Sibirska brijačina

Sibirska brijačina

Mihalkov je potpisao gotovo negledljivo djelo u kojem malo toga funkcionira

Početak ljeta i dolazak velikih vrućina svake je godine znak domaćim distributerima i prikazivačima da s lagera izvade filmove kojima će se krpati kinorepertoar sve do početka rujna, kada ponovno počinje udarna sezona komercijalnih holivudskih hitova. Ne znači to dakako da se tijekom ljetnih mjeseci ne mogu pogledati kvalitetni filmovi, nego je jednostavno riječ o onim naslovima koji nemaju komercijalnu vrijednost, odnosno fimovima koji zbog specifične situacije u domaćoj kinomreži (prevelik broj distributera i filmova, a premali kinodvorana — posebno onih udobnih i suvremenih — i publike) ne mogu pronaći svoje mjesto u mraku kino dvorana tijekom udarnog dijela godine. No postoje i oni filmovi koji ne zaslužuju pažnju domaćih gledatelja, a posebno ne njihov novac, u bilo kojem dijelu godine, a jedan od takvih je i Sibirski brijač (The Barber of Siberia) Nikite Mihalkova, koji će se na kino repertoaru pojaviti sredinom srpnja. A kako je riječ o filmu čija se priča zbiva usred oštre ruske zime, tajming je zbilja maestralan.

Ruskom filmašu Nikiti Mihalkovu (brat također poznata redatelja Andreja Končalovskog, koji je nakon uspjeha unutar sovjetske kinematografije na početku osamdesetih karijeru nastavio u Hollywoodu, zabilježivši najveće uspjehe filmovima Pomahnitali vlak, nastalim prema sinopsisu Akire Kurosawe, i akcijskom razbibrigom Tango i Cash sa Sylvesterom Stalloneom i Kurtom Rassellom) prošle je godine čak pripala čast da otvori festival u Cannesu spomenutim filmom, no poslije se pokazalo da će Sibirski brijač ujedno biti i najveće razočaranje festivala. Koliko je to točno, najbolje je pokazala reakcija Nikite Mihalkova: kritike koje su se sljedećeg jutra pojavile u festivalskim dnevnim izdanjima najutjecajnijih stručnih filmskih časopisa (»Variety«, »Moving Pictures«, »The Hollywood Reporter«, »Screen International«), kao i u dnevnom tisku širom svijeta, bile su tako katastrofalne da je nesretni ruski filmaš već sljedećeg dana, glavom bez obzira, pobjegao s osunčane Azurne obale. I doista, taj je pretenciozni trosatni spektakl na engleskom jeziku, čija je priča smještena u carskoj Rusiji potkraj 19. stoljeća, toliko loše i zbrkano djelo da je svijećom teško pronaći nešto suvislo u tom celuloidnom mraku svega i svačega. Želeći nas podsjetiti na vremena kada su spektakli poput Doktora Živaga, Lawrencea od Arabije, Mosta na rijeci Kwai plijenili pažnju i osvajali najuglednije filmske nagrade, Mihalkov je potpisao gotovo negledljivo djelo u kojem malo toga funkcionira. Taj nezgrapan spoj kostimiranog spektakla, ruske folklorne razglednice, vojnih parada, mjuzikla, komedije, tragične ljubavne drame i još koječega gledatelja jedino može impresionirati grandioznošću i zaista bogatom produkcijom, ali na Mihalkovu žalost, a pogotovo gledatelja, tri sata tog vizualnog carskog šampanjca i ruskog kavijara nije dovoljno za potpuni užitak. A kao da sve to skupa već nije dovoljno tu je i očajno loša interpretacija Julije Ormond kao mlade pustolovke što dolazi u carsku Rusiju. Njezina je nešarmantna i usiljena gluma veliki promašaj. Zanimljivo je da se u ulozi ruskoga cara pojavljuje sam Mihalkov, što zasigurno nije bilo slučajno jer je negdje baš u to doba ruski filmaš nagovješćivao da bi se mogao kandidirati za novoga ruskog predsjednika. Vjerojatno maštajući o velikom uspjehu svoga filma u svijetu i — zašto da ne — silnim nominacijama za Oscara s obzirom da Akademija voli takve raskošne povijesne epove, Mihalkov je smatrao da bi Sibirski brijač bio sjajan početak njegove predsjedničke kampanje. Na njegovu žalost ti su se planovi rasplinuli s prvim zrakama azurnoga sunca drugoga dana kanskoga festivala prošle godine, koji Mihalkov sigurno neće tako brzo zaboraviti. Zaista je neobično da tako iskusan i dokazan redatelj kakav Mihalkov nedvojbeno jest — njegova hvaljena drama Utomlennye solntsem (Spržen suncem) 1994. osvojila je Oscara za strani film — može realizirati tako grandiozan promašaj.

Stjepan Hundić