U potrazi za slobodom

U potrazi za slobodom

Vlastodršci su se uvijek bojali za svoje mjesto u društvu, u tim svojim državnim tvorevinama, jer je ono jako labilno i kratkotrajno. Oni vole umjetnost koja ni u što neće zadirati, koja će biti samo dekorativna. Sloboda i kreativnost kategorije su koje stvaraju budućnost neke zemlje, čemu se nigdje, posebice ne u našoj sredini, ne obraća velika pozornost i što u nas nema veliku vrijednost

U posljednjih pola godine akademik Ivan Kožarić privlačio je medijsku pozornost projektom Skulptura 1954-2000. Izložba je najprije bila postavljena u Zagrebu, i to tako da je povezivala dva izložbena prostora Doma hrvatskih likovnih umjetnika: počinjala je u Galeriji proširenih medija koja se nalazi pod kupolom toga Meštrovićeva zdanja, a nastavljala se zmijoliko kružeći cijelim kružnim tijekom velikoga izložbenog prstena. Čovjek koji sjedi iz 1954, jedna od najstarijih poznatih Kožarićevih skulptura s čudnim anatomskim i proporcijskim regulama, sa na Giacomettijev način hipertrofiranom desnom nogom i lijevom rukom, pri čemu je napose znakovito izdužena lijeva ruka, koju je autor dodatnom intervencijom tako rekuć u beskraj produžio, i to s 350 metara aluminijske folije što zmijoliko, dijelom parketno, a djelomice i zračnim koridorom koji presijeca obod, vijugala obodom DHLU-a i navodila posjetitelja na ophodnju oboda i da pokuša dokučiti gdje je zapravo završavao taj aluminijski produžetak Kožarićeve antologijske skulpture. Taj napor na koji je bio prisiljen posjetitelj zapravo simbolizira odlazak vrpce u beskonačnost.

Radilo se o formalnom minimalizmu: o pravoj retrospektivnoj izložbi ostvarenoj u samo jednoj, produljenoj, »dorađenoj« skulpturi. Bila je to doista prava retrospektiva ukupnoga kiparskog, pa čak i svekolikoga umjetničkog rada jer je dokumentirala razvoj najvažnije, zapravo krucijalne i višedesetljetne — koja seže sve do prvih kiparevih osviještenih umjetničkih napora — odlike Kožarićeve morfologije, kvintesencije njegovih polustoljetnih napora: želje da se dohvati Sloboda, i to ne samo ona moguća i biološki ograničenu biću dopustiva, dakle Sloboda u ljudskom formatu, nego i da se duboko uđe čak i u utopističke razmjere i prostore Slobode. Potom je Kožarić u novoj, jednako uspješnoj inačici izložbu postavio u riječkoj Modernoj galeriji, drukčijem prostoru, koji nije rotonda, nego prostor po svojoj konfiguraciji nalik slovu L, ima stubište koje je zapravo polukat, pa je autoru za samo fizičko svladavanje prostora bilo potrebno triput više folije — točno 980 metara!

Slažete li se da je u tom radu sažeta vaša potreba, vidljiva od samih početaka vaše umjetničke karijere, da objektivizirate slobodu, da je vaša tema uvijek bila da se dosegne sloboda, da ju je moguće dosegnuti?

— Moja tema jest da se sloboda stalno traži. Napravio sam skulpturu koja je i nakon 45 godina aktualna. U njoj je sadržano sve, sav moj način razmišljanja, odnos prema slobodi, kreativnosti, likovnom govoru i svemu što se tiče likovnosti.

U osjećaju slobode idete tako daleko kao da relativizirate čak i svemirsku konstelaciju, astralne zakonitosti, postojanje svemira s nebeskim tijelima, zviježđima, Zemljinom hemisferom i svim ostalim. Cijelu ste tu astralnu konstelaciju odavno relativizirali i slobodarskim erosom ispravili u nešto na što ne mora pristajati. O tome, primjerice, svjedoče Mlake 1971. izvedene za izložbu Trigon u Grazu, a čiju ste inačicu pokazali na izložbi Zagrebačka neba II u rujnu 1999, postavljenoj u zagrebačkoj Galeriji Beck. Nije li vaša poruka da je čovjek jedino što je u svemiru izvjesno? Sve se drugo treba provjeriti ili, kako navodite u svojim zapisima, »egzistencija prethodi esenciji«?

