Na dva mora, s dva izvora

Silvio Ferrari, Fra Genova e Zara, De Ferrari ed, Genova, 2000.

S podnaslovom 13 zapisa iz posljednjih 20 godina Silvio Ferrari objavljuje svoju sedmu knjigu karakterističnoga memorijalno-esejističkoga usmjerenja. Naslovom Između Genove i Zadra postavio je autobiografske zemljopisno-kulturološke koordinate, unutar kojih je proveo radni vijek i prebacio emotivne mostove između dviju domovina. Taj je đenoveški povjesničar umjetnosti i publicist, političar i prevoditelj u tolikoj mjeri zadužio hrvatsku kulturu da s posebnim zanimanjem pratimo svako njegovo objavljivanje. Bez pretjerivanja smijemo kazati da je za poznavanje naše umjetnosti i književnosti u Italiji sam učinio više negoli svi tamošnji slavisti zajedno.

Ovaj put riječ je o knjizi u kojoj je hrvatska dionica proporcionalno manje zastupljena negoli u nekim njegovim prethodećim svescima (kao što su Što radi Raffaellino del Garbo u Lionu?, Kugina kuća ili, osobito, Sedam Hrvata s Dugoga otoka). Iz predgovora doznajemo da je izdavač (slučajno, vro sličnoga prezimena kao naš autor, samo s dodatkom »plemenitoga« prefiksa) pokazao veselje što su mnoge od obrađivanih tema iz domaćega mu (dakle, ligurskoga) ambijenta, a ne toliko iz susjedne, ali mnogim Talijanima egzotične i nedovoljno pristupačne, sredine kao što je dalmatinska, hrvatska. Pet od trinaest tekstova, međutim, ipak su pretežno okupljeni oko našijenaca i kroatističke problematike, a brojem stranica ti tekstovi zauzimaju gotovo polovicu knjige, tako da je Ferrari, eto, zadovoljio regionalno-kampanilističke prohtjeve svojega izdavača, no pritom nije iznevjerio ni svoje interese prema majčinoj zavičajnoj sredini, odnosno prema nekim aspektima i ostvarenjima materinskoga jezika — hrvatskoga.

Najpoznatiji kao Krležin zagovornik s onu stranu Jadrana, što je rezultiralo s pet samostalnih knjiga i nizom manjih priloga, Ferrari i ovom zgodom posvećuje svojemu omiljenom autoru čak dvije studije. U referatu za Zagrebačke književne razgovore 1982. godine bavi se pak svojim drugim literarnim miljenikom, Leonardom Sciasciom. Doista, Ferrarijevi kreativni svjetionici su sicilijanski pripovjedač izrazite montaže karakterističnih činjenica i ironičnoga intelektualnog odmaka, s jedne strane, a hrvatski enciklopedist bujne erudicije i snažne ideološke lijeve orijentacije, s druge. Kao zasluženi hommage Krleži načinio je ovom zgodom ne samo saldo svih pokušaja informiranja o njemu i »transplantiranja« piščeva golema opusa na apeninski poluotok (famozna »fortuna«, dakako, nije mu bila baš sklona) nego je i preveo nekoliko važnih esejističkih ulomaka iz razdoblja lenjinističke mu fascinacije. Pritom je esej posvetio ruskim putopisima Josepha Rotha, Waltera Benjamina i Izletu u Rusiju Miroslava Krleže (sve iz sredine dvadesetih godina), gdje naš pisac ne prolazi loše u tako uglednu društvu. Naprotiv, smješten u kontekst jakih srednjoeuropskih pisaca-intelektualaca, (filo)komunista, Krleža pokazuje čak veću originalnost viđenja i jaču slobodu prosuđivanja, premda će do još kritičnijih tonova trebati dulje pričekati. Ferrari je svjestan kako su Roth i Benjamin u Italiji stekli gotovo kultni status, pa se osjeća ponukanim upozoriti da su im suvremeni dnevnički zapisi (slabije poznatoga) hrvatskoga pisca više no dostojan pandan.

