Samovanje u prirodi

Samovanje u prirodi

Poznata i nepoznata Slava Raškaj, svibanj i lipanj 2000, Galerijski prostor Staroga grada Ozlja

Tijekom svibnja i lipnja u Galerijskom prostoru Staroga grada Ozlja traje izložba Poznata i nepoznata Slava Raškaj, s podnaslovom Izbor slika Slave Raškaj iz zbirki kolekcionara, privatnog vlasništva i Zavičajnog muzeja Ozalj, u pripremi kustosice te kuće Branke Stregar. Izložba, uz neke poznate radove, sadrži pedesetak djela koja su se u javnosti pojavila nakon Slavine restrospektivne izložbe što je od 8. do 29. ožujka 1996. trajala u Zavičajnom muzeju u Ozlju, čija je autorica također Branka Stregar. Zanimljivo je da su ta djela najčešće dio nasljedstva obitelji liječnika koji su Slavu liječili ili su bila ljubomorno skrivena po privatnim zbirkama kolekcionara zaljubljenih u njezin opus, no okosnicu izložbe čine djela iz zbirke poznatog skupljača dr. Josipa Kovačića.

Najvećma su to savršeni crteži cvijeća ostvareni olovkom i olovkom u boji, nastali na početku umjetničine karijere, u bečkoj Školi za gluhonijeme, koji svjedoče i o tomu da se iznimnost Slavina opusa ne može pripisati samo raskošnoj nadarenosti, nego i upornu radu na metieru. Pokazano je i nekoliko portreta, među kojima je znakovit crtež tušem Bele Csikosa-Sessija, portret Slavina učitelja slikanja (»koji izgleda poput onih političara iz knjige o svečanom otvorenju Zavoda za gluhonijeme u Ilici« (Stregar), ali na kojem se ipak može osjetiti autoričina zaljubljenost u učitelja. Autorica izložbe posebice upozorava na vrijednost Zgnječenih lopoča, iz Kovačićeve zbirke, nastalih oko 1900, jedva godinu prije nastupa duševne rastrojenosti. Kao da najavljuju bolest, lopoči, motiv kojemu je prije pristupala s životnom radošću ostvarujući vrhunska djela, sada se pretvaraju u izrazito sumoran, depresivan motiv. Zgnječeni lopoči znakoviti su i za autoričin odnos prema simbolizmu i secesiji: »Ovo je slika Slavina prijelaza u drugi senzibilitet, u transcendentalni svijet. Do sada smo znali za četiri slike lopoča u akvarelu te kasne secesijske kreacije za paravan u ulju. Boje su na slici tipično Slavine: lisno zelene s preljevima u ljubičasto, ali tema je ovdje nadvladala kolorit. Pejzaž je nadnaravan, ispunjen pupoljcima lopoča koji bi se željeli probiti na površinu, ali su bez snage. U pozadini zapažamo u lunarnom svijetloplavom pejzažu velike listove lopoča koji lelujaju u nestvarnom svjetlu«, piše Stregarova. Druga je znakovita slika Slapovi na Plitvičkim jezerima, s nadnevkom 2. srpnja 1901: »Ono što nas plijeni iz slike je poseban kolorit: modro-zeleno-ljubičasta gama u kontrastu s narančastim zalazom sunca« (Stregar).

