Tatjana Gromača – najobičniji unikat
Skeniranje mlađe poezije
Tatjana Gromača (1971) svojom prvom zbirkom Nešto nije u redu? (Meandar, 2000) izazvala je pozornost koja se ne može ignorirati. Njezinu poeziju čitaju i oni koji poeziju inače pamte tek kao srednjoškolsku traumu, pa zato nije suvišno ponoviti riječi Miljenka Jergovića da je riječ o zbirci za one »koji misle da ne podnose poeziju«.
To su pjesme koje odbacuju svaki ukrašeni, pjesnički govor, inzistiraju na izravnosti i kolokvijalnosti, izrazito preferiraju govor nad pismom, jednostavnost izraza od izvanrednosti, pa su tako i napisane; na prvu, bez cizeliranja, leksički »neosviješteno« (hiljadu, ćurka), jer izbjegavaju književne popise koji u tom kontekstu neodoljivo smrde na birokraciju, represiju i posredovanje iskustva.
Složenost života, u prvom redu emotivna pretapanja i preklapanja, zahvaćaju se dakle izravno. Za Tatjanu Gromača zbilja je po sebi materijal kojem malo što treba dodavati. Doista, u nenametljiv, svakodnevni jezik te poezije spremljen je širok emotivan raster u rasponu od egzistencijalističkih ravnodušnosti, praznina i prolaznosti, preko ironijskih crnohumornih veselica do osupnutosti svakodnevicom unatoč svemu i ultimativnih zahtjeva za akcijom.
Poezija je u ovom slučaju dakle pomalo demistificirana kao najposebniji i najautonomniji oblik jezika, ona je jezično pothlađena, a emotivno prigrijana, pjesme su često narativizirane, što ih, uz čestu upotrebu lajtmotiva primiče proznom izrazu. Poetski atipična je i njezina motivska zaokupljenost, jer motive uglavnom nalazi gledajući grad/predgrađa oko sebe, promatrajući život u srednjem planu i polutotalu. Tematski su to motivi koji odaju stanovitu simpatiju za hijerarhijom vrijednosti koju je ustanovio socijalizam: simpatije za obične ljude, radnike, nižu i srednju klasu. Ne spominjući potanje koliki je njezin otklon od bilo koje varijante ženskog pisma, jasno je da je poezija Tatjane Gromače nešto sasvim drugo, nešto u redu, sasvim osobno i obično, pa se ne treba čuditi što je postala svojevrsnim unikatom koji to nije želio biti.
Kruno Lokotar
Nove pjesme
Koliko smo sretni Znam ljude koji ništa ne rade: samo sjede i bulje kroz prozor. I ja sam jedna od njih, ne radim ama baš ništa, možda čeprkam po noktima ili se grebem po leđima. Tu i tamo ugledam koji končić ili mrvicu na tepihu, ustanem se, uzmem ga i bacim kroz prozor. Onda ponovo sjednem i nastavim s gledanjem. Mi smo svi bez posla. Posla nema i po svoj prilici neće ga niti biti. Možda bi trebali biti sretni zbog toga. Ali ne, mi očajavamo. Nemamo snage nizašto. Posložili smo sve stvari po ormarima. Opeglali sav veš. Kuhati nam se ne da jer nemamo apetita. Slušamo tiho pucketanje u svojim glavama. Osjećamo vlastiti teret koji nam stalno čuči na ramenima. Gledamo kako se polako topimo i curimo niz otvore od kanalizacije kao prljava proljetna bljuzgavica. | Danas sam odlučila otići od tebe Danas sam odlučila otići od tebe I zato sam ti spremila najfiniju ribu. Pekla sam je s ljubavlju, ti znaš koliko ljubavi imam. Ali šta to vrijedi kad mi više ne znamo rukovati njome i ona stoji kao skupa igračka na ormaru punom prašine. Mi smo hrabri, prekaljeni borci i žvačemo tu ribu snažno, nepokolebljivo. Njena hrskava slana kora klizi niz naša tužna grla dok plačemo i stežemo se kao dva stara krvava gmaza. Stojim u hodniku i posljednji put gledam blesave razglednice naših prijatelja zataknute o drveni ram ogledala. Poljubi me još jednom, kažem. Poljubi me još jednom. |
S ruksakom i komadom čistih gaća Neću te pitati kako se osjećaš dok stojiš na kamenim pločama uz obalu rijeke, u gradu u kojem si nekad davno živjela. Sada dolaziš povremeno, s ruksakom i komadom čistih gaća vidjeti vašu kuju koja se upravo okotila. Sunce je tako dobro danas i staklo razbijenih boca ljeska se na betonu smireno i bezopasno. Takva si i ti dok gledaš napuštenu kasarnu među čijim si se zidinama davno ljubila i udišeš miris vlage iz kaktakombi rimskog mosta kroz koje su tutnjali tvoji mladi dani. Čudan osjećaj — znaš da je tvoj život došao do jedne točke i sada trebaš uzeti trokut ili ravnalo u svoje ruke i nagnuta nad njim kao nad praznim listom bez linija geometrijske bilježnice povući bilo koji od slijedećih pravaca. Nemoj da ti to moram ponavljati. | Još jedna šalica s kioska »Duhana« U rane jutarnje sate kada izvlačim iz kreveta svoje nalakirane nožne prste razmišljajući o tome kako je možda došlo vrijeme da onim kamenom iz kupaonice kojiput ostružem otvrdnule pete, ja zapravo opet mislim na tebe. Mogu se zavaravati raznim rutinama, to mi uopće neće pomoći. Ne vrijedi mi ribati kupaonu, niti peglati veš. Povlačim vodu iz vodokotlića i ti kliziš niz keramički vrat WC školjke. Uključujem kompjutor, tvoj me lik promatra s velikog modrozelenog ekrana. Pijem kavu iz svoje lijepe šalice koju sam neki dan kupila na kiosku »Duhana«. Sutradan, kupila sam još jednu. Eno je, stoji gore, na vrhu one police! |
Tko si ti? Ustaješ sa svoje ležaljke kao žena nakon kozmetičkog tretmana. Brzo, namaži ruž na usta, jer si bez njega ružan! Bosonog navuci svoju strech haljinu, popravi frizuru, ne zaboravi tašnicu! Misliš li na ženu, ljubavnicu ili na svog sina dok se spuštaš do taxija na uglu niz svježe opranu ulicu? | U dobrim danima tvoja kuća miriše na juhu od povrća U dobrim danima tvoja kuća miriše na juhu od povrća. Proljetnu juhu, tako je zoveš. Puno mrkve, grašak i nešto karfiola. S ulaznih vrata njušim miris začina. Bilje, napokon si se naučila upotrebljavati ga. U onim drugim, neću reći kakvim još uvijek mogu prizvati težak vonj svinjske masti. Prikrivala bih mučninu sve do odlaska, a onda bi, već na kolodvoru smjesta kupovala pola litre jogurta i malo kruha. Stala na vratima dućana provirujući van oprezno, poput ćurke kojoj je glava zapela o prorez žičane ograde. S olakšanjem ustvrdila: udaljila si se dovoljno daleko da mogu na miru pojesti ovu hranu. |
Pripremio Kruno Lokotar
Klikni za povratak