— Došao sam do spoznaje da je ovo što mi živimo i što radimo samo iluzija, da se svemirom ništa ne kreće, da je sve mirovanje. Svemir je doslovce mirovanje. Naše je djelovanje iluzija, ali u toj iluziji postoje neke vrijednosti koje tu iluziju pobijaju, a to je kreativnost, ostvarivanje ideja. Čovjek tu ne može ništa promijeniti — mirovanje je mirovanje i uvijek će ostati samo mirovanje, ali čovjek u tom mirovanju ipak za sebe može naći neko rješenje. To je crta ljudskoga bića koja ga izdiže na razinu bića koje ima ideje i koje se potvrđuje mogućnošću da ostvaruje ideje. Mirovanje je podloga za ljudsku kreativnost. Postoje ideje s negativnim i one s pozitivnim predznacima, a između toga događaju se silne mogućnosti, negativnosti i polunegativnosti, pozitivne, polupozitivne stvari... beskrajno šarolik spektar življenja.

Zašto ste izložbu Skulptura 1954-2000. ponovili u Rijeci?

— Osjećao sam potrebu da tu moju izložbu vidi što više ljudi. Moje se izložbe nikad nisu prenosile, nikad nitko nije imao interesa da ih prenese u svoju sredinu. Držao sam da ova izložba zaslužuje da bude viđena i izvan Zagreba. Upozorio sam Branka Cerovca, kustosa riječke Moderne galerije, kad sam ga sreo u Zagrebu, na izložbu i kad ju je pogledao, predložio sam mu da je — u novoj inačici — pokuša prenijeti u svoju galeriju. Njemu se zagrebačka izložba na prvi pogled svidjela, ali u njegovoj svijesti, kao ni u svijesti njegovih kolega kustosa, ne postoji zamisao da se jedna uspješna izložba može prenijeti iz grada u grad. Nakon moga nagovaranja već je sutradan kolegiju Moderne galerije predložio da u njihovim velikim izložbenim prostorima napravim novu verziju izložbe, za koju sa potrošio triput više aluminijske folije — točno 980 metara.

U novinama se pojavila vijest kako vam je predloženo da u golemu prostoru pulske Arene napravite inačicu Skulpture 1954-2000. Kako se tu razvijaju stvari, jeste li spremni suočiti se s tolikim prostorom i s neusporedivo više materijala nego što vam je bilo potrebno u Zagrebu i Rijeci?

— Ta mi je ponuda godila i, kako rekoh, jako mi je bilo stalo da se izložba pokaže na što više mjesta. Dakako da bih se mogao nositi s tim izazovom, ali kustos te moje izložbe Antun Maračić bio je protiv toga. No zbog njegove ocjene da bi to bilo inflatorski, inflacija ideje, i u atmosferi u kojoj je on bio protiv toga, odustao sam od toga da varijantu projekta izvedem i u Puli i nisam ustrajavao kod zainteresirane pulske strane na tome da se projekt tamo izvede.

Što govori činjenica da ste zapravo morali ustrajavati na tome da vam se izložba prenese u Rijeku?

— Cijela mi je ta pustolovina posvjedočila da su kustosi naših muzeja suvremene umjetnosti i galerija, na žalost, više činovnici nego stručnjaci koji s likovnjacima, kreativcima, sudjeluju u naporu da se na površinu izvuku prave stvari, da se svjetlu dana izloži što više stvari koje treba pokazati ili ostvariti.

