Smjena u političkoj i medijskoj tišini

Smjena u političkoj i medijskoj tišini

Ne namjeravam odustati od svog osnovnog cilja, a to je jačanje utjecaja stručnih struktura u donošenju državnih odluka. Postojanje jakih stručnih struktura razlikuje razvijene od nerazvijenih. Upravo to daje prednost vrijednostima nad interesima. Zato je to i najdublji način borbe protiv svih oblika korupcije, koji neizbježno vode, kao što povijest pokazuje, u propast svakog društva. Mislim da je takav angažman za stručnjaka bolji nego da se, kako su neki odabrali, amaterski bavi politikom ili da vodi amatersku politiku ispod stručne maske

Jedino tijelo čije je smjenjivanje predvidio Program o radu Vlade RH je Nacionalno vijeće za visoku naobrazbu. Zašto je to tijelo, iako savjetodavno, Vladi toliko važno?

— Visoko je školstvo jedno od najvažnijih područja državnog života. U njemu se, naime, formiraju ljudi koji će voditi gospodarski, znanstveni, kulturni, društveni i politički život zemlje, a to nova vlast, čini mi se, razumije. Mislim da je Nacionalno vijeće, kao stručno, nezavisno tijelo sastavljeno od devetnaest vrlo uglednih sveučilišnih djelatnika, među kojima je sedam bivših dekana, jedan bivši rektor i dva akademika, novoj Vladi značilo smetnju za preuzimanje političke kontrole nad visokim školstvom i zato su ga htjeli smijeniti.

Nije li to zato što je prije toga bivša vlast imenovala i politički kontrolirala Nacionalno vijeće?

— Bivša vlast nije politički kontrolirala Nacionalno vijeće i to je šest godina bio izvor određenih napetosti između Nacionalnog vijeća i resornog mu Ministarstva znanosti i tehnologije. Takve napetosti postoje i u razvijenim zemljama. Za dobro razumijevanje odnosa Ministarstva i Nacionalnog vijeća treba znati da svaka državna odluka ima svoju političku, financijsku i stručnu sastavnicu. U modernim se demokracijama stručno mišljenje donosi prije političkih odluka, dok se na primjer u bivšim komunističkim zemljama mahom donosilo nakon političkih odluka, kao njihov stručni celofan. Mislim da je posljednje jedan od krupnih razloga zaostajanja i propasti komunističkog sustava, a razviju li se takva ponašanja i u modernim demokracijama, bit će jednako ugrožene. Nacionalno je vijeće inzistiralo na svojoj nezavisnosti, ali i na svojoj savjetodavnosti jer odgovornost za odluke moraju imati oni koji su izravno odgovorni biračima, dakle politička vlast. Takva suradnja između vlasti i stručnih tijela jedan je od osnovnih temelja gospodarskog i društvenog napretka svake razvijene države. Takav je bio položaj Nacionalnog vijeća prema prošloj vlasti i takav mora ostati u budućnosti.

Kako vašu tvrdnju o političkoj nezavisnosti Nacionalnog vijeća povezati s činjenicom da ste bili savjetnik predsjednika Tuđmana?

— Protivno raširenu vjerovanju, predsjednik Tuđman bio je poznavalac ljudi i imao je povjerenja u moju koncepciju vođenja Nacionalnog vijeća dok sam ga vodio. Imao sam i sličnu koncepciju položaja savjetnika Predsjednika: ja sam Predsjednika stručno savjetovao, a on je slobodno odlučivao, i u tome se, po meni, iscrpljivala moja savjetnička funkcija. Biti predsjednikov savjetnik s takvim statusom bilo je u skladu s mojim najdubljim uvjerenjima, donosilo mi je i brojne teškoće i nerazumijevanja u radu, ali sam na tome ustrajao.

