Vijenac 165

Književnost, Naslovnica

Na vrh jezika

Tatjana Gromača – najobičniji unikat

Skeniranje mlađe poezije

Na vrh jezika

Tatjana Gromača – najobičniji unikat

Skeniranje mlađe poezije

Tatjana Gromača (1971) svojom prvom zbirkom Nešto nije u redu? (Meandar, 2000) izazvala je pozornost koja se ne može ignorirati. Njezinu poeziju čitaju i oni koji poeziju inače pamte tek kao srednjoškolsku traumu, pa zato nije suvišno ponoviti riječi Miljenka Jergovića da je riječ o zbirci za one »koji misle da ne podnose poeziju«.

To su pjesme koje odbacuju svaki ukrašeni, pjesnički govor, inzistiraju na izravnosti i kolokvijalnosti, izrazito preferiraju govor nad pismom, jednostavnost izraza od izvanrednosti, pa su tako i napisane; na prvu, bez cizeliranja, leksički »neosviješteno« (hiljadu, ćurka), jer izbjegavaju književne popise koji u tom kontekstu neodoljivo smrde na birokraciju, represiju i posredovanje iskustva.

Složenost života, u prvom redu emotivna pretapanja i preklapanja, zahvaćaju se dakle izravno. Za Tatjanu Gromača zbilja je po sebi materijal kojem malo što treba dodavati. Doista, u nenametljiv, svakodnevni jezik te poezije spremljen je širok emotivan raster u rasponu od egzistencijalističkih ravnodušnosti, praznina i prolaznosti, preko ironijskih crnohumornih veselica do osupnutosti svakodnevicom unatoč svemu i ultimativnih zahtjeva za akcijom.

Poezija je u ovom slučaju dakle pomalo demistificirana kao najposebniji i najautonomniji oblik jezika, ona je jezično pothlađena, a emotivno prigrijana, pjesme su često narativizirane, što ih, uz čestu upotrebu lajtmotiva primiče proznom izrazu. Poetski atipična je i njezina motivska zaokupljenost, jer motive uglavnom nalazi gledajući grad/predgrađa oko sebe, promatrajući život u srednjem planu i polutotalu. Tematski su to motivi koji odaju stanovitu simpatiju za hijerarhijom vrijednosti koju je ustanovio socijalizam: simpatije za obične ljude, radnike, nižu i srednju klasu. Ne spominjući potanje koliki je njezin otklon od bilo koje varijante ženskog pisma, jasno je da je poezija Tatjane Gromače nešto sasvim drugo, nešto u redu, sasvim osobno i obično, pa se ne treba čuditi što je postala svojevrsnim unikatom koji to nije želio biti.

Kruno Lokotar

Nove pjesme

Koliko smo sretni

Znam ljude koji ništa ne rade:

samo sjede i bulje kroz prozor.

I ja sam jedna od njih,

ne radim ama baš ništa,

možda čeprkam po noktima

ili se grebem po leđima.

Tu i tamo ugledam koji končić ili mrvicu

na tepihu,

ustanem se, uzmem ga i bacim kroz prozor.

Onda ponovo sjednem i nastavim s gledanjem.

Mi smo svi bez posla.

Posla nema i po svoj prilici neće ga niti biti.

Možda bi trebali biti sretni zbog toga.

Ali ne, mi očajavamo.

Nemamo snage nizašto.

Posložili smo sve stvari po ormarima.

Opeglali sav veš.

Kuhati nam se ne da jer nemamo apetita.


Slušamo tiho pucketanje u svojim glavama.

Osjećamo vlastiti teret koji nam stalno čuči na ramenima.

Gledamo kako se polako topimo i curimo niz otvore od kanalizacije

kao prljava proljetna bljuzgavica.

Danas sam odlučila otići od tebe

Danas sam odlučila otići od tebe

I zato sam ti spremila najfiniju ribu.