Ako je Ferrari pristupio Krleži ponajprije na crti vlastitoga društveno-političkoga uvjerenja i angažmana, poeziji Luka Paljetka prišao je isprva po lokalističkom refleksu, po reakciji na spomen dragoga mu mjestašca Salija na Dugome otoku, gdje je inače proveo rano djetinjstvo. Naime, sam priznaje kako je ostao zapanjen kad je u časopisu »Forum« naišao na pjesmu naslovljenu Sinopsa za prizor Kristova rođenja u masliniku u Saliju na Dugom otoku. Pjesnika je zadivio mitsko-arhajski ambijent, a prevoditelj se prvo prepoznao u evociranome prostoru, a zatim i u ljepoti, uvjerljivosti, snazi ostvarenih stihova. Kad je Ferrari kreativno posvojio (na talijanskome) Paljetkov izvornik, uspostavljena je prijateljska korespondencija koja je rezultirala novim okušajima prepjevavanja (i novim protegama knjige, koja je tako dosegnula znatno južniju točku — dubrovačku — od one koja je zacrtana u programu naslova).

Jedanaest uspješno prepjevanih Paljetkovih pjesama tvore lirski kontrapunkt knjizi, dokazuju kako je Ferrarijev senzibilitet otvoren također transcendentalnim sugestijama i virtuoznim glazbenim svojstvima majstorski spravljenih stihova (a ne samo racionalnoj analizi i metodičnoj provedbi sociološko-znanstvenog diskursa). Osobno najobilježeniji i literarno najnosiviji prilog u knjizi jamačno je Zagrebačka prigoda (La circostanza zagabrese, 1997), dosad neobjavljena epizoda (kao, uostalom, gotovo sve unutar ovih korica) svojevrsne obiteljske sage (»o Radulićima«), što je Ferrari ispisuje u nastavcima, a mozaikalno ulazi i kao crvena nit se provlači mnogim njegovim knjigama. Taj work in progress o sudbini članova majčine obitelji (i dugootočkoga kruga općenito) ovaj je put samo tankim nitima vezan uz vjenčanje nećaka, a zapravo je riječ o doživljenoj reportaži inauguracije novoga zagrebačkog biskupa. Znatiželjni i bistrooki pisac spretno fiksira prizore, mijenjajući privatne rakurse s grupnim, kolektivnim scenama.

Spoznajno najviše obvezuje tekst o ideologiji i pripadnosti istočnojadranske obale, načinjen kao rezime stoljeća. U njemu Ferrari opisuje oscilacije i promjene državno-političkih sustava te s razlogom posebnu pozornost obraća odnosima hrvatske i talijanske jezične zajednice u dalmatinskim gradovima i naseljima. Između venecijanske dominacije i ilirskoga preporoda, fašističke okupacije i socijalističkog prevrata ti su krajevi (a u njima posebno navedeni odnosi) bili izloženi radikalnim kušnjama kao malo koji drugi dio Europe. Ne želeći biti prorokom, naš je pisac nastojao što objektivnije prikazati glavne tendencije, ukazujući posebno na vrijednost stanovite romansko-slavenske sinteze, koja se pokazala plodnom i kod izrazito kroatocentričnih (ili, slavenofilnih) pisaca kao što su Nazor i Vojnović.

Nepravedno bi bilo (sasvim) preskočiti Ferrarijeve talijanske teme. Uz spominjani prilog o Sciasciji zanimljivi su njegovi eseji o izvedbi dramatizacije Titanica u zatvorskome ambijentu ili o Piscicellijevu filmu Immacolata e Concetta (što se bavi lezbijskim odnosom kao oblikom otpora na obiteljsko-mafijašku represiju). No poveći broj tekstova nastao je iz piščeve javne djelatnosti, posebice iz razdoblja kad je vodio kulturu i prosvjetu u komunalnoj vladi Genove. Četiri primijenjena programska osvrta bave se problematikom decentralizacije i veće funkcionalnosti nekih službi i institucija, kao što su knjižnice i muzeji, kazališta i galerije, a naročito zahtjevima zaštite i revitalizacije relevantne umjetničke baštine i urbane tradicije. Mogli bismo na njegovim iskustvima učiti i naučiti, barem u onoj mjeri u kojoj je Silvio Ferrari bio i ostao otvoren prema poticajima koji mu dolažahu s naših strana. Živeći na dvama morima, umio je zagrabiti iz oba izvora, a kulturni promet između Genove i Zadra što se nekoć odvijao s teškoćama danas barem nema carinskih prepreka.

Tonko Maroević