Naveli ste da je Nacionalno vijeće novoj vlasti smetnja u preuzimanju nadzora nad visokim školstvom. U čemu se koncepcija hrvatskog nacionalnog interesa, za koju je po zakonu brinulo Vijeće, razlikuje od one koju ima sadašnja vlast?

— Treba izabrati između dva moguća puta razvoja hrvatskoga visokog školstva. Prvi put je uključivanje hrvatskoga visokog školstva u hijerarhiju svjetskog visokoškolskog sustava na servisnoj razini, tako da se, pored zadovoljavanja skromnih domaćih potreba, najboljim studentima otvori laki pristup na svjetska sveučilišta. Drugi je, teži, put da se izvrsnost i raznolikost postigne unutar domaćeg visokoškolskog sustava, da se našim najboljim studentima omogući rad i razvoj u vlastitoj domovini, unutar ravnopravne međunarodne suradnje. To je cilj prema kojem je težilo Nacionalno vijeće i put na kojem je obavilo golem posao. U tom smislu očigledne su neke promjene tekuće političke retorike. Oni isti koji su svojevremeno žučno kritizirali bivšu vlast zbog brain-draina, sada odlazak mladih u »velike sredine« zovu njihovim velikim uspjehom. SAD organizirano uvoze na desetke tisuća mladih stručnjaka godišnje iz zemalja koje su ih školovale o svom računu, a i Njemačka se sprema uvesti dvadesetak tisuća mladih informatičara. Ako tijela Senata SAD svake godine raspravljaju o kvotama uvoza mladih stručanjaka, mislim da i Sabor barem jednom treba raspravljati o odgovarajućoj hrvatskoj politici. Ne mogu vjerovati da neće izabrati put kojim je krenulo smijenjeno Nacionalno vijeće.

I sami ste se sedam godina školovali na, u vašoj struci, najboljem francuskom sveučilištu. Zašto bi to bilo loše?

— To i nije bilo loše jer su moji tadašnji mentori, svjetski ugledni hrvatski fizičari, osobno dogovorili s francuskim kolegama sadržaj i trajanje moga školovanja te smjer zajedničke istraživačke djelatnosti po mom povratku u zemlju. Takvu sam suradnju s Francuskom i sam nastavio dvadesetak godina. Opisani je način, Francuskoj na čast, sušta suprotnost modela administrativno vođena odljeva mladih stručnjaka iz Hrvatske kakav se sada profilira. Mladima se osigurava automatski prijelaz na, za njihove talente ne uvijek najbolja, strana sveučilišta. Tako često završavaju na podređenim poslovima, pa time ne gubi samo Hrvatska, koja ih je u velikoj mjeri školovala, nego u prvom redu gube oni sami.

U čemu je nelagalnost postupanja ministra Kraljevića pri smjenjivanju Nacionalnog vijeća i kako tumačite takvu smjenu u valu općih smjenjivanja? Je li moguće Zakonom zabraniti smjenjivanje predsjednika i članova Vijeća, kako ste tumačili?

— Zahtjev ministra Kraljevića i Vlade RH za smjenjivanje Vijeća prvo je iznesen na političkoj razini. Politički je i opći val smjenjivanja koji je pokrenula nova hrvatska vlast. Za smjenjivanje stručnih tijela i pojedinaca, bilo ono i zakonito, nova će vlast odgovarati na sljedećim izborima. Tada će se vidjeti da li hrvatski narod prihvaća takvo neselektivno i meni zato potpuno neprihvatljivo ponašanje. Međutim, za razliku do nekih drugih smjenjivanja, politički zahtjev ministra Kraljevića i Vlade RH za smjenjivanje Nacionalnog vijeća Sabor je proveo na nelegalan način. Zakon o visokim učilištima ne zabranjuje smjenjivanje predsjednika ili člana Vijeća, ali traži da razloge za smjenjivanje utvrdi samo Nacionalno vijeće. Nacionalno je vijeće sastavljeno prema akademskim kriterijima i lako je provjeriti da su mu članovi bili najrazličitijih političkih uvjerenja. Ministar Kraljević, Vlada ili Sabor mogli su se obratiti Nacionalnom vijeću s prijedlogom da se smijene članovi koji, po njima, nisu obavljali svoje dužnosti na zadovoljavajući način, ali to nisu učinili. Umjesto toga Vlada je prvo predložila izmjenu Zakona o visokim učilištima, kojom bi se Vladu ovlastilo da ona utvrdi razloge za smjenjivanje cijeloga Nacionalnog vijeća. To međutim nije u skladu s Ustavom zajamčenom autonomijom Sveučilišta. Prijedlog izmjene Zakona povučen je i Sabor je smijenio Nacionalno vijeće bez ikakva obrazloženja, te time povrijedio postojeći zakon.

