Posao, žene i kriminal

James Ellroy, Crna Dalija, Algoritam, Zagreb 2000.

Krimi-roman ne postoji bez leša i to je gotovo jedini stereotip žanra koji možete naći u Crnoj Daliji. Truplo je u ovom romanu upravo napadno iznakaženo, a po svemu ostalom to je sjajno konstruiran i nekonvencionalan roman talentiranog Jamesa Ellroya (1948). Klasični obrazac ovog žanra Ellroy je narušio nebrojeno puta i svaki put ne na svoju štetu, već suprotno, u svoju korist, oblikujući uznemirujući svijet romaneskne tetralogije nazvane L. A. Kvartet (Crna Dalija 1987, Veliko ništavilo 1988, L. A. Povjerljivo 1990, Bijeli Jazz 1992).

Ellroyevi uzori i njihovi toposi prepoznatljivi su na stranicama njegovih romana, od Los Angelesa, koji je mjestom zbivanja i kod Chandlera, do izbora ich-forme za iznošenje romaneskne građe i neuvijena prikaza korumpiranosti svih segmenata društva i moralnog naličja društvene elite. No u Crnoj Daliji ima toliko noira i mraka da je sasvim razumljivo kako se David Fincher odlučio posvetiti snimanju filma prema prvom dijelu tetralogije koju je filmski već načeo Curtis Hanson s L. A. Confidential (1997) i pokupio Oscare, od kojih je onaj za adaptaciju književnog predloška manje atraktivan široj publici ali sasvim znakovit. Ellroy je ponekad perverzno maštovit i to je ono što ga odvaja od uzora ili suvremenika kao što je npr. Walter Mosley, po čijem je romanu također snimljeno, manje poznato ali također vrlo interesantno filmsko ostvarenje Vrag u plavoj haljini.

Ellroy je dobar u dočaravanju atmosfere Kalifornije i glamura Hollywooda pedesetih, ali je upravo neprikosnoven u dijaloškim sekvencama u kojima dominira njegov osjećaj za doziranje podataka i karakterizaciju likova putem govora. Dojam životnosti i punokrvnosti Ellroy stvara gustim tkanjem činjenica iz policijskih kartoteka, napuhanih novinarskih tekstova i trač rubrika, sudskih izvješća i dnevnika ubojica, koje iznimnom spisateljskom vještinom slaže u čvrstu i jasno strukturiranu priču dobrog ritma.

Junaci romana su dva policajca, bivši boksači i prijatelji. Oni slijede tragove zločina i ubojstva djevojke koja je zbog imidža fatalne zavodnice u crnoj haljini dobila ime Crna Dalija. Blanchard i Bleichert su tipovi potpuno suprotnih karaktera, u boksačkom srazu upriličenom zbog političkih i financijskih interesa nazvani Vatra i Led, a njihove životne priče sjedinjuju posao, žene i kriminal. Obojica su beskompromisni borci i tragači za istinom, no ne bez mana i slabosti, tako da su na kraju romana prikazani kao pali anđeli, skloni alkoholu i ostalim ljudskim porocima, psihološkim devijacijama pa čak i sumnjivim poslovima. Spaja ih truplo Crne Dalije i istraga vezana uz taj slučaj, koja poprimi sasvim neobične dimenzije psihopatološke vezanosti detektiva za mrtvu djevojku, a veza je i jedna živa žena, djevojka Leeja Blancharda koja nakon njegove smrti postane ženom mlađeg Bleicherta. Mnogo fatalnih žena u jednom romanu nikada nije bila odlika pravih krimića, pa evo još jednog odstupanja od žanrovske uobičajenosti koja karakterizira Crnu Daliju. Neodoljivi su uglavnom detektivi i agenti, šarmu jednog Jamesa Bonda teško je odoljeti i žene padaju ničice gotovo na spomen samog imena slavnog agenta. Ovaj odmak vidljiv je i u poigravanju pisca sa sličnošću žrtve i jedne sudionice u zločinu, kojim se u cijelu gužvu oko ubojstva i istrage unosi i motiv strasti i seksa, animalnih i potisnutih opsesija muških junaka.

U Ellroya nema ni traga nadmoćnoj hladnoći sveznajućeg pripovjedača koji racionalno plete mrežu zbivanja, junaci su mu tako zaokupljeni akcijom i emocionalnim previranjima da ni na trenutak nemate asocijacju na tradicionalne opreke dobro-loše, zločinac-detektiv, laž-istina, tako često prisutne u krimićima. Gotovo od samog početka svaka je od tih kategorija nakon samo nekoliko stranica demantirana i otvorena pogledu iz sasvim drugog kuta, a kako je autor za književni materijal koristio brojne slučajeve iz života i policijskih izvješća, katkada se ne može reći tko je maštovitiji, život i kriminalni slučajevi po kojima je Ellroy pisao ili njegova mračna fikcionalna proza.

No, motiv snažne identifikacije jednog od detektiva sa žrtvom daje dodatne psihološko-socijalne konotacije Crnoj Daliji i dubinu psihološko-ontološkog romana s elementima horora. Detaljno opisivanje psihološkog profila detektivskog para i njihovih karakteristika prisutno je u cijelom romanu, no opis psihopatologije počinitelja zločina upravo je razorno crn i gotovo ravan perverzijama u Američkom psihu Breta Eastona Ellisa. Ellroy se pritom nije razmetao efektima koje su u stanju proizvesti opisi scena brutalnih tuča ili jezivih zločina, ni psihološkim tumačenjima ili psihopatološkim objašnjenjima ponašanja izvršitelja zločina, nego je u frenetičnu ritmu razvijao radnju do konačna raspleta. Pri tome je čitateljima pružio mnogobrojne užitke potrage i lova u tekstu, te promišljanja o zločinima, strasti, korupciji i izgubljenoj ljudskoj duši koja okružena opakostima naše civilizacije ima tako malo mogućnosti ostati čista.

Željka Bertić