Protuotrov za strahotu

Mirko Grmek (1924-2000)

Protuotrov za strahotu

U povodu objavljivanja knjige pjesama Mistika riječi, Ceres, Zagreb, 2000.

Mnogo prije nego što sam napokon osobno upoznao Mirka Grmeka, u Parizu, gdje smo obojica živjeli već više desetljeća, čuo sam za njegove mnogobrojne znanstvene radove i za knjige iz područja povijesti medicine objavljene kod istaknutih europskih izdavača. Prijateljstvo je pomoglo da sam u tijeku naših mnogih razgovora otkrio kako Mirko Grmek — ne odstupajući nikada od svoje znanstvene beskompromisnosti — ima budno oko za sve što se u čovjeka ne može svesti u okvir. Bilo je onda posve prirodno što sam godine 1992. sudjelovao u djelu Maladie et maladies (Bolest i bolesti), izdanu u Ženevi u njegovu čast, sa četrnaest pjesama na francuskom jeziku pod naslovom Cache-toi, maladie, la santé arrive! (Sakrij se, bolesti, dolazi zdravlje!) koje su dozivale naše narodne vradžbine i bijelu magiju pučkih vidarica.

Tek nedavno mi je Mirko Grmek pokazao svoju požutjelu zbirku pjesama Mistika riječi koje je napisao lutajući Europom od 1942. do 1945. godine, između svoje osamnaeste i dvadeset i prve godine. Iznenadio sam se da i on u svom začudnom predgovoru, starom više od pedeset godina, dovodi u vezu pjesništvo i liječenje.

Njegova zbirka djelovala je na mene kao živa okamina, kao svjedočanstvo kako je mislio i osjećao i kako se u zaraćenoj i opustošenoj Europi u samoći razvijao mladić bez ikakvih književnih veza. Neki bi u tim stihovima mogli vidjeti bijeg od stvarnosti, kako to sam Mirko Grmek sugerira u svom predgovoru, ali ne spominjući da je u isto to vrijeme bio borac u pokretu otpora. Ja bih radije rekao da u tom neočekivanom postupku mladića — koji usred katastrofe protiv koje se bori piše pjesme ne samo na hrvatskom književnom jeziku nego na kajkavskom, na talijanskom, na francuskom — vidim kao neki protuotrov za strahotu zbilje i svijeta koji će iz nje nastati. Kao da mu je trebalo, kao hitnu pomoć, sačuvati iskrice slobode u riječima onih jezika koje je već znao. I zato, koliko su god ti, rekao bih, klasični stihovi različiti od mojih, svidjeli su mi se zbog nepatvorenosti, kao i zbog mjesta koje on daje ljubavi, (na primjer u pjesmi PM), putenoj ljubavi (na primjer Tvoje širenje menom) te slobodoumlju (Molitva Onom koga nema).

Nije vjerojatno slučajno što Mirko Grmek u tom svom predgovoru upozorava na sadržaj svojih pjesama. Čini mi se da se time, možda nesvjesno, otkriva liječnik: dok je većina njegovih suvremenika patila od bolesti tendenciozne poezije, da ne kažem socijalističkog realizma, nije li mu njegov utok muzama klasicizma omogućio zazvati vječne životne snage, to jest ljubav i slobodnu misao?

Zbog svega toga rekao sam Mirku Grmeku da svakako treba što prije objaviti zbirku Mistika riječi, i to onakvu kakva jest, bez ikakvih promjena, bez ikakvih dotjerivanja. Sâm sam odnio njegov rukopis u Zagreb i predao našem Dragi Dumančiću, koji ga je nečuveno brzo objavio. Nadam se da ćete mi potvrditi da sam imao pravo.

Radovan Ivšić

Zagreb, lipanj 2000.

V. Evolutio amoris:

Naša ljubav

Rodila se tiho, da nismo ni znali,

da već je u nama.

Uz trzaje bola i slasti

stala je rasti.

Rasla je u čarobnoj spirali,

k'o divlja ruža, bez njege, posve sama...

Mišljasmo da smo neplodno tlo,

na kojem ova ruža ne može cvasti;

iščupat je htjedosmo k'o neko zlo.

Uz krikove ona je rasla, dok je samo u nama bila.

Svaki kucaj našeg bila ona je pila,

i tako probi ljusku ponosa, leda i zlobe,

oljušti tako omote grube;

otvorene i gole naše duše obe

grle se i ljube.

Ljubav je naša danas veća od mene, veća od nas.

Volim te sve više, sve nježnije, sve dublje.

Mi hodamo svijetom k'o rascvali klas,

k'o dvije plamene zublje.