Jesu li točna upozorenja ministra Kraljevića da je i vaše imenovanje provedeno u suprotnosti sa zakonom?

— Ne znam ni za kakve nelegalnosti oko mog izbora. Jedino što znam, jer sam bio pitan za suglasnost, jest da je prijedlog za moje imenovanje u Nacionalno vijeće 1998. i sada 2000. godine pošao od mog matičnog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, koji mi je time iskazao veliko povjerenje. Nažalost, u kandidacijskom postupku 2000. godine ne mogu sudjelovati jer držim da je smjenjivanje dosadašnjeg sastava Vijeća protupravno pa pretpostavljam da je takav i izbor novog sastava.

Iz vaše korespondencije s ministrom Kraljevićem može se zaključiti da ste bili dugogodišnji kolege pa i prijatelji kao profesori na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Postoje li u njegovoj želji za vašim brzim razrješenjem, što je unio i u četverogodišnji program rada Vlade, osobni animoziteti?

— Profesor Kraljević me je sredinom osamdesetih godina podupro u otporu šuvarizaciji srednjeg školstva. Razlikovali smo se međutim u koncepciji unutarnje organizacije PMF-a. Ja sam se zalagao za ravnopravnost svih odsjeka: matematike, fizike, kemije, biologije, geologije i geografije, a on je svim sredstvima tražio povlašteni status matematike. Žalosno je ako je ministar Kraljević, zbog našeg razilaženja oko minornog pitanja ustroja PMF-a, zatražio smjenjivanje čitavog Nacionalnog vijeća, procjenjujući da od njega ne može dobiti moje smjenjivanje.

Koliko su opravdani prigovori i procjene ministra o »šest godina neadekvatnog rada« Nacionalnog vijeća?

— Ministrove brojne medijske ocjene, a jednako i one podnesene službeno, karakterizira općenitost, nepreciznost, a i izmjene tijekom vremena. U početku je tvrdio da Vijeće nije ništa napravilo na vrednovanju visokih učilišta, što se ispostavilo potpuno netočnim. Isto je tako tvrdio da je Vijeće podnijelo samo jedno Izvješće Saboru o svom radu, a bilo ih je četiri. Usto se nikada nije javno upitao da li je Nacionalno vijeće odgovorno ili ne za kašnjenje u vrednovanju visokih učilišta.

Kako obrazlažete činjenicu da Nacionalno vijeće u šest godina nije izradilo prijedlog odluke o probrazbi sustava javnih visokih učilišta koju je prema Zakonu o visokim učilištima iz 1993. trebalo ispuniti u roku od godinu dana, a rok je poslije produljen do 1999. godine?

