Vijetnamski dnevnik

Vijetnamski dnevnik

Jasenko Rasol, izložba fotografija Thông Báo, Galerija Permanenta, Zagreb, 13-27. lipnja 2000.

Postoje dvije vrste ljudi. Oni koji idu na daleko putovanje i zapisuju u dnevnik ono što su doživjeli i druga vrsta putnika, koji fotografiraju. Jasenko Rasol pripada drugoj vrsti. Stara kineska mudrost govori o tome kako na ljude jače djeluje jedna slika nego tisuću riječi izgovorenih o njoj.

Putovanje po egzotičnom i dalekom Vijetnamu na istočnom kraju Azije pretvorilo se u dnevnik iskusna promatrača ljudi i mjesta. Razgledavanje izložbe može se shvatiti kao prelistavanje autorova dnevnika. Odabrao je (ne posve slučajno) mali format fotografija da bi i nas jednostavno asocirao na kućne fotografske albume s putovanja.

Vjerojatno će se malotko odmah sjetiti da, osim rata, Vijetnam ima jedinstvenu i bogatu civilizaciju i povijest ili fascinantnu ljepotu prirode rižinih polja između delti Crvene rijeke i Mekonga. Rasol nas upoznaje i s njihovim ljudima, od kojih su neki poznati kao Montagnards ili živopisna plemena koja žive u planinama na granici s Kinom. Kod njih je vrijeme stalo, a tradicionalan način života nije se tako reći već stoljećima promijenio. Odmah ćete ih prepoznati po šarenim nošnjama i nezamjenjivoj joie de vivre u izrazima lica. Plemena H'mong i Dzao žive oko Sape. Planinska nepristupačnost bila im je stoljećima štit od različitih napadača, a spektakularna ljepota prirode danas već privlači sve veći broj turista. Siromaštvo, ali i srdačnost i otvorenost prema stranom istraživaču jednostavno su dio načina života. Dječja lica zrače veselom neposrednošću.

Natpis s ploče Thông Báo ili Daje se na znanje još je jedan vijetnamski podsjetnik da se nalazimo u zemlji socijalizma, koja se pokušava snaći u dinamizmu azijskog ekonomskog čuda i razvitka. Miješaju se staro i novo, tradicionalno i moderno, tipično vijetnamsko i zapadno.

Rasol se dugo bavi ljudskim likom na fotografskoj slici. To je njegovo žarište na putovanjima, bilo da je riječ o ljetovanju na Silbi, Brazilu ili o lutanjima Parizom. Često radi u crno-bijeloj tehnici, a tom aspektu medija drukčije pristupa nego kad radi fotografiju u boji. Boja podrazumijeva i različit odnos prema motivu. Ovaj put nije mogao odoljeti eksploziji boja i prvih snažnih impresija.

Očigledna je Rasolova zadivljenost nepoznatim krajem. Kreativni impuls profesionalnog oka fotografa reagirao je u određenom trenutku, ni tren prije ni poslije. Prizori svakodnevnoga života vijetnamskih seljaka ili plemena, ili gradske vreve, koji inače nemaju posebnu važnost, sada dobivaju važnost i zauvijek ostaju na fotografskoj emulziji.

Ipak, mi ih vidimo onako kako oni sebe nikada ne vide i saznajemo o njima ono što sami o sebi ne mogu saznati. »Fotograf uvijek pokušava kolonizirati nova iskustva ili pronaći nove načine gledanja već poznatih stvari« (Diane Arbus).

»Potrebna je određena doza naivnosti da bi se napravila takva fotografija« — Rasol podvlači važnost prvih dojmova za doživljaj mjesta i vremena.

Intuicija fotografa uvijek igra ulogu protagonista, posebno ako je riječ o snimanju života sama, u brzim izmjenama događanja i ljudi. Njezina je korisnost dvostruka. Za doživljaj rafinirane komunikacije fotografa i njegova subjekta kontaktom očiju ili malom gestom, a postala je i pretpostavka uspješne fotografske kompozicije, koju analiziramo tek nakon što je fotografija razvijena.

Smisao Rasolova putovanja bio je da fotografijom ostavi trag ostvarena, gotovo opipljiva, kontakta s ljudima Vijetnama i novoga viđenja zemlje u kojoj se čini da je putovanje kroz vrijeme moguće.

Iva Brezovečki-Biđin