Modernistička projekcija – nove mogućnosti tradicije

Izložba Jože Plečnik, Arhitektura za novu demokraciju, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 4-30. lipnja 2000.

Plečnikovo studiranje na bečkoj akademiji poklapa se vremenski s razvojem austrijske inačice art nouveaua. Njegov učitelj Otto Wagner prihvaća zapadni dekorativni stil sa zadrškom i u svom se oblikovanju ograničava na zatvorene geometrijske plohe. Plečnik osjeća upravo suprotno. Secesijska umjetnost za njega je sinonim nježnosti, lakoće i poetičnosti. Ona odgovara i njegovoj predodžbi o nacionalnoj umjetnosti. Sada konačno može osloboditi svoju lirsku narav pritisaka strogih okvira kasnoga historicizma. Da bi slijedio moderna arhitektonska gibanja, ne treba mu novi oblikovni jezik. Dovoljno je samo da tradicijske forme uobliči u željeni izraz. Spretnost kojom proširuje manevarski prostor unutar zadane tipologije oduševljava njegova kolegu arhitekta Maxa Fabianija. Ta vještina fascinira i samog Wagnera.

Jože Plečnik (1872-1957) dolazi na Likovnu akademiju bez odgovarajućeg arhitektonskog i humanističkog obrazovanja. U početku to nadoknađuje studiranjem suvremene katoličke misli, a poslije dolaze i književni klasici. Najviše cijeni Dostojevskog, Cervantesa i Dickensa. Bečka književnost ga ne privlači. Posjet muzejima, proučavanje etnoloških zbirki i listanje umjetničkih monografija sastavni je dio studija. Zanimanje za glazbu otvara mu svijet kompozicije.

U vrijeme studija zarađuje crtajući u učiteljevu privatnom atelijeru. Posao dobro ide, vladaju korektni odnosi, a suradnici su uredno plaćeni prema satnici. Wagner ne sputava Plečnikov talent. Osposobljava ga za svladavanje svih arhitektonskih zadataka i uvjerava da je arhitektura najvažnija društvena djelatnost.

Problem obrade materijala koju uvjetuju njegova svojstva, u izlaganju teoretičara arhitekture Gottfrieda Sempera, zaokuplja mladog Plečnika. U podjeli umjetnosti prema materijalnim, nacionalnim i osobnim činiteljima Semper otvara vrata mnogim teorijama. Za Otta Wagnera materijal i tehnika znače odlučujuće elemente. Opterećen socijalnim, kulturnim i nacionalnim podrijetlom, Plečnik pak odabire iz Semperove teorije ono što odgovara njegovoj senzibilnosti. Ornamentalna simbolika i pitanje morala kao praktičnog katolika privlače ga više nego velegrad i moderna tehnika. Tako je na neki način bliži Semperu nego Wagner, koji umjetničkom obrtu daje rubno značenje. Za Plečnika on znači jezgru monumentalne umjetnosti. Wagnerova modernizacija klasičnog arhitektonskog vokabulara naglašavanjem plohe i geometrizacijom ornamenta, odgovara suvremenim konstrukcijama i tehnologijama. Njegovim zahtjevima za plošnim oblikovanjem površina, Plečnik suprotstavlja izričito mediteranski osjećaj za plastiku. Kao pripadnik malog i ugroženog naroda, zanima se za zemljopisne, nacionalne i kulturnopovijesne činitelje u definiranju arhitekture.

Ne treba zaboraviti da bečki centralizam u krunskim zemljama označuju kolodvori, muzeji, vojarne i škole. Prema njima još i danas možemo povući granice monarhije. Toj suhoj i strogo tipiziranoj arhitekturi suprotstavlja se regijska arhitektura, koja korijene vuče iz posljednje etape dunavske monarhije. Ona je simbol neovisnosti i gospodarske snage pojedine zemlje. Predstavlja proces emancipacije od bečke vlasti.

Zato Plečnik prevladava estetski i tehnički racionalizam svoga učitelja Otta Wagnera i okreće se duhovnoj dimenziji arhitekture.

Kao stvaratelj stalno traži novi stil, što znači oblikovanje pravog izraza za nova tehnička dostignuća konstrukcije i građevnih materijala. Tomu ostaje vjeran sve vrijeme. Bogata produkcija i osobni stvaralački nazor koji postavlja veze s prošlošću, a da istodobno ne gubi na svježini, čine Plečnika arhitektom snažna i kreativna izraza u stalnoj potrazi za novim mogućnostima i rješenjima.