— Prekoračenje tih rokova bio bi dobar razlog za smjenjivanje da je za zakašnjenje u vrednovanju odgovorno Nacionalno vijeće. No za vrednovanje visokih učilišta potrebna su sredstva, oko 1,5 milijuna kuna, profesionalna, stručna potpora, informatička i komunikacijska oprema, prostor za rad i vrijeme za provođenje postupka vrednovanja, obično tri do pet godina. Za ostvarivanje uvjeta za rad Nacionalnog vijeća na vrednovanju po zakonu je odgovorno Ministarstvo znanosti i tehnologije, a ne Vijeće. Minimalni uvjeti za rad ostvareni su s velikim zakašnjenjem, tek početkom 1999. godine, za mandata ministrice Žic-Fuchs. Tako je na vrednovanju visokih učilišta Vijeće moglo raditi samo godinu dana, pored sveg ostalog posla, vrednovana je gotovo polovica visokoškolskog sustava Hrvatske. Za takav je podvig Nacionalno vijeće zaslužilo ne smjenjivanje, nego pohvalu, a za gubitak pet godina nedvojbeno je odgovorno Ministarstvo.

Zar Sabor nije mogao utvrditi tko je odgovoran za kašnjenje u vrednovanju visokih učilišta?

— Iako to Sabor nije mogao utvrditi unutar postupka o smjenjivanju, mogao je to učiniti razmatrajući Izvješće o radu Nacionalnog vijeća, koje mu je bilo na vrijeme podneseno. Da se u tom sklopu utvrdila krivnja Nacionalnog vijeća, ono bi bilo dovedeno pred ostavku i bez pokretanja postupka za razrješenje. No Izvješće o radu nije stavljeno na dnevni red Zastupničkog doma pa tako nije ni otvoreno pitanje odgovornosti Ministarstva znanosti i tehnologije za zakašnjenje u vrednovanju visokih učilišta.

Znači li to da nitko u Saboru nije stekao uvid u rad Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu?

— Za praćenje rada Nacionalnog vijeća bio je u ime Odbora za naobrazbu, znanost i kulturu Zastupničkog doma zadužen akademik Ivo Šlaus, zastupnik SDP-a. Iako se superlativima izražavao o golemu poslu koje je obavilo Nacionalno vijeće, sugerirao je da Vijeće u svom Izvješću o radu problematizira neka svoja mišljenja, kao što je npr. mišljenje o studiju filozofije u Rijeci. Budući da Nacionalno vijeće nije bilo spremno na samokritiku, akademik Šlaus odlučio se za smjenjivanje Vijeća. Iako mišljenje Odbora nije bilo predočeno, kao ni Izvješće Nacionalnog vijeća, na sjednici Zastupničkog doma, mislim da je to bio važan politički moment u procesu smjenjivanja Vijeća. Očito je da vremena samokritika za neke nisu zauvijek prošla. Smjenjivanje Nacionalnog vijeća proteklo je u najvećoj mogućoj političkoj i medijskoj tišini, kako se već prije znalo viđati pri uklanjanju onih koji nisu pristali na samokritiku.

Zašto je slučaj studija filozofije u Rijeci toliko važan?

— Slučaj studija filozofije u Rijeci bio je vrlo ispolitiziran. U tome je posebno aktivno sudjelovao tadašnji gradonačelnik Rijeke Linić, koji je negativna mišljenja Nacionalnog vijeća ocjenjivao politički. Obećao je doduše dati i svoje stručno mišljenje o programu studija filozofije, ali to mišljenje nikad nismo vidjeli. Što se Nacionalnog vijeća tiče, ono je negativno mišljenje dalo u prvom redu zato što je na Filozofskom fakultetu u Rijeci postojao samo jedan predavač filozofije u stalnom radnom odnosu. Poučeno vlastitim materijalnim teškoćama koje se nisu rješavale, Nacionalno vijeće nije htjelo izložiti riječke studente riziku da se nađu bez predavača, jer čvrsta jamstva za stalno zapošljavanje predavača nije bilo. To je evidentno stručni, a ne politički razlog. Sa svim tim činjenicama bila je hrvatska javnost podrobno upoznata, sve do objavljivanja sadržaja recenzija i imena recenzenata, što se obično ne čini. Ocjene da su motivi negativnog mišljenja Nacionalnog vijeća o studiju filozofije u Rijeci dnevnopolitičke naravi, zato su potpuno neosnovane.