Ja sam već starac, akademik, ali živ i aktivan, imam što pokazati, neprestano priređujem izložbe, ali nitko od tih ljudi nikada ne dolazi u moj atelijer vidjeti što radim. Uvijek ja predlažem što ću na kojoj izložbi napraviti, a kustosi nikada ne dolaze, primjerice, »raskupusiti« tisuće mojih crteža, gvaševa, akvarela, grafika, i iz toga stvoriti izložbu po nekoj svojoj ideji i vlastitu iščitavanju. Nikad se nitko nije potrudio iz svoje vizure sagledati moj rad.

Uvijek sam imao problema s kustosima. Obiteljski sam čovjek, živim mirno, nikad nisam pripadao nikakvu klanu ni skupini političkih ili drukčijih istomišljenika, tako da se prema meni moglo nekažnjeno biti nemaran. Sjećam se svoje venecijanske avanture: godine 1976. u jugoslavenskom paviljonu izlagao sam na Biennalu, a nastup umjetnika iz Hrvatske organizirala je Galerija suvremene umjetnosti. Moj rad zakasnio je desetak dana, uopće nije bio registriran u glavnome bijenalskom katalogu, nego se morao raditi separat. Gospoda kustosi i tada su bili komotni i sve su radili u posljednji čas. Izlagao sam Hrpu i ciklus Privremene skulpture, napravljene od kuhinjske aluminijske folije. Moj susjed u njemačkom paviljonu, sjećam se, bio je Joseph Beuys, koji je tada radio ambijent, slično mome radu, jer je moja Hrpa bila nešto reduciraniji ambijent. Hrpa se toliko svidjela beogradskom autoru Radomiru Damnjanu da mi je, kako bi se Hrpa mogla dolično raširiti, ustupio dio svoga paviljonskog prostora. Ja sam, kad već spominjemo Beuysa, ambijent radio u Zagrebu prije njega, još 1959.

Kad smo 1979. izlagali na Biennalu u Săo Paolu, gdje sam izložio Pinklece, svi su izlagači tamo otputovali, ali za mene nije bilo novca — našlo bi se da sam ustrajavao, ali se nisam dao ponižavati.

S obzirom da su vas francuski kritičari i kustosi već 1958. prepoznali kao umjetnika kojega treba dovesti u Pariz i u kojega valja ulagati i budući da ste često izlagali u inozemstvu, jesu li vaša iskustva s inozemnim kustosima bolja?

— Podastrijet ću vam samo posljednje iskustvo. U Maloj galeriji ljubljanske Moderne galerije izložbu Putnik, kao gost-kustos, radio mi je Bart de Baere, kustos Muzeja suvremene umjetnosti u Gentu, uvaženi europski teoretičar suvremene umjetnosti, svojedobno pomoćnik Jana Hoeta, glavnog izbornika kaselske Documente iz 1994, jedan od šest savjetnika Nelsona Aguilara, glavnog izbornika Biennala 1996, održana u Săo Paolu. Kako bi ga vezala uza se, Moderna mu je galerija predložila konkretnu suradnju, da u Ljubljani napravi autorsku izložbu. Pohodio je atelijere brojnih slovenskih autora za koje su oni mislili da će ga zanimati, a on je poslije toga rekao da se suradnja može ostvariti jedino ako mu dopuste da radi moju izložbu. Moje je starije radove vidio kad su mu jednom zgodom u Muzeju suvremene umjetnosti pokazivali fundus. Kako im je bilo stalo da s njim surađuju, i na to su pristali.

Prije nego što smo počeli surađivati na Putniku, poslao mi je pismo, u kojem, među ostalim, piše: »Prvo, moja slika o Vama. Vjerojatno najvažniji živući umjetnik u bivšoj Jugoslaviji. Mješavina kreativna anarhizma u klasičnim vrijednostima forme. Umjetnik koji, po mojemu mišljenju, ima suvremen umjetnički stav... čija su djela nositelji kreativne energije koja želi ostati slobodnom, u pokretu, u formiranju koje se dovršava, ali ne okamenjuje. No, također i gubitnik: mogućnosti su tu, ali se one nisu mogle artikulirati na način da njihova vizija bude dostupna društvu. To su mogućnosti koje nisu dobile prostor u kojem bi se mogle ostvariti na znatniji način.«

Prvog mi je dana suradnje na izložbi rekao: »Bit ću vaš sluga«. Poslije izložbe Putnik Modernu je galeriju čak nagovorio da od mene naruči skulpture za svoju zbirku radova međunarodnih majstora, nakon čega sam otišao u Ljubljanu i na licu mjesta napravio sedam skulptura, koje će, čuo sam, u lipnju, na otvaranju ljubljanske Manifeste, biti pokazane javnosti.