Slikarska Ofelija

Iako ovih pedesetak djela ne baca novo svjetlo na njezinu karijeru niti mijenja sliku o slikarici i vrijednosti njezina opusa, izložba ponovno postavlja potrebu pisanja — jer se svake godine pojavljuju nepoznata djela — nove monografije o umjetnici koja će u obzir uzeti i sva djela pronađena nakon izlaska monografije Matka Peića iz 1985. Usto, ova izložba vraća u žarište zanimanja Slavu Raškaj (1877-1906), slavnu hrvatsku umjetnicu koja je slikala vrlo kratko, ali koja je u kratku životu, koji je trajao samo dvadeset i devet godina, iza sebe ostavila izniman i za hrvatsku likovnost posebice važan opus. Važno je to ime hrvatske umjetnosti, najbolji i jedini pravi akvarelist hrvatske moderne. Odavno je nazivaju »Ofelijom hrvatskog slikarstva«, na što je velikim dijelom utjecala i njezina tragična i romantična sudbina, koja sveudilj plijeni pozornost publike jer je nalik bajci ili tužnoj narodnoj predaji: kao gluhonijema rođena je u Ozlju, a tužni je život okončala u umobolnici te završila na stenjevačkom groblju, uvenuvši, kako je netko rekao, poput nježne biljke s vlastitih pejzaža. Osim te glavne tragedije, u pitanju je i niz manjih, dijelom posthumnih: zaljubila se, naravno nesretno, u svoga učitelja slikanja Belu Csikosa Sessiju; zagubilo se najmanje četrdesetak njezinih djela; rodna joj je kuća u Ozlju srušena; njezina su pisma izgorjela u sestrinoj kući u Budimpešti...

Kao gluhonijemoj i zbog toga vrlo povučenoj, vizualno izražavanje bilo je jedinim načinom izražavanja djevojčina emotivnoga života, pa je od malih nogu crtala i slikala. Usavršavala se u sitnom crtežu u bečkom Zavodu za gluhonijemu djecu, gdje je boravila od 1885. do 1893. Njezinu nesvakidašnju nadarenost prvi je otkrio ozaljski učitelj Ivan Muha-Otoić, koji je, na sreću, došao u Zagreb na mjesto ravnatelja Zavoda za odgoj djece oštećena sluha i govora. Odveo ju je Sessiji, pa je 1896. postala njegovom učenicom i štićenicom. Sessia joj je, među ostalim, dao poduku u akademskom slikanju, uz njegovu je pomoć nadasve uspješno svladala preciznost crteža i u samo tri godine poduke stasala u iznimnu slikaricu. »Napustit će«, kako piše Vesna Kusin, »jedinstveni tonalitet i slikarski uroniti u začaranost atmosfere, čime će svladati akademizam. Sve to zbivat će se u ateljeu uređenom u negdašnjoj mrtvačnici novorođenčadi bivše gradske bolnice, a sadašnje Akademije likovnih umjetnosti«.

Može se reći da je tijekom cijeloga svoga kratkog života slikala ozaljski krajolik. Iako je velik dio života provela u Zagrebu, u njemu je slikala jedino lopoče u Botaničkom vrtu. Godine 1900. putovala je Hrvatskom, ponešto je slikala more, Tabor, Zlatar..., ali krajolik što ga je vidjela prigodom tog putovanja nije uspijevala pretočiti u akvarel onakvom uvjerljivošću kao ozaljski. I iz Zagreba se, može se reći, uvijek vraćala Ozlju, koji je tako u njezinu rukopis postao arkadijskom slikom hrvatske moderne umjetnosti.

Djevojačka tuga

Tema njezinih akvarela samo su naoko ozaljski motivi: kada se oni bolje analiziraju, uočit će se da je njezina tema zapravo samovanje u prirodi. Stoga su ti akvareli slika i prilika velike djevojačke tuge. Ako bi u njih i umetala ljudski oblik, on je za nju bio simbolom samoće. Obrađujući tu temu i upijajući kolorit pastelnih boja ozaljskog kraja, uspijevala je artikulirati svoj jedinstveni likovni izričaj. Slikajući zimsku tišinu i snijegom prekrivene obrise ozaljskog krajolika, otkrila je značenje bijele podloge u kompoziciji akvarela. Suptilnost bijelih cjelina, koje je nježnim dodirima kista pretvarala u prozračne velove neuhvatljivih snoviđenja, proizlazila je ne samo iz doživljaja zimskoga krajolika, nego i iz neobično razvijena dara za akvarelnu tehniku. Neodređene izmjene i preljevi tonova što ih je pronalazila u treperavim suglasjima rijeke Kupe zapisane su tihim i smirenim potezima kista. Samom strukturom svoga bolećiva duha nepogrešivo je određivala omjer pigmenta i boje, senzibilnost akvarelne vlage. Bilo je to neobično jedinstvo doživljaja i izraza, ideje i materijala. U njezinim će akvarelima oživjeti posebna ljepota tonova i izroniti potpuno nova simbolika boja.

