Propitivanje i ironija

Propitivanje i ironija

Potrošeni znakovi, potrošeni stilovi, režija praznine, nemarna gluma, trošenje vremena, plemeniti diletantizam, počela je nizati pojmove Gordana Vnuk na konferenciji za novinare u povodu Eurokaza i ja sam se već pobojala da se uvijek sklona iznenađenjima Vnukica ove godine nije odlučila na festivalu prikazati hrvatski teatar kojem bi se uz časne iznimke u protekloj sezoni mogle prišiti identične karakteristike. No ona je govorila o ovogodišnjim eurokaskim predstavama koje, kaže ona, te pojmove preispituju, ironiziraju ili na njima svjesno grade svoj koncept i stil.

Eurokaz je otvorila predstava Svinjac Piera Paola Pasolinija u izvedbi kazališta Gerard Philipe de Saint-Denis i u režiji Stanislasa Nordeya. Pasolinijevu Svinjcu Nordey je pristupio na način preispitivanja tradicionalnog pojma glume i uvriježena poimanja scenske interpretacije teksta.

Svinjac je priča o Julianu, sinu bogatoga njemačkog industrijalca koji ne može podnijeti laž društva u kojem živi, a erotski užitak nalazi u općenju sa svinjama (svinjac funkcionira kao bizarna metafora pobune i mjesta osobne slobode). U drami autor razotkriva drušvo u kojem svatko živi u inverziji vlastite prirode (poslovni čovjek — nacist, majka — biće s muškim, a otac sa ženskim crtama).

Julian, koji prema van funkcionira kao sin »koji nije ni poslušan ni neposlušan« ispod emocionalne ravnodušnosti i konformizma krije zabranjene erotske žudnje. Vodeći se Pasolinijevim zahtjevima da gluma ne smije zasjeniti tekst, redatelj Nordej mnogostruku simboliku teksta ne podčinjava vlastitom kreativnom čitanju, ne interpretira ideje teksta, nego ga na neki način prenosi u čistom obliku.

Glumci izgovaraju tekst bez ikakve teatralizacije, psihologizacije koje bi utjecale na gledaočevu percepciju i vrednovanje lika. Emotivna funkcija govora koja kao takva izražava stajalište govornika ovdje je potpuno izbačena kao i sve afektivne intonacije pa se i smijeh jednostavno interpretira kao skup ravnodušno izrečenih sinkopa, kao bezličan niz odsječnih ha ha ha riječca. Umjesto interpretacije teksta oslikava njegovu arhitektoniku, koreografira ga kodiranim gestama.

Veoma disciplinirani glumci pokretom stvaraju partituru teksta u kojem određen tip rečenice prati neka gesta. Tako će se izjavna rečenica popratiti varijacijama vertikalnih gesti, dok će upitne rečenice slijediti horizontalni pokret iako se na kraju kao posljedica raspada pojedinih likova raspada i ta gesta.

Drama se očitava u dojmljivoj statičnosti slike koju glumci pune sjajnom unutrašnjom energijom, dok se neupravni redateljev govor (parodija, ironija) osvaruje u vizualnim sustavima znakova, scenskom rasporedu likova i glazbi. Tako se na primjer verbalni dvoboj poslovnih protivnika Julianova oca i bivšeg nacista Herdhitza ne događa na razini intonacije, nego se sugerira ukrštenim svjetlosnim snopovima što osvjetljuju protivničke strane. Nordeyjevo promišljeno preispitivanje realizacije literarnog kazališta pokazalo je da takav teatar bez semantičog tereta »kreativnog čitanja«, »odmaka« ili glumačke interpretacije može posve lijepo funkcionirati i komunicirati.

Od teatra ideje i angažirana Pasolinijeva teksta do teatra koji ironizira prisutnost bilo kakve ideje (umrijeti za ideje se može, ali sporom smrću, kažu u kanadskoj predstavi) prošlo je čitavih dvadeset i četiri sata. Već sljedeću večer gledali smo četiri veseljaka iz Hamburga grupe Showcase beat le mot, koji su nas u predstavi Gorite, gradovi, gorite zabavljali bizarnim pričicama o posljedicama svjetskih kataklizmi.

Prostor njihova imaginarija je bunker, kao mjesto utočišta nakon kataklizme ili, kako kažu, kao metafora zapadnjačkoga načina života tridesetogodišnjaka koji nečim moraju ispuniti vrijeme. Pomalo sviraju na starim instrumentima, stavljaju na sebe goleme gume i pjevaju pjesmice pedesetih, pričaju nam esefovske priče ili pomalo bizarne događaje iz vlastitog života, igraju se svjetlom ili se razvaljuju na bučnu glazbu. Sve djeluje vrlo nonšalantno, no ti plemeniti diletanti svaki su moment, od ideje do glazbe i svjetla, pomno promislili i stoga rezultat i jest tako šarmantna, duhovita i nepretenciozna predstava.

Što se tiče nepretencioznosti, to se ne bi moglo reći za kanadsku predstavu grupe PME iz Montreala, koja se simpatično zove Na engleskom kao i na francuskom lako je kritizirati, koja je, nedovoljno domišljato trošeći se u istim postupcima željela s publikom podijeliti svoje stajalište o dosadnoj i ispraznoj kritici te esejiziranju na sceni i izvan nje. Već na početku troje glumaca izvješćuje nas na engleskom, francuskom i hrvatskom (naš Sven Medvešek) da će se u predstavi govoriti o ozbiljnim temama, kritici i prevođenju. U pozadini dvoje nezainteresirano plešu sentiš, pa je ironija prethodnog iskaza jasna kao dan.