Za razliku od sluge de Baerea, naši kustosi javno obznanjuju da oni neće biti naši konobari, nego valjda očekuju da mi njima budemo servis, da pomažemo njihovu bjelosvjetsku afirmaciju. Takav odnos naših kustosa prema umjetničkim vrijednostima traje predugo, neprestano se nastavlja.

Kako tumačite takvo njihovo ponašanje?

— Oni se brinu jedino o tome kako će preživjeti, u svoje muzeje i galerije dovesti razvikana svjetska imena i tako skrenuti pozornost na sebe i možda u svijetu nešto iskamčiti za sebe, kakvu stipendiju ili studijsko putovanje, a naša ih scena premalo zanima. Vole dobro živjeti i u svom poslu pokušavaju na komotan način opstati. Tomu je uzrok strah da neće opstati, ali svakako i utjecaj politike koja uvijek gazi po slobodi, pogotovo po novim umjetničkim dostignućima, čiju vrijednost ne prepoznaje.

Ponašanje naših kustosa za naše je političare vrlo povoljno jer onda nemaju zbog čega biti zabrinuti. Naši kustosi prihvaćaju takav odnos politike prema umjetnosti, prihvaćaju način razmišljanja koji nije slobodan, koji nije lud, a trebao bi biti sve više i više lud. Na prvi se pogled i čini da je sloboda zapravo ludost. Ja sam je tako i shvatio. Shvatio sam i to što znači osvajati slobodu, ali i to da je sa slobodom nemoguće opstati. Postoji, dakle, samo relativna sloboda, pogotovo u društvenoj okolini, posebice u ovakvoj okolini u kakvoj mi i dalje živimo.

Doduše, moram biti iskren pa priznati da ima ljudi, rijetkih doduše, čak i u tzv. pokrajini, koji su spremni nešto napraviti za suvremenu umjetnost i njezinu promociju, ali su uvijek okruženi sumnjom okoline — ako nije riječ o pasatizmu, o okrenutosti unatrag — da to što čine nije u redu.

Kolega umjetnik Antun Maračić jedini je moj pravi kustos, posvećenik moga rada. Sam je koncipirao projekt Atelijer Kožarić: u Galeriju Zvonimir, koju je tada vodio, preselio je cijeli moj atelijer, sve njegove sadržaje, a radio je i druge moje izložbe, poput rovinjske retrospektive, izložbe Drvo, a i Skulpture 1954-2000. To je dobra, prava suradnja, u kojoj se u svemu nalazimo. Radimo, eto, izložbe koje imaju vrijednost i koje su zapažene.