Njegov rad dijeli se u tri etape. Prva je bečka etapa, kada nastaju dva važna ostvarenja — kuća Zacherl, 1905. u samom središtu Beča i crkva Sv. Duha, 1911. u šesnaestom okrugu. Kuća Zacherl najznačajniji je rad Wagnerove škole. Pobijedivši na internom natječaju, što ga je raspisao Otto Wagner, Plečnik na kući Zacherl pokazuje izvanrednu dorađenost i obrtničko umijeće, kvalitetu i trajnost materijala te brižnost prema detalju. Dakle sve ono što obilježuje njegov cjelokupni opus. Bio je to odlučan korak koji vodi izvan Wagnerova naglašeno tipološkog razmišljanja. Oduševljenje pjesnika Petera Altenberga sadržano je u riječima: »U njoj mogu stanovati samo pjesnici.«

Zbog primjene betonske konstrukcije s obješenom fasadnom oplatom i neobično lijepa unutarnjeg uređenja ubraja se među najistaknutija djela moderne europske arhitekture. Drugi stvarateljski vrhunac doseže gradnjom crkve Sv. Duha. To je prva sakralna zgrada u Srednjoj Europi s armiranobetonskom konstrukcijom. Smjela mosna konstrukcija karakterizira gornju crkvu, dok je kripta ekspresivno oblikovana sustavom stupova. Iako je ostala nedovršena, znači tipološku transformaciju bazilikalne crkve. Oporim i asketskim jezikom reagira na estetiku industrijske arhitekture radničke četvrti u kojoj se nalazi.

Zbog nedostatka narudžbi Plečnik 1911. odlazi u Prag, kada počinje i druga etapa njegova rada. To je grad koji više odgovara njegovoj predodžbi arhitekture od utilitarističkog kasnograđanskog Beča. U praškim kulturnim krugovima Plečnik nije anonimac. Zahvaljujući arhitektu Janu Koteri uživa ugled moderna i talentirana arhitekta. Simpatije mladog češkog naraštaja osvaja interesom za pučku umjetnost kao važnom elementu u oblikovanju kubizma i dekorativizma početkom dvadesetih godina.

Ono što ga posebno u Pragu smeta jest liberalna klima i opće nepovjerenje prema katoličkom svećenstvu. Žali se i na pomanjkanje prijatelja. Česi su mu dobri i blagi ljudi, ali čudni. Muči ga odbojnost prema velegradu. Bratu Andreju žali se da je grad doduše poticajan za talent, ali da razara svačiju dušu. Snagu mu daje vjera u vlastiti narod i njegov karakter. Naglašuje karakter kao oznake doma i zavičaja, a ne nacionalne umjetničke posebnosti. Prodoru germanizma, koji pred nadolazeći rat postaje sve snažniji, Plečnik suprotstavlja cjelokupnu kulturnu baštinu Slavena. Česima daje vodeću ulogu. Upoznavanje sa slavnom češkom prošlosti izaziva u njemu osjećaj manje vrijednosti koji nastoji popuniti stalnom potragom za posebnim izrazom slovenske likovne umjetnosti.

Nakon godine profesure u Pragu dobiva primamljivu ponudu od berlinske Akademije, koju ipak ne prihvaća, ostajući vjeran svojim praškim studentima. Oko 1910. podupire jedva ostvarivu ideju umjetničke akademije u Splitu ili Zadru. Poziv kipara Ivana Meštrovića i kritičara Koste Strajnića za profesora Akademije u Beogradu otklanja.

Nakon umirovljenja Otto Wagner ga tri puta predlaže za svoga nasljednika na čelu Akademije u Beču. U sva tri puta Ministarstvo prijedlog ne prihvaća. Razlozi su njegovo slavensko podrijetlo i konzervativno stajalište Franza Ferdinanda. Wagnerova specijalka je prijestolonasljedniku ionako godinama trn u oku.

Nacionalno oduševljenje u Pragu doseže vrhunac utemeljenjem Republike. Novi dekorativni smjer s jakim folklornim elementima odbacuje do prije rata vladajući kubizam u umjetnosti. Nižu se natječaji u čast ratnih žrtava i slavljenja nacije. To u početku odgovara smjeru Plečnikove škole i učvršćuje povjerenje u nju. Dobrim odnosima s umjetnicima iz udruge Manes, tada važnom umjetničkom skupinom, može zahvaliti i imenovanje za glavnog arhitekta preuređenja praškog Grada. Plečnik se odmah intenzivno počinje baviti planovima za transformaciju bivše carske rezidencije u novo središte moderne demokratske države. Rad na Hradčanyma (1920-1939) obuhvaća uređenje javnih spomenika, dvorišta, vrtova, eksterijera i interijera. Uređenje počinje u prvom, ulaznom dvorištu. Da naglasi ulaz i monumentalnost prostora, postavlja dva velika jarbola. Između prvog i drugog dvorišta gradi Dvoranu sa stupovima za primanje službenih posjeta. Danas ona nosi Plečnikovo ime. U trećem dvorištu, u kojem se nalazi katedrala sv. Vida i ulaz u Vladislavsku dvoranu, vrlo smjelo postavlja monumentalni obelisk. Među posljednje velike realizacije u Dvorcu spada svečani japanski vrt na bastionu u četvrtom dvorištu. Tijekom svoga djelovanja dvorskog arhitekta daje velikom broju površina potpuno nov izgled. Svaki zahvat koji čini pozorno je promišljen i izabran na takav način da ne remeti okolinu u kojoj radi. Često koristi neke elemente koje nalazi u kompleksu Dvorca, dajući im novu funkciju i novi položaj.

