Ubijajući gđu Tingle

Ubijajući gđu Tingle

Teaching Mrs. Tingle, SAD 1999, režija i scenarij Kevin Williamson, fotografija Jerzy Zielinski, uloge Katie Holmes, Barry Watson, Marisa Coughlan, Helen Mirren, Jeffrey Tambor, Liz Stauber, Michael McKean

Za razliku od Kućnih pravila, koja se još s uspjehom prikazuju u američkim kinima, Ubijajući gđu Tingle, debitantski redateljski rad Kevina Williamsona, specijalista za inter/metatekstualne horore (scenarist prva dva Vriska, Znam što si radila prošlog ljeta i Dosjea Ailen), bilježi porazne financijske rezultate i kritike, možda opasno ugrožavajući buduću karijeru tog u jednom trenutku vrlo in filmaša. Film međutim uopće nije slab, premda se od istog materijala mogla sklopiti znatno intrigantnija cjelina. Osnovnu problemsku situaciju čine troje srednjoškolaca — dvije seksi cure (Holmes i Coughlan) i jedan buntovni dečko (Watson) — koji su u njezinoj kući zatočili nemilosrdnu profesoricu povijesti (Mirren) što se sprema nepravedno ocijeniti glavniju od djevojaka, čime će joj onemogućiti dobivanje stipendije bez koje se ona, zbog svog skromnog materijalnog statusa, neće moći upisati na sveučilište. Mladci profesoricu žele privoljeti/prisiliti na izmjenu ocjene, ali ona se ne da. Oni otkriju njezinu tajnu vezu s oženjenim nastavnikom tjelesnog (Tambor) i time ju ucjenjuju, ona im uzvraća psihološkom manipulacijom, okrećući ih jedne protiv drugih. U jednom trenutku čini se da će film otići u subverzivnom smjeru, jer zgodna, dobra i poštena učenica pod utjecajem dobrog/lošeg dečka krene devijantnim stazama, no onda se čitavo to usmjerenje raspline i slijedi više-manje standardan svršetak, premda dobra junakinja više nije dobra i simpatična kao na početku, a autor bi, čini se, htio da gledatelj to zaboravi. Williams bi dakle želio — eto da se jednom uteknem i narodnoj mudrosti — da je vuk sit i koze na broju, što u ovom slučaju ne ide zajedno, a kako se superiorno mogu pomiriti dva (naizgled) različita pola, svjedoči prethodno komentiran Hollström/Irvingov film.

Važne su primjedbe i situacijska te psihološka skučenost lika profesorice (djelomično uspješno pokušala se dinamizirati motivom tajnog ljubavnika) te žrtvovanje psihološke uvjerljivosti za račun sižejnih konstrukcija, što međutim nije nimalo rijetka pojava u (holivudskoj) žanrovskoj produkciji kao takvoj, osobito u autora poput Williamsona koji uživaju u narativnoj i žanrovskoj kombinatorici. Ipak, uza sve nedostatke, Ubijajući gđu Tingle relativno je zanimljivo djelce (koliko god njegova subverzivna dimenzija bila neodgovarajuće postavljena i neiskorištena, ona ostavlja određen trag intrigantnosti, a žanrovska hibridnost — triler, horor, komedija — čini se prije prednošću nego slabošću), kojem će skloniji biti poklonici američkog tinejdžerskog filma, kakav je potpisnik ovih redova.

Damir Radić