Izložba Nova hrvatska umjetnost, 1993. priređena u zagrebačkoj Modernoj galeriji s radovima 112 hrvatskih umjetnika, nikad nije bila pokazana u drugim našim gradovima, nije ni u suženu obliku prešla naše granice, a niti joj je katalog tiskan, iako su obavljene sve predradnje, napisani portreti 112 autora i premda je država bila osigurala novac. Na drugoj strani, mnogi naši likovnjaci iz prve polovice 20. ili čak iz 19. i ranijih stoljeća opširno su i opetovano pokazivani i nama i svijetu. Zašto to navodim? Zato što ste jedan od rijetkih naših umjetnika koji se emancipirao i od umjetniku svojstvena samoljublja: u umjetničkoj ste mudrosti i etičnosti uspjeli razrahliti i relativizirati samoljublje svojstveno svakom stvaraocu, pa ste, primjerice, na 5. triennalu hrvatskoga kiparstva umjesto da priredite retrospektivnu izložbu kakva vam je pripala kao pobjedniku 4. triennala, izvadili sva svoja djela iz depoa zagrebačkih muzeja i galerija, koja je vlast za nekakvu crkavicu otkupljivala i odmah bacala u pljesnive i mračne »kazamate« kako ne bi bila pred očima svoga vlasnika — hrvatskog naroda. Kad je nova vlast potkraj 1991, izložbom slika eklektika Ferdinanda Kulmera, preuzela zagrebačku Galeriju studentskog centra, tradicionalno namijenjenu izložbama mladih autora, vi ste se — ne bojeći se posljedica — jedini tomu usprotivili i toj vlasti otvoreno priprijetili: Ako ona ovakve probleme ne bude brzo rješavala, poručio sam joj svojim kanalima, propast će. Uvidjevši da se ni u novim političkim i društvenim okolnostima, u samostalnoj hrvatskoj državi, položaj moderne i suvremene likovne umjetnosti ni za dlaku nije promijenio, u listopadu 1933. u zagrebačkoj Galeriji Beck postavili ste izložbu samo od kanti za smeće, a ispred galerijskih vrata, na dan otvaranja izložbe, dežuralo je vozilo za odvoz smeća. Niste li željeli tadašnjoj sredini poručiti da je razlika između prave umjetnosti i njezine imitacije (koja se i od 1990. do danas sveudilj favorizirala) bila izraženija nego ikad prije, a te ružne predmete sučeliti lijepoj umjetnosti na kojoj se tada (nadamo se da to u novim okolnostima više neće biti slučaj!) ustrajavalo? Ne favorizira li svaka vlast ako ne adorantsku, a ono barem bespolnu akademsku umjetnost, koja ne pomaže oduhovljenju čovjeka i njegovu afirmaciju u slobodnomislećeg i duhovno slobodnog, prema svemu kritičnoga pojedinca? Drugo: pored galerije iskopali ste rupu u zemlji, početak tunela koji bi trebao izbiti nasred galerije. Jeste li tom rupom pokušali sugerirati kako je potrebno stvoriti nov pogled na suvremenu umjetnost?

— Uglavnom je tako kako navodite. Svaka vlast favorizira umjetnost koja će joj biti apologetom, koja će tu istu vlast slaviti, idealizirati, koja će biti mirna, od prije poznata, a ne nađe li u svojoj sredini takvu umjetnost, vlast će prigrliti beskonfliktnu akademsku umjetnost. Ni jedna vlast — posebice ne ona čijim smo svjedocima u Hrvatskoj — nije voljela suvremenu umjetnost, zacijelo i zbog toga što u njoj vidi opasnost, činjenicu da će upravo takva umjetnost pomoći stvaranju čovjeka kao emancipirane, slobodno misleće i kritičke jedinke, pa ju se svjesno osujećuje.

Sustav u kojem mi danas živimo i način vođenja zemlje uvijek pretpostavlja okretanje prema prošlosti, pa tako u prvi plan više dolazi umjetnost stvorena davno, nego ona koja se danas stvara. Čim se zađe u sadašnjost, daje se znak opasnosti za vlast. Zato se u nas stalno okreće prema prošlosti, uvijek se radi o pasatizmu. To nam svaka vlast proklamira kao vrijednost, a što najveći broj intelektualaca, pa i većina ljudi, na žalost, prihvaća. To je oportunizam: ne treba se upinjati da bi se išlo dalje, treba živjeti lagodno!

Vlastodršci su se uvijek bojali za svoje mjesto u društvu, u tim svojim državnim tvorevinama, jer je ono jako labilno i kratkotrajno. Oni vole umjetnost koja ni u što neće zadirati, koja će biti samo dekorativna. Sloboda i kreativnost kategorije su koje stvaraju budućnost neke zemlje, čemu se nigdje, posebice ne u našoj sredini, ne obraća velika pozornost i što u nas nema veliku vrijednost.

