Odvažnost i radoznalost

Maja Matijanec, glasovir, Hrvatski glazbeni zavod, 10. lipnja 2000, J. S. Bach, L. van Beethoven, B. Papandopulo, S. Rahmanjinov, R. Schumann

Iako se u nas još običava govoriti o čudu od djeteta, dok je ta kategorija oduvijek bila, s jedne strane, mnogo složenijom, a s druge sasvim jednostavnom i pragmatičnom, slijed stvarnosti prisiljava i sredinu, a poglavito mlade (tu su uključena i djeca) na okretanje kursa u jedinom mogućem smjeru, što obično znači potpuno oslanjanje na vlastite snage i posvemašnju individualizaciju. Taj je princip u određenoj odgojnoj mjeri za tu dob pozitivan, no u našim uvjetima on funkcionira samo kao nužno zlo. Maja Matijanec pripada djeci, odnosno mladim ljudima širokog i bogatog glazbenog talenta, koja svoj put traži upravo na taj način. Rođena 1983. u Zagrebu, školovanje je počela na GŠPavla Markovca u klasi prof. Andree Seljan, nastavila kod prof. Kandelaki, a sada uči kod prof. Sijavuša Gadjijeva u Italiji, i razmišlja kako i kuda dalje u smislu što kvalitetnijeg te njezinu talentu i mogućnostima primjerenijeg razvoja. Ona je laureat nekoliko međunarodnih klavirskih natjecanja, nastupa kao solist i s orkestrima, a 10. je lipnja u HGZ-u održala uspješan recital.

Njezino je sviranje vrlo jasno postavljeno i vođeno sasvim određenim i čvrstim profesorskim nadzorom, u čemu nema ničega lošeg. To je, štoviše, način na koji mlada pijanistica gradi vlastitu tvrđavu i jarak oko nje, a njezin se muzički i izvođački kapacitet pri tome nesmetano razvija i rastvara. Riječ je o kanonima glazbe (ne izvodilaštva ili pijanizma) koje se usvaja ili prepoznaje uvijek kroz dijalog odnosno korektiv. U tom je smislu i izbor programa koncerta dosljedan. I dok najveći otpor pruža apsurdu Beethovenove razgradnje, strogosti i trijumfa, Maja Matijanec postojano hoda Bachovim stazama koje joj pružaju oslonac za otvoreno, duboko uznemirujuće i nestalno uranjanje u, mladima najbliskije, partiture zrelog i kasnog romantizma. Međutim, nije riječ samo o sklonosti nekoj nedefiniranoj slobodi, nego o stvaralačkom principu koji mora proniknuti, vidjeti, afirmirati se. Schumannov je skladateljski slog posebno pogodan za takve eskapade, ali se ostvaruje samo višesložnim i usporednim uvažavanjem predstavljene građe. Maja Matijanec posjeduje svaku vrstu potrebnog kapaciteta za takve glazbene i pothvate i ostvarenja. Muzikalitet, odvažnost, radoznalost, osjetljivost, svijest i spoznaja strukture i nužni, diferencirani odmak okviri su u kojima izgrađuje i oslobađa svoj izraz, dok je sama interpretacija još u nastajanju. To, primjerice, može biti jedno moguće viđenje Rahmanjinove glazbe, čije je dvije Etude-Tableaux u tom smislu izvela zaokruženom glazbenom zrelosti. No, proces svakovrsnog učenja očigledan je i prirodan, ali je njegova razina vrlo visoka, što je i smjer bavljenja glazbom koji Maji Matijanec treba poželjeti.

Dodi Komanov