U namješteno ozbiljnim pokušajima trojice da teoretiziraju o kritici, prevođenju i umjetnosti, dok ih pozadina u kojoj ostatak ansambla pleše, skakuće, vuče stolce i baca papire u zrak potpuno demantira protječe veći dio predstave. U ironično demantiranje kazališta kao mjesta s kojeg se moraju čuti samo velike poruke i ideje o kojima kritičari mogu pisati ozbiljne i teške eseje uključio se i redatalj Jacob Wren. I dosada možda može imati neku vrijednost, poručuje on nezadovoljnim glasovima iz publike, koja je već mislima bila u očekivanju iduće eurokaske predstave na kojoj je dio publike očito demonstrirao svoj osjećaj dosade (valjda je riječ o tome) izlazeći u tijeku ili za vrijeme pauze s predstave, dok je drugi dio s interesom predstavu popratio do kraja i svoje oduševljenje izrazio frenetičnim pljeskom.

Radilo se naime o predstavi splitskog HNK-a, Pirandellovih Šest lica traže autora u režiji Francuza Françoisa Michela Pesentija, koju već od premijere bije glas kontroverznosti. »Svako priviđenje«, kaže Pirandelo, »svako umjetničko stvorenje, da bi postojalo mora imati svoju dramu, tj. dramu u kojoj je ono lice i po kojoj ono biva lice«.

Redatelj Pesenti u ovoj je predstavi krenuo u istraživanje i scensko utjelovljivanje ne samo drama zadanih, fiktivnih Pirandelovih likova, nego pod privatnu kožu splitskih glumaca, od kojih je zatražio da sami beskompromisno propitaju vlastitu intimu kako bi, nudeći vlastiti identitet kao građu, postali umjetničkim stvorenjima. Dobrih tridesetak minuta konfiguriraju se odnosi i napetosti između glumaca koji se nazivaju vlastitim imenima igrajući na neki način dvostruku igru, u kojoj su dijelom dio Pirandellova fiktivnog ansambla koji se okupio oko probe, a dijelom privatne osobe s vlastitim strahovima, ljubavima, ljutnjom... Vrludaju pozornicom spotičući se o tračnice postavljene na pod scene, izlaze i ulaze na zapovijed inspicijentova glasa poput dobrih marioneta. Sukobljavaju se, bježe u svoje samoće ili se neuspješno pokušavaju približiti drugom, što stvara mučnu atmosferu usporena ritma.

I kada se konačno pojavi šest lica u potrazi za autorom svoje tragične priče, Pesenti i dalje ne stavlja u središte zanimanja djelomične istine junaka melodramatične priče što traže prebacivanje svog identiteta na glumca, nego je njegov interes i dalje na glumcu samom, njegovu prerađivanju osobnog iskustva i na intimnom detalju koje će iznijeti konkretni Trpimir Jurkić (inače odličan u ulozi Redatelja), Milivoj Beader, Bruna Bebić, Nives Ivanković ili netko drugi. Pod jednim konkretnim imenom žive mnogostruka bića i utjelovljuju različita iskustva. Milivoj Beader će tako pod krinkom vlastita imena utjeloviti brutalnog silovatelja (uz ravnodušnost prisutnih siluje Snježanu Sinovčić), ali i ogoliti se doista intimnom ispovijedi iz svog života koja će zapravo funkcionirati kao takva samo onima koji ga poznaju, dok će ostalima i ta priča ući u sferu fikcije. U drugom kratkom dijelu redatelj se usredotočuje na tragediju lica što traže autora, zaustavljajući ih u slici što dojmljivom likovnošću podsjeća na radove flamanskih autora, a zgusnutim očajem čini efektan kraj predstave, koja očigledno nije za svačije živce i ukus.

Sljedeća predstava bila je upravo to, predstava za svačiji ukus, što glumačke vještine koristi u svrhu lake zabave. Iz Bukurešta su na Eurokaz zalutali Kostimi, predstava koje je mnoge razvedrila paradom kostima i vještinom glumaca da odabrane situacije razrade elementima pantomime, klaunerije, plesa, komedije dell' arte, ali koja svojom revijalnošću definitivno odskače od ukusa festivala novog kazališta. Gunđali su u kuloarima tradicionalni posjetitelji Eurokaza koji se uvijek žele napiti posve nove, još neokušane krvi, a ponuđena im je idejno i ne baš tako svježa stvar.

Predstava je nastala na ideji uporabe kostima iz bivših predstava tog kazališta u novim kontekstima. Tako mladi glumci odjeveni u stare kostime parodiraju operu, mjuzikl, modnu reviju, rokersku zabavu, ljubavne prizore s mnogo duhovitih detalja i pantomimskog umijeća. Ipak, bez većeg dramaturškog reda i svijesti o trajanju predstave i njihovo umijeće počinje zamarati.

A zašto se predstava zove Kostimi i u kakvu su oni suodnosu s glumcem i novim kontekstom u koji su postavljeni, to nam nije bilo jasno. Kostim ovdje nije ništa doli izvanjski srodni detalj ili pomoćni dodatak, dodatak koji nije dramski inicijativan, kako bi rekao Petar Brečić koji funkciji kazališnoga kostima daje važnije mjesto od pukog odijevanja i vanjskog označitelja. Kostim licu zameće dramu, piše Brečić, kojeg ne bi bilo loše prevesti na rumunjski.

Gordana Ostović