Nosorozi i veliki glumci

Nigdje se tako snažno ne osjeća djelovanje prolaznosti kao što je to slučaj u najprolaznijoj od svih umjetnosti, kad odjednom shvatite da više nikada neće vidjeti cijelu plejadu glumaca

Zahvaljujući protokolarnoj pozivnici Hrvatskog narodnog kazališta (Čast nam je pozvati Vas na premijeru...) gledao sam predstavu antinacističkog komada Dobri škotskog autora židovskoga podrijetla Cecila Philipa Taylora iz drugog reda balkona. Balkon je bio gotovo prazan, tek red i pol golobradih učenika i učenica neke sisačke škole, među kojima sam se i sam osjetio pomlađen, gledajući predstavu odozgo kao u mladim glumačko-đačkim godinama kada sam uglavnom visio na balkonu, na stajalištu kojega danas nema (a nema ni gledatelja) ili iz glumačke lože. Prisjetio sam se da sam isto ovako svisoka gledao operne i dramske predstave neposredno nakon rata, švercajući se ili s jeftinom ulaznicom, kada sam prvi put gledao prvakinje i prve drame, Viku Podgorsku, Boženu Kraljevu, Milu Dimitrijević, Ervinu Dragman, Dubravka Dujšina, Matu Grkovića ili Jozu Laurenčića i Augusta Cilića, koje sam već upoznao u Centralnoj partizanskoj družini u Glini. Svi su već otputovali s onu stranu života. Nigdje se tako snažno ne osjeća djelovanje prolaznosti kao što je to slučaj u najprolaznijoj od svih umjetnosti, kad odjednom shvatite da više nikada neće vidjeti cijelu plejadu glumaca.

Izlazim nakon predstave iz žute kuće iluzija i deziluzija prepun sjećanja i asocijacija o mentalnim nosorozima, ljudima preobraženim ideološko-idolatrijskom zarazom u goleme papkare koji svojim rogom ili dvorogom ubilački, zaštićeni masom, nasrću na sve što je suprotne nacije, rase ili klase. Nosorogizam živi i danas na društveno-političkoj pozornici, a čuo sam ga i na balkonu u tihom komentaru golobrada mladca koji je za vrijeme predstave promrmljao: »Prokleti Židov, tako ti i treba.«

Sišavši s balkonskih visina iz žute kuće hrvatske Talije na Trg maršala Tita (bivše kukuruzište na kojem je prije stotinu i pet godina izgrađena kazališna ljepotica), pomislih: Evo, sve je isto kao i prije pedeset i pet godina, kada je Hrvatsko narodno kazalište slavilo svoju pedesetu obljetnicu. Sve je na svome mjestu, i trg i Kavkaz i nasadi, i fakultet i bivše Kolo, danas Kazališna akademija i Zdenac života. Vraćam se iz ovog prostora u prve poslijeratne godine Hrvatskog narodnog kazališta, kada sam kao spužva upijao sva događanja na njegovoj velikoj sceni i u njegovoj depandansi u Malom kazalištu, u Frankopanskoj ulici, i ono što se događalo iza kulisa, statirajući i igrajući kao đak glumačke škole uloge od jedne ili dvije rečenice, sretan da kao stražar s vrha kule od praktikabala mogu urliknuti u Otelu u Strozzijevoj režiji: »Turske lađe na Rodos idu!«, bez honorara, jer u ono doba nije bilo honorarnoga rada.

Gledao sam sve predstave eklektičnog repertoara, diktirana ideološko-političkom naprednom, ispravnom linijom: bratskim zagrljajem hrvatskoga, srpskog, slovenskog, bosansko-hercegovačkog, slavenskog, osobito ruskoga dramskog pisca, i tek ponekog naprednog autora s buržoaskoga, dekadentnog i formalističnog Zapada. Tako su se u bratskom repertoarnom zagrljaju našli Krleža i Sremac (Pop Ćira i Pop Špira i Gospoda Glembajevi), Brezovački i Nušić (Matijaš Grabancijaši Ožalošćena porodica), Mirko Bogović i Simonov (Matija Gubec i Rusko pitanje), Cankar i Kornejčuk (Kralj Betajnove i Misija Mr. Perkinsa u zemlji boljševika). Izvode se mnogi sovjetski suvremeni autori, koje smo nazivali lakirovkama, što je značilo da su njihove komedije i drame bile obilno premazane optimističkim soc-lakom kao ideološki uzor najboljeg od svih svjetova i kao uzor dramskoga pisanja.

