Tiskovine fantomske moći

»Godine«, časopis za kulturu, broj 17/18 (2000)

»Vrisak«, Zbornik književnog kluba SC, broj 6/7, 1999/2000.

Kako je ravnatelj SC-a u brošuri te respektabilne menze jednom napomenuo da se 'oko nas smjenjuju ljudi i događaji', tako je prije svakog razgovora o SC-ovim časopisima potrebno nešto reći o stalnoj mijeni koja vlada tim prostorom već deset godina. Također je bitno napomenuti kako tiskovine u SC-u posjeduju fantomske moći. Naime, one zapravo ne postoje, jer ih ne možete kupiti ni u jednoj knjižari u gradu, pa tako ni u SC-ovoj, udaljenoj svega stotinjak metara od uredništva »Godina« i »Vriska«.

Sveopća SC-ova mijena započela je s uredništvom »Godina«, koje su izašavši iz SC-a promijenile ime u »Godine nove«, te prerasle u respektabilan magazin. »Godine« su objavljivale recentnu književnu produkciju, prijevode suvremene teorije, promovirale su mlađe književnike koji su sada u samom vrhu hrvatske scene (Tatjana Gromača, Damir Radić, Robert Perišić i dr.), a najavile su i 'pomaknute' teme kojima su se nastavili baviti i u magazinskom formatu. Kada im je uprava SC-a sa Cvitanom Milasom na čelu potpuno onemogućila tiskanje i redovno izlaženje, »Godine« mijenjaju izdavača.

Drugo uredništvo »Godina« pristaje na novu koncepciju prema kojoj se časopis više bavi samim Studentskim centrom, njegovim prostorima i ljudima koji ga vode. »Godine« u ovom sastavu izlaze dva puta, nakon čega su 'stavljeni na led'. Razlog je nezadovoljstvo uprave SC-a intervjuima koji su s njima vođeni, a koje su, paradoksalno, sami autorizirali.

I konačno, najnovije uredništvo »Godina« u svojem nedavno izašlu broju nema potrebu napomenuti promjenu uređivačkog tima, iako broje i sve do sada izašle »Godine« (ovo je broj 17/18). Koncepcijski, »Godine« se drže zadane teme — studenata, pored čega nude i svoje viđenje kulture. Na šezdesetak stranica daju prikaz studentskih medija, a ostatak je »kultura«: 70 stranica glazbe, 20 filma, 8 kazališta, 6 stripa i 12 književnosti. Glazba je u nerazmjernoj prednosti pred ostalim segmentima, a zanimljivo je i shvaćanje ostalih sadržaja kulturne djelatnosti.

Književnost koja je zastupljena jednom dramom i s nekoliko pjesama donosi posebno komičan natječaj za prvu knjigu. Tekst natječaja sastavljen je tako da vas tjera na razmišljanje o tome tko će čitati rukopise? Onaj koji knjigu naziva 'književnim radom', a za zbirku poezije smatra potrebnim napomenuti da je to 'zbirka radova', onaj koji kada želi reći sljedeći piše 'slijedeći', a smatra da je za objaviti prvu knjigu u okrilju Studentskog centra najbitnije imati 'valjanu X-icu'?

Tipfeleri kojima ovaj broj obiluje ne bi bili posebno zanimljivi kada ne bismo uzeli u obzir već spomenuto načelo sveopće mijene koje vlada tom institucijom. Službeno, drugo je uredništvo »Godina« 'dobilo nogu' zbog tipfelera, a zbog istog razloga je i smijenjen i voditelj izdavačke djelatnosti SC-a. Na njegovo mjesto dolazi poznati motrištarac Božo Skoko, a nakon njega i sadašnji voditelj, bivši pomoćnik glavnog urednika »Hrvatskog slova« Vjekoslav Boban. U novoizašlim »Godinama« čitave su stranice tiskane bez dijakritika, a pravopisne pogreške su takve da se ne mogu tolerirati ni kada lektori kao takvi ne bi postojali.

