Odrezani radio

Evidentno je da aktualna garnitura radijskog rukovodećeg kadra nije sposobna provesti transformaciju Hrvatskog radija u javni radio. Budući da sama nema predodžbu javnog radija, neće ga moći ni ostvariti

Od svog ustroja Hrvatska radio-televizija, prepoznata kao servisna služba tadašnjeg hadezeovskog režima, bila je predmet oštrih kritika koje su na račun hrvatske vlasti dolazile kako iz ondašnjih oporbenih stranaka, tako i iz inozemstva. Promjenom vlasti nakon parlamentarnih izbora u siječnju ove godine javnost je, prema predizbornim najavama i obećanjima sada vladajuće koalicije, očekivala oštar zaokret u smjeru demokratizacije hrvatskih elektronskih medija. Televizija je došla (ponovno) u prvi plan, dok se radio nije posebno spominjao, možda zato jer se njegova uključenost u spomenuti proces podrazumijevala, no, čini se, ipak više zato što je njegova medijska funkcija ostala na margini interesa nove vlasti baš kao što je bila i proteklih deset godina. Hrvatski radio tako je u praksi do danas ostavljen na milost i nemilost iste grupe od HDZ-a postavljenih kadrovika, koja još i sada nečuvenom bahatošću brani svoje pozicije, onemogućujući svojom rabotom svaki dijalog i svaki pokušaj koji bi pridonio transformaciji radija u javnu ustanovu.

Radijska problematika došla je u prvi plan nakon oštre reakcije javnosti izazvane Vladinim prijedlogom da se ukine Treći program. Diskusije što su se u posljednje vrijeme mogle čuti o toj temi vođene su na način koji javnosti nije učinio dovoljno transparentnom problematiku radijskog programa, en général, a onda, u tom kontekstu i trećeg programa en particulier. Da bi se razumjela bit problema nepotrebno dovedena do nepomirljivosti oprečnih stajališta za i protiv, valja imati jasnu sliku stanja i razvoja radijskih programa od uspostave Hrvatskog radija kao dijela državne Hrvatske radio-televizije. U desetak godina svog postojanja Hrvatski je radio unutar radiotelevizijske kuće u svakom pogledu potisnut u drugi plan, a jedino po čemu nije zaostajao za televizijom bio je princip ustroja njegovih programa, koji su oblikovani po modelu karakterističnom i prepoznatljivom u svim autoritarnim režimima. Uspostavljena je subordinacija vojnoga tipa, što je rukovodećim kadrovima omogućilo svaki oblik diskriminacije, praktički je ukinuta autorska sloboda u oblikovanju emisija (dakako onima koji su mislili drukčije i ne daj Bože kritički!), toleriralo se neodgovorno ponašanje novopostavljenoga rukovodećeg kadra, zatvarale oči pred neracionalnim, nekontroliranim trošenjem novaca, koji se po kriteriju poslušnosti i upletenosti u taj monstruozni mehanizam dijelio šakom i kapom u obliku neshvatljivo povoljnih kredita, raznoraznih menedžerskih ugovora, neopravdanih putnih naloga, riječju, permanentnim kršenjem moralnih normi i zakonskih odredbi.

U takvu ozračju program, razumljivo, gubi boju i obrise, pada mu kvaliteta i, što nije nevažno, gubi slušatelje. Žalosnom, ali istinitom, pokazuje se tu tvrdnja koju je temperamentni Anto Kovačević izrekao na nedavnoj saborskoj raspravi, konstatiravši da »svaka šuša koja sa deset tisuća maraka postavi bilo gdje antenu potuče u slušanosti Hrvatski radio«. I to je stvarno točno, o čemu prijašnja, i još sadašnja, rukovodeća ekipa Hrvatskoga radija niti je vodila niti vodi računa, zaboravljajući u svojim izvješćima punim samohvale, koja i dan danas servira radiotelevizijskoj upravi, upozoriti na tu činjenicu. Kao što zaboravlja i na vlastitu odgovornost za takvo stanje stvari. Ono je dobrim dijelom rezultat općeg pada kvalitete radijskih programa, koji se može pratiti od 1992. godine, kada se Hrvatski radio, u skladu s tada aktualnom politikom sve više oblikuje u prostor za promicanje interesa vladajuće stranke. Ona uspostavljanjem odabranog rukovodećeg kadra uspostavlja i potpunu kontrolu nad radijskim programima, učvršćujući model upravljanja po principu vojne subordinacije, unutar koje kriteriji profesionalnosti više ne igraju nikakvu ulogu. To se odražava na kvaliteti svih programa.

Tendencija izbacivanja kulturnih sadržaja pretvara postupno prvi, nacionalni program u tip lokalne radiostanice. To je moguće definirati prema klasifikacijama EBU-a (Europske radiofonske unije), čiji je Hrvatska punopravni član, pa je bilo za očekivati da će preporuke EBU-a postati makar predmetom stručnih rasprava, ako ne već prihvaćenim putokazom za oblikovanje radijskih programa. Većina europskih radiostanica poznaje tri tipa programa. Prema tim klasifikacijama, program s težištem na informiranju, aktualnostima i sportu, uz vrlo raznolike ostale sadržaje (tomu se na Hrvatskom radiju najviše približava struktura Prvog programa), pripada tipu lokalnog, regionalnog programa. Tip programa s pretežitim sadržajima iz kulture i znanosti (s udjelom umjetničke glazbe u širem smislu od približno 70 posto) preporučeni je model nacionalnoga programa velikog dometa i javnog medija, naglašene kulturne uloge, koju komercijalne radio stanice niti žele niti mogu preuzeti. Tom tipu pripada današnji Treći program HR-a. Već iz tih elementarnih odrednica jasno proizlazi da je Hrvatski radio bio i ostao programski strukturiran upravo dijametralno suprotno od preporučljiva EBU-ova modela javnog radija, budući da su sadržaji predviđeni za udarni nacionalni program ostali izolirani u malom intelektualnom getu Trećeg programa, slijepoj ulici, koja još nije zatvorena za promet, ali, kako stvari stoje, to će uskoro biti! Taj rukavac treće programske mreže ni dan danas ne pokriva čitavu Hrvatsku, pa se uopće ne može govoriti o nekoj njegovoj funkciji u međunarodnom predstavljanju Hrvatske i promicanju njezinih nacionalnih, posebice kulturnih vrijednosti.