Učiteljev će se utjecaj neko vrijeme osjećati u njezinu rukopisu, ponajprije u blagožutim i plamenocrvenim bojama, u osobitom osvjetljenju, pa i u fluidnoj atmosferi, ali se vrlo brzo uspjela potpuno otkloniti od njega i kao akvarelist artikulirati iznimno samosvojan i nadaleko prepoznatljiv duktus. Dapače, razvila se u jedinoga autentičnog akvarelista u hrvatskom slikarstvu, u majstoricu malih formata koju je, među inim odlikama, resio istančan izbor motiva, jedinstvena kompozicija i sjajno umijeće odmjeravanja pigmenta i vode, točnije određivanja akvarelne vlage. Njezinoj osjećajnoj suptilnosti najvećma je odgovarao mekani, natopljeni, zapravo nježni kist. »Njezin akvarel«, piše Peić, »fluidan i lak, predstavlja upravo pojam idealnog akvarela«, Na kraju monografije Peić zaključuje: »Slava Raškaj je reformator našeg akvarela. U njezinim radovima se osjeća da je taj akvarel slikala ruka rođenog akvarelista, ruka neopterećena iskustvom stečenim u slikanju ugljenom ili nekom drugom tehnikom.«

»Kada je nakon Csikosevih poduka«, piše Vesna Kusin, »svladala učiteljevo crnilo, nije pala u zamku šarene zagrebačke škole, već je izbjegla šarenilo, ostvarivši osobit kolorit što je odražavalo njezino stanje suptilnoga i vibrirajućeg duha koji će je na kraju otjerati u povlačenje i osamu. U toj samoizolaciji i bijegu u prirodu ozaljske okolice utočište će još nalaziti uz napuštene mlinove, u kanjonu Kupe, uz ruševine i vodu koja je jedina simbolizirala svojevrstan impuls života. Sve to pretočit će u svoje slike prije nego što će se prepustiti melankoliji u koju će potpuno utonuti i tako tužno skončati.«

Stvorila je Lopoče, Ozaljsku guduru, Klupu kod Ozlja, Stari mlin, Autoportret, Proljeće na Ozlju, Stablo na snijegu, antologijski ekstrakt akvarela kakav u našoj likovnosti ni do danas nije nadmašen. »Opazila je«, piše Peić, »da se akvarel ne slika samo vodenim bojama, nego i oduhovljenom upotrebom boje papira (...) pa je uspjela uspostaviti sretan pikturalni odnos između motivne bjeline snijega i izrazne bjeline akvarelnog papira«.

Lopoči u botaničkom vrtu iz 1899, naslikani za sentpetersburšku Svjetsku izložbu, samim izborom motiva, valovitim, čvrstim, uspravnim linijama lopoča, tipičnim modrozelenim i ljubičastim nijansama, kompozicijom bez horizonta i čistom linijom, ali i začaranom atmosferom sjajan su nagovještaj pomaljajuće secesije čije je ornamentalne i vinjetarske odlike kao djevojčica susretala u Beču, a koja se preko noći razmiljela i Zagrebom. To su i brojni crteži i akvareli iz mape nastale 1899, koja je danas, na sreću, u vlasništvu riječke Moderne galerije, i to pretežito zahvaljujući nježnoj, pastelnoj, bijeloj akvarelnoj ornamentalnoj stilizaciji i multiplikaciji uzorka cvijeta visibabe. U Ozaljskom cinktoru i Apsidi ozaljske crkve Vesna Kusin s pravom će prepoznati naslućivanje impresionizma u vangogovskom duktusu kista, a Stablo u snijegu iz 1900. eklatantan je primjer slikanja bjelinom akvarelnog papira.