Ponajviše su kritike u javnosti na vaš račun bile usmjerene na tajnost rada Nacionalnog vijeća, čiji je Poslovnik neke kritičare podsjetio na djelovanje tajne službe, a ne na rad visokoga znanstvenog tijela koje odlučuje o pitanjima koja su ustavno propisana kao javna. Čime obrazlažete potrebu za takvom tajnovitošću u radu Nacionalnog vijeća?

— Poslovnik je podzakonski akt Zakona o visokim učilištima. U dijelu koji se tiče Nacionalnog vijeća zakon je u skladu s ustavom, kako je nedavno utvrdio Ustavni sud. I Vijeće se Europe svojevremeno upoznalo s Poslovnikom te nije o njemu imalo nikakvih prigovora jer se drži europskih sveučilišnih tradicija. Tradicija je da se recenzentima osigurava anonimnost ako su sadržaji recenzija poznati, odnosno da se sadržaji recenzija ne objavljuju ako su recenzenti poznati, i to je praktično sva tajnost u radu Nacionalnog vijeća. O svim svojim mišljenjima, pa čak i o onima koje po zakonu daje samo Ministarstvu znanosti i tehnologije, Vijeće je pismeno obavještavalo zainteresirana visoka učilišta, a sjednicama Nacionalnog vijeća, prisustvovali su na moj poziv rektori. Zaštita recenzenata Nacionalnog vijeća pokazala se prikladnom ne samo za europske nego još više za hrvatske uvjete, jer su u nekoliko slučajeva pokušani njihovi, za Europu nezamislivi, medijski linčevi. To se napose odnosi na studij filozofije u Rijeci, na studij politologije u Zagrebu i na Hrvatske studije u Zagrebu. Unatoč tome Nacionalno je vijeće u nabrojenim slučajevima s uspjehom ohrabrivalo svoje recenzente, oko tisuću njih samo u posljednje dvije godine, da izađu iz anonimnosti i u izravnu kontaktu s visokim učilištima zajednički rade na poboljšanju kvalitete studiranja u Hrvatskoj. To nažalost medije uopće nije zanimalo. Nacionalno je vijeće ujedno moralo osigurati da njegova stručna, savjetodavna mišljenja dođu do državnih tijela ili do visokih učilišta, kao donosilaca odluka, prije nego što dođu do široke javnosti jer bi se inače mišljenja Nacionalnog vijeća pretvorila u politički pritisak na donosioce odluka. To bi bilo potpuno suprotno stručnoj, savjetodavnoj ulozi Vijeća. Ipak, ni jedan novinar nikada nije ostao bez odgovora na pitanja koja je uputio Vijeću. Dojam o zatvorenosti Vijeća zato je rezultat za europske kriterije neuobičajena ponašanja ostalih sudionika u medijskom životu Hrvatske, a ne neprimjerena ponašanja Nacionalnog vijeća.

Kako tumačite činjenicu da je Nacionalno vijeće odobravalo nastavne programe visokih učilišta, što je zakonska nadležnost Senata Sveučilišta?

— Nacionalno vijeće nije nikada odobravalo nastavne programe visokih učilišta, nego je o njima donosilo neobvezujuće mišljenje. Senat Sveučilišta u Zagrebu neko je vrijeme automatski prihvaćao mišljenja Nacionalnog vijeća. To je bila njegova odluka u koju se Nacionalno vijeće nije miješalo, kao što se nije miješalo ni kada ju je Senat ukinuo.

Je li točna javno iznesena tvrdnja da ste iz političkih razloga htjeli ukinuti Fakultet političkih znanosti ne odobravajući program studija politologije više od dvije godine?

