Tatjana Gromača – najobičniji unikat

Znam ljude koji ništa ne rade:

samo sjede i bulje kroz prozor.

I ja sam jedna od njih,

ne radim ama baš ništa,

možda čeprkam po noktima

ili se grebem po leđima.

Tu i tamo ugledam koji končić ili mrvicu

na tepihu,

ustanem se, uzmem ga i bacim kroz prozor.

Onda ponovo sjednem i nastavim s gledanjem.

Mi smo svi bez posla.

Posla nema i po svoj prilici neće ga niti biti.

Možda bi trebali biti sretni zbog toga.

Ali ne, mi očajavamo.

Nemamo snage nizašto.

Posložili smo sve stvari po ormarima.

Opeglali sav veš.

Kuhati nam se ne da jer nemamo apetita.

Slušamo tiho pucketanje u svojim glavama.

Osjećamo vlastiti teret koji nam stalno čuči na ramenima.

Gledamo kako se polako topimo i curimo niz otvore od kanalizacije

kao prljava proljetna bljuzgavica.

Danas sam odlučila otići od tebe

I zato sam ti spremila najfiniju ribu.

Pekla sam je s ljubavlju,

ti znaš koliko ljubavi imam.

Ali šta to vrijedi

kad mi više ne znamo rukovati njome

i ona stoji kao skupa igračka na ormaru

punom prašine.

Mi smo hrabri, prekaljeni borci

i žvačemo tu ribu snažno, nepokolebljivo.

Njena hrskava slana kora klizi niz naša

tužna grla

dok plačemo i stežemo se

kao dva stara krvava gmaza.

Stojim u hodniku i posljednji put

gledam blesave razglednice naših prijatelja

zataknute o drveni ram ogledala.

Poljubi me još jednom, kažem.

Poljubi me još jednom.

S ruksakom i komadom čistih gaća

Neću te pitati kako se osjećaš

dok stojiš na kamenim pločama uz obalu rijeke,

u gradu u kojem si nekad davno živjela.

Sada dolaziš povremeno,

s ruksakom i komadom čistih gaća

vidjeti vašu kuju koja se upravo okotila.

Sunce je tako dobro danas

i staklo razbijenih boca ljeska se na betonu smireno i bezopasno.

Takva si i ti

dok gledaš napuštenu kasarnu

među čijim si se zidinama davno ljubila

i udišeš miris vlage iz kaktakombi rimskog mosta

kroz koje su tutnjali tvoji mladi dani.

Čudan osjećaj

— znaš da je tvoj život došao do jedne točke

i sada trebaš uzeti trokut ili ravnalo u svoje ruke

i nagnuta nad njim

kao nad praznim listom bez linija

geometrijske bilježnice

povući bilo koji od slijedećih pravaca.

Nemoj da ti to moram ponavljati.

Još jedna šalica s kioska »Duhana«

U rane jutarnje sate

kada izvlačim iz kreveta svoje nalakirane nožne prste

razmišljajući o tome kako je možda došlo vrijeme

da onim kamenom iz kupaonice kojiput ostružem otvrdnule pete,

ja zapravo opet mislim na tebe.

Mogu se zavaravati raznim rutinama,

to mi uopće neće pomoći.

Ne vrijedi mi ribati kupaonu,

niti peglati veš.

Povlačim vodu iz vodokotlića

i ti kliziš niz keramički vrat WC školjke.

Uključujem kompjutor,

tvoj me lik promatra s velikog modrozelenog ekrana.

Pijem kavu iz svoje lijepe šalice

koju sam neki dan kupila na kiosku »Duhana«.

Sutradan, kupila sam još jednu.

Eno je, stoji gore, na vrhu one police!

Tko si ti?

Ustaješ sa svoje ležaljke kao žena nakon kozmetičkog tretmana.

Brzo, namaži ruž na usta, jer si bez njega ružan!

Bosonog navuci svoju strech haljinu, popravi frizuru, ne zaboravi tašnicu!

Misliš li na ženu, ljubavnicu ili na svog sina

dok se spuštaš do taxija na uglu

niz svježe opranu ulicu?

U dobrim danima tvoja kuća miriše na juhu od povrća

U dobrim danima tvoja kuća miriše na juhu od povrća.

Proljetnu juhu, tako je zoveš.

Puno mrkve, grašak i nešto karfiola.

S ulaznih vrata njušim miris začina.

Bilje, napokon si se naučila upotrebljavati ga.

U onim drugim, neću reći kakvim

još uvijek mogu prizvati težak vonj svinjske masti.

Prikrivala bih mučninu sve do odlaska,

a onda bi, već na kolodvoru

smjesta kupovala pola litre jogurta

i malo kruha.

Stala na vratima dućana provirujući van oprezno,

poput ćurke kojoj je glava zapela o prorez žičane ograde.

S olakšanjem ustvrdila: udaljila si se dovoljno daleko

da mogu na miru pojesti ovu hranu.