No, prijeđimo na temu broja. Šezdesetak stranica prikaza studentskih medija tužan je primjer SC-ova novinarstva. Izbjegavši svaku relevantnu raspravu o toj temi uredništvo je naručilo tekstove od samih studentskih medija, zatraživši od njih kratak prikaz vlastite tiskovine/radija/televizije/razglasa i ocjenu stanja na sceni. Pitanje cenzura studentskih časopisa, zabrana rada uredništvima, zabrana prodavanja studentskih listova u SC-u, skraćivanje emitiranja Radiju Student i drugi problemi studentske scene jedva su spomenuti, i to su učinili neki od urednika (»Revolt«, »Studentski forum«) u svojim tekstovima.

Intervju s Denisom Kuljišom o »Poletu« slikovit je iz više razloga. Kuljiš je, prenose »Godine«, rekao k***c. Možemo samo reći da se čovjek vjerojatno zaletio, jer se u tim »Godinama« tako ne govori.

No, ipak načelno stajalište SC-ove novinarije ipak ima veze i s takvim prostotama. Iz njihovih tekstova vrišti dobro poznati stav o generaciji u k***u. Sve je puno žalopojki o apatičnosti, apolitičnosti, nezainteresiranosti... vlastitog naraštaja. Takvo je stajalište sasvim elegantna isprika »Godinama« za vlastitu bezidejnost i nespobnost, za čavrljanje o studentskim medijima i zaključivanje broja koji ne donosi baš bogznakaj...

O drugoj SC-ovoj tiskovini ne može se reći mnogo, a da se ne ponavlja rečeno o »Godinama«. I »Vrisak« egzistira u toj paralelnoj stvarnosti multipliciranih časopisa koji su nastali nakon elegantnog izbacivanja (ups!, zamjene) starih uredništava. »Vrisak« je zamijenio »Libru«. No u SC-ovoj virtualnoj stvarnosti brojenje započinje od šest, a nekad i od sedam, pa je prvi broj »Vriska« broj 6/7.

O sadržaju: SC-ov časopis za književnost reći će vam da je Garlandov Žal »kaotični roman« kojeg »je milina čitati«. Svidjet će vam se jer je »pun svega i svačega«... jer je Garland »uspio razumjeti nas obične smrtnike i dati nam nadu u nešto novo. U nešto što bi maklo generaciju X s trona i počelo slaviti nešto novo. Nešto lijepo.«

U »Vrisku« ćete, dalje, saznati da je Magellijeva predstava Mjesec dana na selu »isto odlična predstava«. Da je »Turgenjevljev tekst jako dosadan, a predstava nije«. Druga recenzentica će vam u jednoj rečenici reći i kako je Ah, Nora Nora »još jedna zanimljiva« predstava i »preduga« predstava, predstava »koja nije pokazala ništa dosad neviđeno«, ali je ipak »srednjoškolcima olakšala usvajanje lektire«.

Da nisu samo »Vriskovi« recezenti maštoviti dokazat će vam urednici koji u najavama blokova govore o »semantičkom kaosu dekonstrukcije« u kojem vas »nitko neće čuti kako vrištite«, pjesnikinju koju predstavljaju nazivaju »lepršavom poetesom« koju ćemo »prepoznati po violini i sjetnom pogledu u daljinu«, koja »sa prozora svoje bjelokosne kule u kojoj sklada stihove... promatra svijet, pa je vidjela mnogo raznih boja«.

Možda bi relevantna (psiho)analiza, umjesto pusta čuđenja, trebala detektirati uzroke i ponuditi rješenja, no u nedostatku teoretskog instrumentarija, mi ćemo se zadovoljiti samo još jednim citatom: »I zato ima nade, jer ako sutra umrem, negdje daleko bit ću poznati književnik, a opet negdje drugdje samo mali Ante. I to je ono što knjigu čini kolosalnom. Toliko sitna, a opet toliko velika u svojoj malenkosti nam dovikuje, 'hajde, dotakni zvijezde, znam da ti to možeš'. I onda ćeš jednog dana pogledati iza sebe i vidjeti da si među zvijezdama. My god, it's full of stars.«

Katarina Peović