— Nacionalno vijeće nije ukidalo Fakultet političkih znanosti, nego je naprotiv od njega tražilo da uvede novi program poslijediplomskog, stručnog studija novinarstva. Program Studija politologije podnesen Nacionalnom vijeću bio je neuobičajeno opširan i Vijeće dugo nije moglo dobiti odgovarajuća mišljenja recenzenata, koje, kao ni ostale recenzente Vijeća, Ministarstvo nije htjelo plaćati za njihov rad. U toj se situaciji mogla primijeniti odredba da je mišljenje Nacionalnog vijeća povoljno, ukoliko nije izrečeno u roku od tri mjeseca. Fakultet političkih znanosti se međutim odlučio na čekanje recenzija Nacionalnog vijeća, pokazujući time da ih cijeni.

Nacionalnom vijeću predbacuje se i potpora Hrvatskim studijima. Nije li ta potpora bila politička?

— Treba dobro razlikovati dugoročni hrvatski nacionalni interes od dnevnih stranačkih interesa. Bilo je u općem nacionalnom interesu da se osnivanjem Hrvatskih studija, po ugledu na analogne studije u razvijenim zemljama, popune praznine u ponudi društvenih i humanističkih studija, koje je za sobom ostavila Kobra, Komisija za obrazovanje CK SKH, i njeni prethodnici. Zato je Nacionalno vijeće poduprlo osnivanje Hrvatskih studija, ali zato ih je i strogo vrednovalo. To znači da nisu utemeljene tvrdnje kako studije novinarstva, psihologije i povijesti na Hrvatskim studijima treba stručno vrednovati. Sve studije na Hrvatskim studijima već su vrednovali stručni recenzenti Vijeća, među kojima su ugledni profesori Filozofskog fakulteta i ostalih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dva visoka dužnosnika sadašnje vlasti. Njihova povoljna mišljenja bila su očito motivirana stručnim, a ne političkim razlozima. Sastav recenzenata ujedno pokazuje da nije bilo niti primisli o gušenju Filozofskog fakulteta kroz osnivanje Hrvatskih studija, kako u posljednje vrijeme insinuiraju neki sudionici hrvatske akademske scene.

Kakvo je Vaše stajalište prema problemu Hrvatskih studija?

— Moje se stajalište u svemu slaže sa stajalištima Nacionalnog vijeća. Ujedno sam kao savjetnik Predsjednika i, svojevremeno, kao član Upravnog vijeća Sveučilišta u Zagrebu, podržao djelatnost Hrvatskih studija i zalagao se za prevladavanje teških prostornih i kadrovskih uvjeta u kojima rade. Ali iznad svega inzistirao sam na potrebi visoke kvalitete tih studija i na njihovoj komplementarnosti spram studija na Filozofskom fakultetu.

Nisu li takvi nazori bliži nazorima ministra Kraljevića nego rektora Jerena, koji se s druge strane suprotstavio smjenjivanju Vijeća?

— Stajališta Nacionalnog vijeća i ministra Kraljevića prema Hrvatskim studijima u mnogome se slažu. To je slaganje postalo gotovo potpuno otkad je Vlada prihvatila prijedlog smijenjena Nacionalnog vijeća donesen 1. prosinca 1999. da ta institucija hitno provede paralelno vrednovanje rada Hrvatskih studija i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te predloži najbolja organizacijska rješenja. To je jedini ispravan put, i da su ministar Kraljević i rektor Jeren njime odmah krenuli, do javnih prepirki oko minornog pitanja upisnih kvota te do obostranih proceduralnih pogrešaka ne bi došlo. Što se tiče prijedloga rektora Jerena da se u novi sastav Nacionalnog vijeća kandidiraju dosadašnji članovi Vijeća, on je lijepa gesta, na kojoj sam mu vrlo zahvalan. No profesor Jeren mogao je pružati snažniju potporu Vijeću dok je bio ministar. Da ju je pružao, moglo se izbjeći zakašnjenje u vrednovanju visokih učilišta te političko smjenjivanje Nacionalnog vijeća.