Vizualna aroma

Po odlasku u bolnicu, prije smrti, uspješno se okušala i u pastelu, »pokazujući također izniman osjećaj za pastelni prah« (Kusin). Iz toga se opusa svojom vrsnoćom izdvajaju Mladi kosac, Gluhonijema djevojčica, Djevojčica u crvenoj haljini, Melana. »Ona je umjela postići one specijalne vizualne arome što lebdi iz pastelnog poteza i diše iz pastelnog praha«, piše Peić. Po Sessijinu nagovoru okušala se i u slikanju uljenim bojama, ali nikada neće ući u tajne te tehnike. Učitelj ju je podučavao i akademskom slikanju jedinstvenoga tonaliteta, ali to nikako nije odgovaralo njezinu jedinstvenom temperamentu. Csikoseve tamne tonove zamjenjivala je svjetlošću i bjelinom. Izbjegavala je učiteljevo crnilo i okrenula se nijansama, tim najsuptilnijim stanjima boje. Kolorit je bio odraz vlastita senzibiliteta i nije se mogao podvrgnuti Csikosevoj tamnoj paleti. Crteži koje je radila za Vijenac, odražavaju poetiku sličnu japanskom crtežu. Mali medaljoni, nastali u stenjevačkoj bolnici, pred sam kraj, sažimlju sve ono što je u umjetnosti htjela reći: začudnim jezikom bolesti ona na dirljiv način govori o tužnoj sudbini, sebi kao o neostvarenu ženskom biću.

Vrhunskim je dosezima u to doba uspjela afirmirati akvarel i pastel kao potpuno ravnopravne slikarske tehnike. U drugih je naših slikara akvarel bio samo puki podtekst za moguće nove slikarske uratke, a u nje potpuno samostalan medij, strogo specijalistički postupak, koji se neprestance očituje vlastitim jezikom.

Iako je bila žena (što joj tada u umjetnosti nipošto nije koristilo), mlada i još hendikepirana, raskošnom se nadarenošću uspjela nametnuti sredini, koja joj je tu nadarenost smjesta priznala, tako da je prvi put izlagala na prvoj izložbi tek utemeljena Društva umjetnosti 1899. u Umjetničkom paviljonu (iz kojega se iznjedrilo današnje Hrvatsko društvo likovnih umjetnosti, koje je izložbom 125 vrhunskih djela hrvatske likovne umjetnosti, na kojoj je i njezin akvarel Stablo u snijegu, 1996. proslavilo 125. obljetnicu osnutka), a i 1902. na izložbi Društva umjetnosti. Već 1900. izlaže u St. Petersburgu i Moskvi. Iste godine njezina su četiri akvarela bila postavljena u hrvatskoj sobi na pariškoj Svjetskoj izložbi. Iako su bili različitih shvaćanja kada je u pitanju bila umjetnost, Csikos je uvažavao slikarstvo svoje učenice i 1900. ponudio joj je da akvareliranjem njegovih crteža Sveučilišta u Zagrebu za parišku Svjetsku izložbu školstva očituje i tonske vrijednosti svoje akvarelne palete. Ljubo Babić, koji nije štovao žene u umjetnosti, uvrstio ju je u knjigu Umjetnost kod Hrvata iz 1937. Prigodom pedesete obljetnice smrti Institut za likovne umjetnosti JAZU priređuje 1957. u Zagrebu i Beogradu retrospektivu Slave Raškaj, njezin se rad sveudilj istražuje, pa je, primjerice, u travnju i svibnju 1993. riječka Moderna galerija u svom Malom salonu stručnoj kritici i publici prvi put predstavila radove iz bloka od 27 listova s 47 Slavinih crteža i akvarela nastalih 1899. za boravka u Ozlju, koju je ta ustanova kupila još 1955. Od tih je samo jedan list, Pergola, bio prije izložen, i to na Izložbi Hrvatska moderna što ju je ta kuća postavila 1992. U Ozlju se održavaju Slavini dani i akvarelističke kolonije koje nose njezino ime, u Zagrebu ima ulicu, grob joj je s Bolničkog groblja u Stenjevcu preseljen unutar cinkture ozaljske crkve sv. Vida.

Ona je, kako se jezgrovito izrazio Branko Cerovac, »istodobno i tajnovita kultna figura i opće dobro, duboko uraslo u kolektivnu memoriju i svijest Hrvata«.

Ivica Župan