Što se tiče samih kanti za smeće, imao sam i drugih primisli. Jednostavno sam ih vidio u gradu i shvatio da su one nešto lijepo, što ima estetsku vrijednost po sebi i što treba pokazati. Uočio sam njihovu ljepotu. Možda mi je ona u tom trenutku bila važnija od onoga što ću njima poručiti vlasti, hoće li to do nje stići i hoće li ona shvatiti moju poruku: vlast je ionako neosjetljiva na suvremenu umjetnost.

Čovjek koji ima nešto reći treba to iskazati pa bilo to i opasno za njega, a razorno za vlast i okolinu. Ono što u umjetničkom izrazu može biti rušilačko, u ozbiljnom smislu, to etablira slobodu, sadašnjost i budućnost.

U Hrvatskoj se promijenila vlast, ali uočavamo da su prostori u kojima se odvija politički život, gdje se primaju važne osobe i različita izaslanstva iz inozemstva, sve konzervativnije ukrašeni — umjetninama nastalim u 19. i ranijim stoljećima, kojima je prijašnja garnitura htjela dokazati da smo i mi stoljećima imali doličnu recepciju svih stilskih formacija, pa i onih svojstvenih autentičnu građanskom društvu poput, primjerice, bidermajera, što je, najblaže rečeno, nategnuta teza. Kad nas je svijet primio u UN i EZ, a priori nam je priznao da smo uljuđeni svijet koji je sve to na čemu se u nas neprestano ustrajava imao, a sada ga, pretpostavljamo, zanima što sada imamo dati u kulturnoj i umjetničkoj razmjeni, čime se u ovom trenutku možemo legitimirati na svjetskom kulturnom i umjetničkom zemljovidu. No, u Predsjedničkim dvorima ni danas gotovo da i nema slika ili skulptura mlađih od pola stoljeća i mi na temelju predodžbe koja se tamo stvara ne možemo posvjedočiti da smo u ovom trenutku po svojoj duhovnosti dio Europe i svijeta. Kako vi tumačite kontinuitet takva ponašanja?

— Cijela je naša zbilja, već smo se u tome složili, okrenuta prema jučer. Stalno se odrađuje nekakav dug prema prošlosti, a ne osjeća se apsolutno nikakav dug prema sadašnjosti. Priređuje se izložba Jurja Dalmatinca, Vlahe Bukovca, a rijetko se našu suvremenu umjetnost organizirano pokazuje svijetu. Čini se da je umjetnost povlastica pojedinaca, a da se o onome što nije umjetnost brine država.

Naša vlast ide naprijed, ali glavom okrenutom unatrag i, što je najčudnije, tim žonglerstvom čak uspijevaju i hodati, neko vrijeme opstati na političkoj pozornici!

Tu je uistinu riječ o nastavku ponašanja bivše vlasti. Pratiti događanja u likovnom ili bilo kojem drugom umjetničkom području velik je napor, a ministri koji dolaze i mijenjaju se to prije nisu sami radili, a sada nemaju savjetnike koji bi mogli biti arbitri i koji bi stvarali novu atmosferu, novi duh vremena. Jednostavno nema ljudi, osim onih rijetkih kreativaca koji stvaraju sami za sebe. Jedan od takvih, bez lažne skromnosti, sam i ja. Ja sam čudo koje opstaje usprkos svemu. Imam potporu samoga sebe, a nemam svu onu pomoć koju bih kao umjetnik trebao imati, pa se u svojoj aktivnosti o svemu moram brinuti sam.

Nedavno je pukla bruka i u Razredu HAZU za likovne umjetnosti: ne samo mimo pozivnoga ili bilo kakvog drugog natječaja, nego i mimo znanja Razreda, bez ikakve konzultacije s njim ili bilo kojim njegovim članom, od kipara Stipe Sikirice naručen je i u zgradi HAZU-a već postavljen Krležin portret. Kako ste reagirali na to da netko tjera svoju volju, da se stvari naručuju iza leđa članova Razreda i u krajnjoj liniji svih nas poreznih obveznika koji su to platili?