Sukob ministra Kraljevića i rektora Jerena sad je doveo do ministrova prijedloga da se Zagrebačko sveučilište podijeli na nekoliko manjih sveučilišta. Zašto je do toga došlo?

— Zagrebačko sveučilište dezintegrirao je nakon 1971. godine Bakarić, kako bi ga se moglo politički nadzirati. Fakulteti su dobili veliku autonomiju i izravan financijski odnos s MZT-om, kojim se na njih izravno utjecalo. Zakon o visokim učilištima, donesen 1994. godine, išao je za reintegracijom sveučilišta. Za to su bila predviđena tri mehanizma. Prvo, trebalo je postojeće fakultete, u dijelovima koji se prekrivaju, povezati stvaranjem sveučilišnih odjela. Drugo, trebalo je skupiti istorodne fakultete, npr. tehničke, u učilišta, a učilišta u sveučilište i tako ga piramidalno organizirati. Treće, Upravno vijeće Sveučilišta dobilo je velike zakonske ovlasti pa je time Sveučilište dobilo administrativnu prevagu nad fakultetima. Nažalost, ni jedna od tih zakonskih ideja nije zaživjela u provedbi, unatoč dobrim savjetima Nacionalnog vijeća. Sveučilište je nastavilo djelovati na stari način, kao labava asocijacija fakulteta, pa se zato sada otvara pitanje kako dalje. Držim da je model sadržan u postojećem zakonu daleko najbolji za naše uvjete, samo ga treba provesti.

Bivši rektor Šunjić bio je vaš najbliži suradnik u provođenju reforme visokog školstva. Kako ocjenjujete neuspjeh njegova koncepta odjelskog ustroja visokih učilišta?

— Prema odjelskom načelu uređena su mnoga najbolja svjetska sveučilišta. Naš Zakon o visokom školstvu predvidio je mješovite ustrojbene oblike, zadržavajući fakultete kao primarne sveučilišne strukture definirane nastavnim cjelinama i dodajući sekundarnu odjelsku strukturu. Ona je trebala povezati fakultete ponajprije u osnovnim disciplinama, napose u prirodoslovlju i matematici, i tako funkcionalno integrirati Sveučilište. Svoju djelatnost oko integracije zagrebačkog Sveučilišta rektor Šunjić usmjerio je na traženje većih financijskih ovlasti kroz proračun Sveučilišta, a pitanje odjelâ palo je u sjenu, gdje je ostalo iza mandata doktora Jerena.

Držite li da je dobra podjela Sveučilišta prema velikim nastavnim područjima, kako sada najavljuje Ministarstvo?

— Ne znam pouzdano što smjera Ministarstvo jer se na vijesti iz novina o tako važnom pitanju ne može osloniti. No ideja o podjeli Sveučilišta prema područjima kontradikcija je per se, jer baš riječ sveučilište znači da se na njemu uči ili može učiti sve. Danas ne može biti dobre tehnike, medicine, pa ni filozofije bez jakog prirodoslovlja i matematike, a i obrnuto. Na modernim, posebice američkim, sveučilištima student u dogovoru bira kombinaciju predmeta koja mu najviše odgovara. Mnogo se može napraviti daljim poboljšanjem kvalitete Zagrebačkog sveučilišta. Veliki broj studenata, koji mu se predbacuje, bitno bi se smanjio, kad bi se povećanjem efikasnosti studiranja praktično prepolovilo vrijeme studiranja. Ipak, za Zagreb bi bilo dobro da ima dva manja sveučilišta potpunog spektra. Tome se mora prići uz najozbiljniju stručnu analizu kadrovskih, materijalnih i financijskih mogućnosti zemlje, koju provodi Nacionalno vijeće, i u to krenuti jedino uz jasna financijska jamstva Sabora. Uostalom, upravo zato nova sveučilišta osniva Sabor, uz mišljenje Nacionalnog vijeća, a ne Ministarstva znanosti. Bilo bi krivo da nestabilnosti u sustavu visoke naobrazbe, koje su nastale razrješenjem Nacionalnog vijeća, rezultiraju ishitrenim, lošim rješenjima u kojima se manji problemi rješavaju stvaranjem većih.

