Prisni dodir grada i prirode

Prisni dodir grada i prirode

Vladimir Horvat, novinar, planinar i fotograf, rođen je 1891. u Krašiću. Gimnaziju polazi u Zagrebu, nakon čega se profesionalno počinje baviti novinarstvom. Sudjeluje u nizu listova, a neke i pokreće kao urednik i nakladnik (»Karlovački fašnički ričet«, 1911. i »Brocak«, 1914).

Proživljava teške ratne dane Prvog svjetskog rata na raznim bojišnicama, odakle šalje potresne ratne reportaže, da bi se poslije rata u potpunosti posvetio novinarstvu. I opet pokreće i surađuje u nizu časopisa (»Pilule«, 1921, »Uzorni vrtlar«, 1923, »Planinarski list«, 1928. i »Zagonetka«, 1929).

Član Fotokluba Zagreb od godine 1932.

U osobi Vladimira Horvata sjedinjuju se dvije velike ljubavi, jedna prema prirodi, a druga prema fotografiji. Mnoge časopise i listove opskrbljuje vrlo kvalitetnim fotografijama.

Od godine 1922. aktivni je član naših planinarskih društava, gdje daje vrijedan prinos razvoju planinarstva. Vjerojatno nema ni jednog Zagrepčanina koji nije čuo za Horvatovih petsto stuba koje je izgradio na prelijepom dijelu Zagrebačke gore.

Prve fotografske radove objavljuje već 1928. u časopisu »Svijet«. Od 1929. do 1935. ostvaruje sjajnu seriju socijalne fotografije, koja je začetak socijalnih tendencija u hrvatskoj fotografiji. To se po svom karakteru i vremenu podudara s idejama socijalno angažirane grupe Zemlja.

Nakon Drugog svjetskog rata radi kao arhivar i dokumentarist u izdavačkoj kući »Vjesnik« sve do umirovljenja 1951. Na tom je poslu sredio i sačuvao dragocjenu novinsko-ilustrativnu građu.

Umro je 1962. u Zagrebu. U znak sjećanja na velikoga ljubitelja prirode i planina, planinari svake godine na dan njegove smrti održavaju komemoraciju.

Radove je izlagao na mnogim izložbama fotografije, a imao je i nekoliko samostalnih izložbi.

Vladko Lozić

Punih je trideset i osam godina prošlo otkako je svoj najdraži grad napustio njegov legendarni stanovnik, čovjek kojemu je taj isti grad podario tolike prave ljubavi, sazdane u detaljima njegove svakodnevice. Upijajući dano, slažući svoj mozaik — kockicu po kockicu — stvorio je taj zanesenjak priču vrijednu svačije pozornosti, djelo razmjera samo onoga koji vjeruje u život i ljude, pa tako i u prirodu koja čovjeka oplemenjuje, a njegov život čini ljepšim i bogatijim. Stjecao je iskustvo čvrsto uvjeren da im korijeni leže nadohvat ruke, u najbližoj okolini, u prisnim dodirima grada i prirode. Divno je to povjerenje stvoreno između njega i tih prostora, ljepota doživljaja svakoga trenutka i svakog pogleda, izražena u uzajamnu skladu između njega i prirode koju je svakodnevno otkrivao. Ostavio nam je, s povjerenjem da se i očuva, svoj veliki trud, kao pouku; rekao bih: kolika važnost leži upravo u svim tim kontaktima — kako nas samih vezanih jedni na druge, tako i prostora koji je za njega sve, samo ne gola pozornica života. Krug prijatelja, dragih suradnika, obitelj koju je volio, grad u kojem je živio, priroda koju je obožavao — sve je to dio priče kojoj se danas čudimo. Promatrajući njegovo djelo, počeo sam se i sam učiti čuđenju. Isti su to prostori, ambijenti, a i uloge nam nisu počesto drukčije podijeljene, ali zar su nam i pogledi isti? Teško je odgovoriti potvrdno. Izgovaramo se na tempo života, zatvaramo se u vlastite čahure, aktivan odnos prema svemu što nas okružuje izostaje svakim jutrom našega novog dana sve više. Izvucimo pouke, uključimo se u tu igru, shvatimo da je možemo otkriti, ali samo onda ako i sami u njoj sudjelujemo. I to otvorena srca, spremni prihvatiti je izlaganjem sebe sama, otvoreno i bez kalkulacije, spoznajući Horvatovu želju, jer ćemo samo tako uspjeti iznaći smisao njegove poruke.

Zdenko Kuzmić