrde svjetskog uspjeha dojučerašnjih anonimaca.

Ovakva je koncepcija posve pogrešna. Prvo stoga što osim doista sjajnih Segunda i Ferrera ostatak trupe čine ni izbliza tako za film zanimljivi ljudi (iznimka je klavirist Rubén González i prizor u kojem svira za male balerine u nekakvoj oronuloj palači koja sad udomljuje baletnu školu) pa se njihove priče doimaju uvrštenima tek reda radi, da bi se mehanički poštivala unaprijed utvrđena koncepcija. Drugo, neshvatljivo je da je Wenders, izvan samih glazbenika i pjesama, uhvatio tako malo kubanskoga duha i ugođaja te da ga je daleko više zanimalo (ne)snalaženje Kubanaca u New Yorku. Istina, zgodno je saznati da ti uglavnom stari ljudi Marilyn Monroe nekako prepoznaju po izgledu, ali joj ne znaju ime (što dakako svjedoči o drastičnosti četrdesetogodišnje kubanske izolacije), no razgledavanje New Yorka i oduševljeni komentari o njemu ipak prije pripadaju u nekakav amaterski turistički film nego u ostvarenje o glazbi, glazbenicima i njihovim ishodištima. Koncert pak u Carnegie Hallu, koji bi trebao biti nekakav vrhunac filma, zapravo je antiklimaks, jer Buena Vista Social Club na njegovoj velikoj i hladnoj pozornici svojom toplom i često sjetnom glazbom, koja se izvorno svira u kavanama, barovima, gostionicama, na ulici, u dvorištima, pod prozorima i balkonima, u vrtovima, na terasama, jednostavno su u posve krivom, za njih sterilnom ambijentu.

I Buena Vista Social Club i Hotel od milijun dolara svjedoče da je umjetnička relevantnost davnog autora nezaboravnih filmova poput Summer in the City i Alice u gradovima stvar prošlosti. Da se ne shvati krivo — oba se najnovija Wendersova uratka zadržavaju u granicama pristojnosti, ali to je daleko ispod razine ostvarenja za dugo pamćenje.

Damir Radić