Najteže je ne raditi ništa

Najteže je ne raditi ništa

Nichts tun: Vom Flanieren, Pausieren, Blaumachen und Müssiggehen/Ne raditi ništa: O besposlenu tumaranju, pauzi, svetkovanju i besposličarenju. Österreichisches Museum für Volkskunde/Austrijski etnografski muzej, Beč, 9. lipnja-5. studenoga 2000.

Što radite kad ne radite ništa? Čitate? Tupo gledate u televizor ne percipirajući što se točno događa na ekranu? Idete u šetnju? Kažete li u tom slučaju ipak da nešto radite i gdje su točno granice rada i korisnog provođenja vremena i nerada/odmaranja/ljenčarenja/dokoličarenja? Upravo ta i slična pitanja tematizira najnovija izložba Austrijskog etnografskog muzeja znakovita podnaslova u kojemu je spomenuto i besciljno lutanje, i uzimanje pauze tijekom radnog vremena, i uzimanje slobodnoga dana ili svetkovanje te, konačno, najobičnije besposličarenje.

Prema riječima autora izložbe (Gertraud Liesenfeld, Klara Löffler, Christian Rapp i Michael Weese), u suvremenome je društvu najteže ne raditi ništa — ne samo da nam mehanizmi društvene kontrole (čitaj: neodobravajući pogledi naših prijatelja) to ne dopuštaju, nego nam i u međuvremenu razvijena industrija zabave nudi bogat izbor sadržaja za upotpunjavanje slobodnog vremena, od petominutne pauze do višetjednog godišnjeg odmora. A da dokolica nije suvremeni društveni fenomen pokazuje i sam početak izložbe, koji se bavi razdobljem prijelaza stoljeća (devetnaestoga u dvadeseto). Odmah na početku valja odati priznanje arhitektu Christianu Prasseru, koji je, vrlo originalno oblikovavši izložbu, samom prostoru Muzeja podario karakteristike stilskih razdoblja dvadesetoga stoljeća, pri čemu su i izlošci dobili novu dimenziju. Tako su, odmah na početku, u atmosferu Jugendstila smješteni izlošci poput cipela za šetnju, damskog suncobrana, torbice i rukavica, pregleda modnih noviteta od početka stoljeća do međuratnog razdoblja, okruglih stupova za plakatiranje (koje je Prasser domišljato opremio prozorčićima i u njih smjestio modne detalja s početka stoljeća), dok se na podu prostiru ondašnje (pa i sadašnje) podloge za šetnju: šljunak, glatke kamene ploče i popularne francjozefovske kockice, kakve još i danas možemo bez problema naći i u Beču i u Zagrebu — kao, uostalom, u svakom srednjoeuropskom gradu. Upravo taj dio izložbe, i prikazanim izlošcima i popratnim tekstovima, trudi se predstaviti dokoličarsku građansku promenadu početka stoljeća kao tipično bečku pojavu — istina je da su i sami Bečani, kao i stranci, koristili sliku bogatoga građanskog sloja u laganoj šetnji ili u vožnji luksuzno opremljenom kočijom za stvaranje sada već gotovo mitske slike Beča u kojoj su šetnje i kavane neizostavni motivi, no slične su se prilike, s lokalnim varijacijama, mogle vidjeti i u Pragu, Budimpesti, Brnu, Krakovu i — između ostalih — Zagrebu.

Sredina stoljeća i buđenje iz poslijeratne gospodarske krize donose nove radne navike, novo radno vrijeme, nove zdravstvene probleme i novu čarobnu riječ — stres. Idući dijelovi izložbe prikazuju različite načine opuštanja, primjerice aparate za masažu (modeli iz šezdesetih godina svojim dizajnom više podsjećaju na srednjovjekovne sprave za mučenje, no to je već druga priča), tehnike relaksacije i gimnastičke vježbe izvedive u uredu. Cijelim jednim zidom preuređenim u pisaći stol prostiru se predimenzionirane poluotvorene ladice iznad kojih je napisano vrijeme, a u kojima se skrivaju rekviziti upotrebljavani za nerad tijekom radnog vremena: od ogriska jabuke preko laka za nokte do detektivskog romana i križaljke, a da nije riječ o uredu od prije četrdesetak godina, svoje bi mjesto u njemu sasvim sigurno našao i Internet.

I, konačno, stižemo u sadašnjost, gdje se, kako to barem autori zamišljaju, veći dio slobodnog vremena provodi u borbi protiv stresa. Osim sad već do savršenstva dovedenih masaža, suvremeni zaposleni čovjek koristi i čudotvorne antistresne naočale, a na usluzi su mu i hoteli i toplice s programom protiv stresa prilagođeni užurbanom poslovnom čovjeku, bogatu novcem i siromašnu vremenom, koji sve konzumira na brzinu, pa i odmor.

A što radite kad stvarno ništa ne radite? Kad jednostavno sjedite i gledate pred sebe? Vjerujte, i tada nešto radite. Naime, na samom kraju izložbe, pod raznobojnim neonskim svjetlima i u futurističkim policama izložene su sitnice koje su izradili ljudi koji nisu radili nista: figurice od papirnatih ubrusa, omota od čokolade i zatvarača za vino, sitnice koje naše ruke izrađuju u trenucima kojih se poslije i ne sjećamo.

Glavna je zamjerka izložbi njezino inzistiranje na otkrivanju bečkih načina dokoličarenja. Naime, golem dio prikazanoga pripada srednjoeuropskoj građanskoj kulturi, čiji su brojni segmenti preživjeli i desetljeća sovjetskog komunističkog režima i izolaciju iza ozloglašene željezne zavjese, dok su predstavljeni sadržaji poslijeratnog doba ponajprije kulturni import iz zapadnih zemalja i Sjedinjenih Država. Međutim, samo promišljanje pojava slobodnog vremena i nerada te njihovo muzejsko prikazivanje, kao i kontrastiranje polagane dokolice početka i užurbane kraja stoljeća, zasigurno su zanimljiva i provokativna etnološka tema.

Sanja Kalapoš