Drugi veliki Plečnikov praški projekt je crkva Srca Isusova na Vinohradyma iz 1930. Ta monumentalna građevina s jedinstvenom mješavinom klasicističkih i orijentalnih elemenata prožeta je kontemplativnom atmosferom. Treba je obići nekoliko puta da bi se doživjele sve promjene boja i oblika i uživalo u njezinoj zagonetnosti.

Kako ustrajava na kontinuiranu razvoju umjetnosti, potkraj dvadesetih Plečnik je na rubu zbivanja češke arhitektonske scene. Česi se orijentiraju prema Parizu i Nizozemskoj. A drag im je i europski Sjever. Plečnikovo djelovanje sve se više sužava.

Zato se veže za rodnu Ljubljanu, koja obilježava treću etapu njegova rada. Ona je određena širokim rasponom interesa — od arhitekture i urbanizma, umjetničkog obrta pa sve do opreme knjiga. Posebno mjesto zauzimaju njegovi urbanistički planovi za Ljubljanu (1929). U njima oblikuje mrežu glavnih pravaca unutar koje postavlja svoje građevine a vrijedne elemente zatečene u prostoru preradbom uzdiže na višu kulturnu razinu. Ističe se projekt Bežigrada, koji je sinteza renesansnog idealnog uzorka i ideje vrtnoga grada. Osim pojedinačnih građevina, bilo da je riječ o crkvenim građevinama ili javnim zdanjima, u realizaciji se miješaju preoblikovani povijesni građevni elementi s oblicima valjka i kocke, što prostoru arhitekture daje moderan izgled. Važan je i projekt uređenja korita Ljubljanice s mostovima i ustavama (1929-1939).

Jože Plečnik ostavio je tragove djelovanja i na hrvatskim prostorima. Među najimpresivnije njegove projekte ide crkva Srca Isusova sa samostanom na Gajevu trgu u Osijeku. Eliptična crkva majstorski ispunjava prostor ispred upravne zgrade samostana s konkavnim tlocrtom, rješavajući nepovoljan učinak postojeće parcele. Projekt je odobren 1938. godine, a gradnja počinje 1940. Do 1941. izvode se temelji crkve, kripta i zidovi do visine 7 metara. Godine 1945. Isusovci se protjeruju, a 1948. odlukom Narodne fronte sve se do temelja ruši. Na tom mjestu danas se nalazi gradska tržnica.

Još 1909. Plečnik radi projekt rekonstrukcije trsatske crkve u Rijeci. Planovi pregradnje te crkve među najstarijima su u Plečnikovu sakralnom opusu, u kojem se uočavaju mnogi elementi toliko tipični za njegova kasnija arhitektonska ostvarenja. Arhitekt se ovdje izražava moderno, utoliko što pri pretvorbi starog u novo lišava eklektične oblike njihova temeljnog smisla.

U važnije njegove hrvatske projekte ide i crkva sv. Marije Lurdske u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu. Nažalost, realizira se samo kripta, a gornja se crkva gradi prema drugim nacrtima. Posljednje je ostvarenje u Hrvatskoj paviljon na Brijunima 1956. Plečnik se vraća antičkoj temi tholosa. Riječ je o hramu kružnog tlocrta sa stupovima.

Plečnik je, kao i Katalonac Antoni Gaudi, simbolička figura nacionalne identifikacije. Arhitekturom otkriva nenametljivu, ali snažnu ljepotu vlastite sredine, koja ukazuje na sintezu arhaične elementarnosti i profinjenog oblikovanja. U ostvarenjima je uvijek neponovljiv. Ne prihvaća cinizam i oholost velegrada. Ustrajavanjem na humanističkoj tradiciji, avangardi se činio zastarjelim, dok je istodobno konzervativcima u svom nonkonformizmu premoderan i nekonvencionalan. Modernu Plečnik shvaća preozbiljno da bi postao žrtvom njezine vlastite površnosti. Razvijajući svoju arhitekturu iz dijalektike periferija-središte i danas nam nudi odgovor o temi regionalizma. Otvorenim ostaje dakako pitanje gdje je zapravo središte.

Toni Bešlić