Predgovor istoimenoj nedovršenoj knjizi

Predgovor istoimenoj nedovršenoj knjizi

Otkud naslov ove knjige

Memoari se obično pišu potkraj života. Ima doduše rijetkih iznimaka sjećanja napisanih u najboljim, srednjim godinama, ali to su obično memoari posebno uspješnih ljudi koji su se već u mlađoj životnoj dobi proslavili ili napravili nešto veliko. Takvi pojedinci ponekad napišu još jednu ili dvije knjige uspomena, nastavke one prve.

Najčešće se ipak, čini mi se, ljudi prekasno sjete da počnu pisati memoare, pa na kraju i odustanu od toga. Zapravo je teško pogoditi pravi trenutak u životu za pisanje takva štiva. Čovjeku se obično čini da je prerano svoditi račune, da će vjerojatno još štošta doživjeti pa da treba pričekati dok se ne skupi još nešto više građe za knjigu uspomena. Počesto ga u tom čekanju preduhitri kakva teška bolest, ili smrt.

Ja sam od onih optimista koji vjeruju da je život još pred njima, iako su već zagazili u sedmo ili osmo desetljeće. Ali, nakon što sam manje-više slučajno napisao niz kraćih tekstova za dvotjednik »Vijenac« pa ih skupio i objavio u knjizi, shvatio sam da nemam više mnogo vremena za pisanje memoara. Zdravlje me je počelo malo-pomalo napuštati, a bolestan čovjek nema volje ni živjeti, a nekmoli se prisjećati davno minulih događaja i pisati o njima. Krleža je na jednom mjestu rekao da čovjek i poslije osamdesete štošta doživljava što bi vrijedilo pribilježiti, ali da nema volje za to. Nema zapravo volje ni za šta.

Treba dakle pogoditi ono međuvrijeme između razdoblja relativne životne svježine i godina posvemašnje klonulosti i bezvoljnosti. Ja sam se, evo, potrudio da to sad učinim, iako nisam načisto jesam li pogodio onaj pravi trenutak, nisam li možda preuranio ili, ne daj Bože, zakasnio. Sjećanja mi sama od sebe naviru, a kao i većina starijih ljudi, bolje se sjećam nekih davnih doživljaja, čak i iz djetinjstva, nego onoga što sam jučer ručao ili večerao.

Jedan mi je recenzent Knjiga mog života prigovorio da u tom mom kasnom prvencu ima ponajmanje onoga po čemu sam bio poznat kao urednik i izdavač, a to su — priče. Zapravo je on u mojoj knjizi tražio ono što nije mogao naći, tražio je nešto čega u njoj doista nema. Ipak, imao sam na umu tu njegovu primjedbu kad sam počeo pisati ovu papazjaniju. I opet nisam načisto jesu li to priče koje će zainteresirati i zadovoljiti tog nadobudnog književnog kritičara. Ako se to ne dogodi — tko mu je kriv! Neka ne traži ono čega biti ne može.

Moram priznati da nisam pokušao unaprijed sastaviti plan za ovo svoje kazivanje. Prepustio sam se bujici uspomena i asocijacija koje su me neprestano preplavljivale. Bojim se da su ova moja prisjećanja prilično kaotična, ali se nadam da će čitatelj moći pratiti tok tih mojih misli. Dakako da sam želio da mi pripovijedanje bude zanimljivo i prosječnu čitatelju, ali ne znam koliko sam u tome uspio. To ćemo tek vidjeti.

Ipak, slutim, iako nevoljko, da sam otpjevao svoje, da sam se primakao samom kraju. Ne znači to da očekujem skoru smrt. Nisam, hvala Bogu, toliko bolestan i nemoćan. Ali — prošla baba s kolačima!

Otuda i naslov ove knjige.

Na Dan mrtvih 1999.

Zlatko Crnković* Od sljedećeg broja »Vijenac« će objavljivati memoarske zapise Zlatka Crnkovića