Pekla sam je s ljubavlju,

ti znaš koliko ljubavi imam.


Ali šta to vrijedi

kad mi više ne znamo rukovati njome

i ona stoji kao skupa igračka na ormaru

punom prašine.


Mi smo hrabri, prekaljeni borci

i žvačemo tu ribu snažno, nepokolebljivo.

Njena hrskava slana kora klizi niz naša

tužna grla

dok plačemo i stežemo se

kao dva stara krvava gmaza.


Stojim u hodniku i posljednji put

gledam blesave razglednice naših prijatelja

zataknute o drveni ram ogledala.


Poljubi me još jednom, kažem.

Poljubi me još jednom.

S ruksakom i komadom čistih gaća

Neću te pitati kako se osjećaš

dok stojiš na kamenim pločama uz obalu rijeke,

u gradu u kojem si nekad davno živjela.


Sada dolaziš povremeno,

s ruksakom i komadom čistih gaća

vidjeti vašu kuju koja se upravo okotila.


Sunce je tako dobro danas

i staklo razbijenih boca ljeska se na betonu smireno i bezopasno.


Takva si i ti

dok gledaš napuštenu kasarnu

među čijim si se zidinama davno ljubila

i udišeš miris vlage iz kaktakombi rimskog mosta

kroz koje su tutnjali tvoji mladi dani.


Čudan osjećaj

— znaš da je tvoj život došao do jedne točke

i sada trebaš uzeti trokut ili ravnalo u svoje ruke

i nagnuta nad njim

kao nad praznim listom bez linija

geometrijske bilježnice

povući bilo koji od slijedećih pravaca.


Nemoj da ti to moram ponavljati.

Još jedna šalica s kioska »Duhana«

U rane jutarnje sate

kada izvlačim iz kreveta svoje nalakirane nožne prste

razmišljajući o tome kako je možda došlo vrijeme

da onim kamenom iz kupaonice kojiput ostružem otvrdnule pete,

ja zapravo opet mislim na tebe.


Mogu se zavaravati raznim rutinama,

to mi uopće neće pomoći.

Ne vrijedi mi ribati kupaonu,

niti peglati veš.


Povlačim vodu iz vodokotlića

i ti kliziš niz keramički vrat WC školjke.


Uključujem kompjutor,

tvoj me lik promatra s velikog modrozelenog ekrana.


Pijem kavu iz svoje lijepe šalice

koju sam neki dan kupila na kiosku »Duhana«.

Sutradan, kupila sam još jednu.

Eno je, stoji gore, na vrhu one police!

Tko si ti?

Ustaješ sa svoje ležaljke kao žena nakon kozmetičkog tretmana.

Brzo, namaži ruž na usta, jer si bez njega ružan!


Bosonog navuci svoju strech haljinu, popravi frizuru, ne zaboravi tašnicu!


Misliš li na ženu, ljubavnicu ili na svog sina

dok se spuštaš do taxija na uglu

niz svježe opranu ulicu?

U dobrim danima tvoja kuća miriše na juhu od povrća

U dobrim danima tvoja kuća miriše na juhu od povrća.

Proljetnu juhu, tako je zoveš.

Puno mrkve, grašak i nešto karfiola.

S ulaznih vrata njušim miris začina.

Bilje, napokon si se naučila upotrebljavati ga.


U onim drugim, neću reći kakvim

još uvijek mogu prizvati težak vonj svinjske masti.

Prikrivala bih mučninu sve do odlaska,

a onda bi, već na kolodvoru

smjesta kupovala pola litre jogurta

i malo kruha.


Stala na vratima dućana provirujući van oprezno,

poput ćurke kojoj je glava zapela o prorez žičane ograde.

S olakšanjem ustvrdila: udaljila si se dovoljno daleko

da mogu na miru pojesti ovu hranu.

Pripremio Kruno Lokotar

Vijenac 165

165 - 29. lipnja 2000. | Arhiva

Klikni za povratak