Prijedlog zakona o Hrvatskoj radioteleviziji što ga je Vlada uputila Saboru na raspravu, uključuje prijedlog emitiranja radija na dva programa, što pretpostavlja ukidanje trećeg. Kad bi to značilo samo prijedlog za ukidanje treće frekvencije (ionako nevelika dometa, a i nekvalitetne čujnosti u nekim regijama Hrvatske), ne bi bilo razloga ne prihvatiti ga. No kako to nije precizirano, prijedlog je shvaćen i od strane samih djelatnika Trećeg programa HR-a, što godinama imaju ozbiljnih problema zbog sustavna omalovažavanja koje doživljavaju unutar vlastite kuće, kao realna opasnost za ukidanje sadržaja Trećeg programa. Ukoliko je ta bojazan opravdana, onda je Hrvatski radio krenuo sigurnim putem gubljenja svake mogućnosti da se konstituira, odnosno transformira u javni radio. Jer ukidanje i ono malo getoiziranih kulturnih sadržaja zanemarive količine u sklopu cjelokupne satnice emitiranja Hrvatskog radija definitivno bi ga odredilo kao medijski bastard komercijalnog ustroja i niske kvalitete proizvoda, koji hoće status nacionalnog, javnog radija, a proizvodi program tipa lokalnih radijskih postaja.

Današnji Hrvatski radio, čije je stanje svih programa pravo zrcalo nesposobnosti, nefleksibilnosti i neodgovornosti upravnog kadra i rezultat godinama provođene katastrofalne kadrovske politike, može se pohvaliti jedino time da nije uspio ni na jednom ni na drugom planu: niti je de facto sposoban preuzeti funkciju nacionalnog javnog radija, niti ima šanse da slušanošću konkurira lokalnim radijskim stanicama. Tu tvrdnju ne treba dokazivati, ona je evidentna i potvrđena rezultatima više provedenih anketa koje su pokazale da je slušanost Prvog i Drugog programa HR-a, kako u Zagrebu, tako i u nekim drugim hrvatskim gradovima, po postotku daleko iza slušanosti lokalnih radiostanica. Pa ako se polazi od stanovišta da Hrvatskom radiju za emitiranje nisu potrebne tri mreže, što je zapravo točno, sigurno je i da mu ne treba barem 80 posto sadržaja koji se već godinama emitiraju na Prvom i Drugom programu. Treći program HR-a bi se moglo mirno ukinuti ukoliko bi došlo do radikalna preoblikovanja sadržaja Prvog i Drugog programa, tako da jedan od njih, prema poznatim preporukama EBU-a, preuzme funkciju promicatelja nacionalnih kulturnih vrijednosti, te da nastavi tradiciju emitiranja sadržaja sadašnjeg Trećeg programa. A to su upravo sadržaji koje preferira javni radio.

Inače, svijest o nužnosti transformacije današnjeg Hrvatskog radija u javni radio artikulirana je u samoj radijskoj kući još u veljači ove godine. Pokrenuta je inicijativa za javni radio od strane radijskih djelatnika, koji su izradili vlastiti prijedlog i nastojali za tu problematiku senzibilizirati i širu javnost. No njihov prijedlog, kao i želja za dijalogom unutar vlastite kuće, nisu naišli na otvorenost sadašnje uprave Radija, u kojoj — nije za vjerovati! — sjede isti oni ljudi koji su sjedili i prije siječanjskih izbora! Ljudi koje javno treba pozvati na odgovornost zbog moralne, materijalne i profesionalne degradacije Hrvatskoga radija, do koje je došlo upravo za njihova upravljanja, koja se nastavlja i danas, a nastavit će se i nadalje, sve dok se na temelju objektivna, nepristrana sagledavanja činjenica ne shvati da ih zbog zlouporabe položaja i nesposobnosti treba smijeniti.

Evidentno je da aktualna garnitura radijskog rukovodećeg kadra nije sposobna provesti transformaciju Hrvatskog radija u javni radio. Budući da sama nema predodžbu javnog radija, neće ga moći ni ostvariti. No da je dobronamjerna, bila bi spremna makar na dijalog, za koji očito nije zrela, što je pokazala reakcijom na spomenutu inicijativu za javni radio unutar vlastite kuće. I tu sad ponovno iskrsava akutnost problematike Trećeg programa. Vlada se načelno izjašnjava za javni radio i televiziju, ali kada predlaže ukidanje Trećeg programa, lopticu odgovornosti ležerno prebacuje na radijsku upravu, odnosno glavnog urednika, koji »u skladu s odlukama Vijeća HRT-a i pravilima novinarske profesije odlučuje o sadržaju programa«. Na temelju iskustva s dojučerašnjom destruktivnom, neodgovornom programskom i kadrovskom radijskom politikom aktualnoga radijskog upravnog kadra, koji se smatra nezamjenjivim, u što su, čini se, svi povjerovali — kakve su realne šanse da se Hrvatski radio transformira u javni radio? Po meni, nikakve! No sloboda je svakog čitatelja da sam odgovori na to pitanje!

Bosiljka Perić-Kempf