— Krležin portret kolege Sikirice (premda za cijelu priču uopće nije važno čiji je!), postavljen je u najvećoj tajnosti. Nitko u Razredu o tome nije ništa znao, iako se o tome mjesecima moralo znati jer portret treba naručiti, napraviti, odliti u bronci. Na sjednici Razreda, gdje je bio i tajnik akademik Andro Mohorovičić, pitao sam kako se to moglo dogoditi da se u ustanovi koja okuplja najveće stručnjake na svojim područjima nešto radi iza leđa.

Više je nego očito da strašno volite život, sve što ga čini, sve njegove realije. Zacijelo ste sretan čovjek jer se znate radovati tzv. malim stvarima, sunčanu danu, ugodnu susretu sa znancem, lijepom ženskom licu koje ste vidjeli u autobusu... Niste megaloman ni zarobljenik potrebe da budete etabliran autor, da vam se djela nalaze u reprezentativnim prostorima, na gradskim trgovima. Kad biste karijeru mogli vratiti na početak, što biste u njoj mijenjali?

— Volim živjeti. Ovo je uistinu moj svijet. Kad bih karijeru mogao vratiti na početak, opet bih izabrao ovaj put. On nije bio lagan ni lagodan, ali ono što je bilo ružno, to sam zaboravio — bilo pa prošlo. Što sam stariji, bolje mi je, bolje se osjećam. Kad se osvrnem na prijeđeni put, prisjećam se da sam kao sedmogodišnjak bio nesretan jer sam bio dijete koje nije pristajalo na sustav školovanja. Kad su me uveli u školu, postao sam bolesnik, počeo sam bekati, mucati, zatvorio sam mozak, nisam htio učiti ni bilo što raditi. Sve vrijeme školovanja, zbog toga što postojeći način školovanja za mene nije bio dobar, sve dok nisam došao na svoje, dok nisam dospio u Obrtnu školu (današnju Školu primijenjene umjetnosti), bio sam nesretan, zapravo bolesnik.

Situaciju je pogoršala očeva naivnost. Kao srednjoškolskog profesora radićevca vlast ga je stalno seljakala, morao je unajmljivati trosobne stanove jer nas je bilo mnogo, s jednom je plaćom teško prehranjivao suprugu i nas petero djece, pa je pomislio da bi se barem jedan od nas mogao baviti trgovinom i tako materijalno pomagati ostale, a za toga trgovca naivno je odabrao mene, koji sam za to imao najmanje interesa i sposobnosti. Upisao me na Trgovačku akademiju, gdje sam se dvije godine zlopatio i kao loš đak sramotio ga.

Uvijek ističete kako ste potpuno oživjeli tek kad ste se upisali na ALU. No i u specijalki vas je, čuli smo, htio rušiti profesor Antun Augustinčić. Zašto?

— Zato što, na primjer, nikada nisam uspijevao dovršiti veliki akt. Redovito bih se zadržavao na zanimljivu detalju i nisam bio sposoban napraviti cijelu figuru jer je nisam »osjećao«, nisam imao ideju o njoj, što je profesoru Augustinčiću, kojemu to nije bilo teško jer je problemu pristupao kao majstor, zanatlija, i tome što je radio nije trebao imati ideju, bilo potpuno neshvatljivo.

Po stanju u atelijeru više je nego očito da svakodnevno radite, niste se poput brojnih kolega osudili na jednu ili nekoliko tema koje ćete tijekom karijere elaborirati, nego vam u obzor ulazi cijeli pojavni i duhovni svijet, čije realije registrirate, asimilirate, fermentirate i prerađujete, a vaše selektivno i bespoštedno oko s tog horizonta interesa izdvaja ono što zaslužuje ozbiljan komentar i danas skulpture, slike, crteže, grafike slažete u složene instalacije i ambijente te njima odašiljete iskaze prepune komentara zbilje i unutar njih pregršt poruka od općeljudskih značenja. Očigledno je da nadahnuće i motive nalazite u životnoj okolini, na ulici, u tramvaju... Nadahnuće nerijetko crpite iz godišnjeg doba čiju znakovitost i ljepotu pokušavate materijalizirati i očitovati samo bojom, bez ikakva ikonografskog posredništva. Ne stvarate li tako mnogo zato što ste kao umjetnik uvijek dežurni?