U nekoliko ranijih rekonstrukcija Vlade i preustroja ministarstava uz vaše se ime veže projekt ujedinjenja ministarstava školstva i znanosti. Iz kojih su postupaka potekla takva nagađanja?

— Nisam se zalagao za ujedinjenje ministarstava prosvjete i znanosti, nego za povratak visokog školstva u Ministarstvo prosvjete. Ministarstvo znanosti i tehnologije već se godinama bavi ponajviše visokim školstvom, manje znanošću, a najmanje tehnologijama, što je više nego loše za modernizaciju Hrvatske. Postoji i opasnost da se novac za znanost i tehnologiju odlije u politički osjetljivije visoko školstvo, dok su ti resori unutar istog ministarstva. Loše je i to da se Ministarstvo prosvjete ne brine za čitavu školsku vertikalu. To stvara dodatne probleme na sučelju visokog i srednjeg školstva. Pored toga, to utječe i na sastav Ministarstva prosvjete, koji je u postojećoj podjeli ponajprije okrenut problemima i interesima osnovnog i srednjeg školstva. Važno je međutim zadržati razumnu ravnotežu između stručnih i pedagoških aspekata školovanja. Zato se nadam da će se u skoroj budućnosti visoko školstvo vratiti u Ministarstvo prosvjete, a da će se Ministarstvo znanosti i tehnologije usredotočiti na znanost i uvođenje visokih tehnologija u Hrvatsku. Bez toga nema nam ravnopravnosti u europskim integracijama.

Konačno, kakvi su vam dalji planovi?

— Ne namjeravam odustati od svog osnovnog cilja, a to je jačanje utjecaja stručnih struktura u donošenju državnih odluka. Postojanje jakih stručnih struktura razlikuje razvijene od nerazvijenih. Upravo to daje prednost vrijednostima nad interesima. Zato je to i najdublji način borbe protiv svih oblika korupcije, koji neizbježno vode, kao što povijest pokazuje, u propast svakog društva. Mislim da je takav angažman za stručnjaka bolji nego da se, kako su neki odabrali, amaterski bavi politikom ili da vodi amatersku politiku ispod stručne maske. Još nisam odlučio kojim putem krenuti jer postoji nekoliko zanimljivih opcija, od povratka u struku radi njezina jačanja do izravna političkog angažmana, da bi se ojačala uloga stručnosti u političkom životu Hrvatske.

Razgovarala Jelena Hekman

Slaven Barišić, redoviti profesor Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, rođen je 1942. Pleternici.

Diplomirao je 1964. teorijsku fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1968. magistrirao je, a 1971. doktorirao na Faculté des Sciences u Parizu. Pročelnik je Odjela teorijske fizike Instituta za fiziku Sveučilišta u Zagrebu (1971-1981), pročelnik Fizičkog odjela PMF-a (1977-1978), prorektor Sveučilišta u Zagrebu (1984-1986), dekan prirodoslovnih odjela PMF-a u Zagrebu (1986-1988).

Godine 1991. imenovan je savjetnikom Predsjednika Republike Hrvatske za znanost i tehnologiju, da bi 1993. preuzeo dužnost zamjenika predsjednika Vijeća za strategiju razvitka Republike Hrvatske.

U razdoblju 1998-1999. savjetnik je Predsjednika Republike Hrvatske za znanost i strategiju razvitka, a od 1994. do 2000. predsjednik Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu.

U međunarodnim časopisima objavio je brojne znanstvene radove s područja teorijske fizike, a na tridesetak međunarodnih skupova bio je i gost-predavač.

Redoviti je član HAZU.