Glumci se nisu proslavili igrajući papirnate, propagandne komade Šostakova, Kornejčuka, Aleksandrova, Lavrenjeva, Čirkova, Škvarkina, Simonova, glumeći da glume Ruse, komsomolce, komsomolke u rubaškama. A invazija sovjetskih komada počela je i prije početka kazališne sezone 1945-46. gostovanjem Kazališta narodnog oslobođenja s Najezdom Leonida Leonova, sovjetskom dramom iz domovinskog rata u kojoj je Emil Kutijaro bio junak sovjetskog domovinskog rata, a Joža Rutić izdajica domovine.

Kao što su Ždanovljevi referati i odluke Centralnog komiteta Sveruske komunističke partije preko brošura u srpsko-hrvatskom prijevodu trebale utjecati na naš kulturološki život, tako je i tjednik Hrvatskog narodnog kazališta — »Kazališni list« bratski prevodio bitne odlomke iz moskovskog tjednika »Sovjetskoe iskustvo« O odluci Centralnog komiteta Sveruske komunističke partije o repertoaru dramskih kazališta i mjerama za njegovo poboljšanje, i izvatke iz referata i diskusija direktora sovjetskih kazališta. Nepotpisani člankopisac članka O ideologiji suvremenog sovjetskog teatra (»Kazališni list«, 27. listopada 1946) piše da su svi ti referati i govori prožeti visokom idejnošću, a isto tako »otvorenom samokritikom u cilju da se sadašnje stanje repertoara što više približi ideološkim načelima partije Lenjina-Staljina...«

Svi uvaženi kazališni odličnici govore istim ideo-partijskim jezikom o kazalištu. Gorčakov: »Partijsko obilježje naše umjetnosti dužno je da postane osnovnim radom svakog glumca, redatelja i dramatičara...« Ruben Simonov, direktor teatra Vahtangova: »...Usmjerit ćemo sve svoje snage na to da dostojno odgovorimo svim zahtjevima što ih na sovjetski teatar stavlja odluka CK VKP(b).« Anisimov: »Odluka CK VKP(b) ukazuje put k novom poletu sovjetskog teatra« itd. Dug boljševičke ideologije usmjeren preobrazbi ljudi u nosoroge masovne dogme uvozio se u roviti, frustrirani, heterogeni ansambl kazališta u kojemu su već bivši nosorozi prije samog kraja rata svojim jednorozima i dvorozima podigli na ustaška vješala mlade kazališne početnike: Veljka Ilića, Ivana Štrka, Nikolu Vodopiveca, Vojka Kavića i poznatoga glumca Janka Rakušu.

Godine 1945. vratila se u HNK grupa glumaca iz partizana bez svoga Fausta (Afrića), koji je započeo novu, filmsku, karijeru u Beogradu, u ansambl su ušli početnici amateri iz partizanskih kazališnih družina. Nakon kratkotrajne suspenzije na koju su bili osuđeni od svojih kolega — glumaca (Sud časti u HNK) skupina glumaca protagonista endehazijskih kolaboracionista (na čelu s Titom Strozzijem) amnestirana je, jedna je poznata glumica završila u vrapčanskoj ludnici. U lucida intervala vjerovala je da je Tito Strozzi postao predsjednik nove države.

Na jedinoj pozornici HNK tiskaju se drama, opera i balet, kao u austrougarskim vremenima, kao i danas. Od dramskih predstava bio sam zadivljen samo velikim klasičnim likovima u interpretaciji velikih glumaca: Laurom Vike Podgorske, Leoneom Tita Strozzija, Pometom Joze Laurenčića, Dezdemonom Božene Kraljeve, Tartuffeom Dubravka Dujšina, Shakespeareovim Vratilom Augusta Cilića. Glumci su bili nekoliko kopalja iznad predstava u kojima su igrali. Zarazili su me trajnim otrovom glume, koji je istodobno bio protuotrov za dogme masovnih nosorogizama bilo kojega predznaka što je vrebao jučer, a vreba i danas...

Kroz daleku jeku sjećanja kao da čujem neodoljivo komičan, naivni vapaj Cilićeva Vratila:

O... prirodo, prirodice, o... zašto stvori lava,

Kad gadni lav mi dragu obeščasti...

Pero Kvrgić