— Stvaram posvuda, u svim pozicijama. Gdje god se našao, svagdje sam, u pravu ste, dežuran kao likovnjak, kao eventualni kreativac. Budući da sam često u gradu, među ljudima, od njih najčešće dobijem kreativni impuls i onda, odmah odlazeći u atelijer u Medulićevoj, reagiram. Katkada uspješno, a nekad ostane samo na pokušaju. Ali, uvijek treba pokušati nešto ostvariti, makar to i ne bilo do kraja potentno!

Istodobno se izražavam u svim medijima — kiparstvu, slikarstvu, instalaciji, gvašu, crtežu, akvarelu, grafici... — impuls što sam ga dobio na ulici ili drugdje, ono što ću pokušati ostvariti, samo nalazi svoj medij. Često modeliram u glini i na nekim radovima, posebice portretima, dulje radim, često poništavam ono što sam napravio i na postojećim skulpturama počinjem neku novu ideju.

Vjerniji sam, reklo bi se, klasičnim medijima i materijalima, ali sam nešto napravio i na književnom planu. Nešto mi je i objavljeno. Branko Kostelnik, zagrebački glazbenik, pročitao je moju priču Brkata dama, objavljenu u časopisu »Quorum«, nagovorio me da je pročitam, a on je u studiju napravio odgovarajuću prateću glazbenu temu, tako da ću za koji dan imati i CD.

Širokoj ste publici ostali u pamćenju kao autor portreta pokojnoga predsjednika Tuđmana, koji je na famoznoj aukciji što ju je priredio Ante Glibota postigao rekordnu cijenu od osamdeset tisuća njemačkih maraka? Iz kojih ste ga pobuda portretirali? On je bio naš prvi predsjednik, osoba koja je naglo ušla u naše živote i normalno je da zainteresira i umjetnika?

— To nije bio razlog zbog čega sam radio Tuđmanov portret, nego nešto drugo. Kad god bih na televizijskom ekranu vidio Tuđmana, uočavao sam da bi on zapravo trebao imati brkove — brije ih, a trebao bi ih imati. To je bio moj poriv, dakle ništa politički motivirano. Niti sam ga obožavao niti sam mu se rugao. Portret sam napravio za sebe, golicalo me kako bi on izgledao s brkovima, ali ga na kraju nisam ni napravio s brkovima. Mjesecima je stajao, već pomalo zaboravljen, u atelijeru, a kad ga je vidio Glibota, koji je tražio umjetnine za tu aukciju, učinilo mu se da bi upravo taj portret mogao biti zanimljiv kupcima, u čemu je bio u pravu.

Koliko ima istine u tome da će se vaš spomenik A. G. Matošu postaviti i u Parizu?

— Prije dvije godine predložio sam na godišnjoj skupštini Allianz françoise, jer su oni uzeli moga Matoša kao svoj amblem, aplicirali ga na sve svoje tiskovine, da zajedno pokušamo postaviti tu skulpturu u Parizu, što je tamo objeručke prihvaćeno. Sada se ta inicijativa oživotvoruje preko naših Hrvata intelektualaca koji žive i rade u Parizu i čekamo rezultate njihovih napora.

Uspiju li oni u tome, a izgledi postoje, spomenik bi bio postavljen u četvrti u kojoj je stanovao Matoš, u parku između Rue de Seine, stare pariške ulice u strogom središtu Pariza, i Rue de Mazarine, a u blizini je i zgrada francuske Akademije znanosti i umjetnosti.

Razgovarao Ivica Župan