Matica ima budućnost

Matica ima budućnost

Dnevne novine traju kratko i bacaju se sljedećega dana, a novine za kulturu imaju drugačiju ulogu. One stvaraju klimu koja traje i koja pomaže da različita mišljenja postoje i rastu zajedno. Tolerancija i suživot različitih shvaćanja i ideja u kulturi i o kulturi je prijeko potreban. Mislim da se »Vijenac« doista u tome ističe i da je to ono najbolje što je Matica sa svojim listom postigla.

S predsjednikom Matice hrvatske, novoizabranim akademikom Josipom Bratulićem, razgovarali smo u povodu njegova trećeg uzastopnog izbora na čelo Matice hrvatske o projektima i problemima Matice hrvatske te o najaktualnijim pitanjima hrvatske kulture, znanosti, školstva te stanju u medijima.

Kako ocjenjujete kampanju nekih medija protiv Matice hrvatske i kritike o ignoriranju demokratskih promjena te nepostojanju više kandidata za predsjedničku dužnost?

— Matica je neprestano na meti vanjskih napada. Otkako je obnovljena napadali su njezina predsjednika Vladu Gotovca, a od preuzimanja dužnosti napadaju i mene slijeva i zdesna. Stalno i postojano ističemo da Matica hrvatska nije i neće biti zarobljenik politike te se od nje ne može očekivati da se ponaša onako kako dnevna politika određuje. Siječanjski izbori ne mogu doista ni u čemu utjecati na kadrovske promjene u Matici hrvatskoj. Trinaest ogranaka i odjela predložilo me za predsjednika, kao i cjelokupno Predsjedništvo Matice, i ja nisam učinio ništa što nije bilo u skladu s pravilima Matice. To što se nitko drugi nije kandidirao za predsjednika uistinu nije moja krivica, niti je moj posao da sebi pronalazim protukandidata. Ako sam predložen i gotovo plebiscitarno izabran, to znači da je članstvo Matice hrvatske mojim radom zadovoljno.

Jesam li ja zadovoljan, to mene nitko ne pita. Naravno da bih želio mnogo više nego što je učinjeno. No, dok god Matica bude morala trošiti energiju na obranu od nepravednih napada i dok se budemo bavili sobom Matici će biti teže igrati onu ulogu u javnosti za koju je određena. S druge strane, Matica je udruga i ona ima svoje članstvo. Ako netko mora odlučivati o Matici, to moraju biti članovi Matice hrvatske, a ne netko izvana. U Maticu se petljaju svi, bez obzira jesu li članovi ili ne. Ako žele promjene, onda se moraju upisati u Maticu i sudjelovati u njezinu radu. A i promjene su dobre jedino onda kad su promjene na bolje. Promjena na gore loša je promjena i ne valja je željeti Matici.

Na izbornoj skupštini Matice iznijeli ste vrlo sažeti program rada. Možete li sada nešto više reći o planovima aktivnosti za sljedeće dvogodišnje razdoblje?

— Skupština je prihvatila načelni program, a Upravni je odbor ono tijelo koje će odobravati konkretne projekte na prijedlog Predsjedništva, koje će te projekte zajedno s odjelima Matice hrvatske i izvršavati. Matice je i u našem prošlom mandatu brojnim aktivnostima okupljala članstvo različitim predavanjima, predstavljanjima knjiga, galerijskom i glazbenom djelatnošću. Matica je živi organizam, življi nego bilo koji drugi u Zagrebu. U nas se stalno nešto događa. Naravno, onaj koji ne želi to vidjeti i koji se isključuje iz rada Matice to ne vidi. No, oni koji sudjeluju u radu Matice hrvatske znaju koliko Matica radi. Opseg aktivnosti povećat će se dobivanjem novoga, prikladnijeg prostora za te svrhe.

Pred Maticom je izgradnja sjeverna dijela zgrade koja bi trebala služiti okupljanju ne samo našeg članstva već i inteligencije koja prati kulturnu djelatnost u Hrvatskoj. Mislim da je važno to da će se svaki dan, i nedjeljom i blagdanom, nešto događati u Matici. Važno je da se golema energija ovoga grada usmjeruje u kulturnu djelatnost koja je veoma, veoma važna. Nova zgrada omogućit će nam još veći angažman u tom smislu i mi imamo volje i planova da to ostvarimo. Matica će se tada još više afirmirati kao žarište kulturnih zbivanja u Zagrebu i Hrvatskoj.

Kad očekujete dovršetak izgradnje novoga krila zgrade?

— Zgrada može biti dovršena dvjesto dana nakon početka radova. Brojni propisi otežavaju početak gradnje, a Matica si ne može priuštiti da počne gradnju bez svih potrebnih dozvola. Kad god mislimo da smo došli do kraja, javi se potreba za još nekom dozvolom. Očito da su neprimjereni zakoni, koji otežavaju svaku izgradnju, pa i našu, ključna prepreka u tom našem poslu. To nas usporava, ali neće nas spriječiti u našem pothvatu.

Što očekujete od članova Matice hrvatske?

— U doba najveće Matičine društvene i političke afirmacije na početku sedamdesetih članovi Matice hrvatske primani su na temelju vlastite želje kao članovi radnici. Isto je učinjeno i pri obnovi Matice. Članovi radnici imaju prava i obveze, koje su vrlo skromne: raditi na programu Matice hrvatske, kupiti dvije njezine knjige i biti pretplaćen na jedan časopis ili Matičine novine. U novije vrijeme postalo je jasno da treba postaviti razliku između člana radnika i člana suradnika. Od člana radnika treba očekivati rad u Matici, provođenje programa Matice za razliku od člana koji samo plaća članarinu. Članovi radnici primali su jednom davno godišnje od četiri do deset njezinih knjiga, koje su određivale Matičino članstvo, izgrađivale ga i na kulturnoj i idejnoj razini i svemu onome na čemu se izgrađivala građanska klasa u Hrvatskoj. I danas bi trebalo slično raditi. Netko može prigovoriti da je to prosvjetiteljstvo, ali mi smo u razdoblju kada se ni prosvjetiteljska uloga Matice hrvatske ne smije odbaciti. Od Matice hrvatske oduvijek se očekivalo da njezini članovi budu pronositelji onih ideja za koje se njihova ustanova bori. Članstvo u Matici je pravo, ali i obveza.

Smatrate li da bi Nakladni zavod Matice hrvatske trebao i dalje djelovati kao paralelna nakladnička kuća ili raditi samo ono što Matica hrvatska kao udruga zakonski ne smije? Što očekujete od NZMH u budućnosti?

— Temeljna je zadaća NZMH raditi ono što Matica ne može. On je to i obavljao dok Matica nije bila zabranjena 1972. NZMH je u doba zabrane MH obavljao sve one zadaće koje je Matica ranije obavljala, dakle izdavao je temeljna djela hrvatske kulture. Upravo zbog toga, kada je Matica obnovljena, dolazilo je do preklapanja planova. Našli smo se u vrlo nezgodnoj situaciji kada je izbila kriza u NZMH-u zbog prevelikih planova i lošega gospodarenja. Veliki je posao bio sanirati NZMH. Danas je on saniran i vjerujem da može prihvatiti poslove, zadaće i izazove ovog vremena kojima se Matica, po naravi svoga posla, ne može baviti. Nakladni bi zavod trebao obnoviti knjižarsku mrežu i proširiti knjige Matice i drugih izdavača, ponajprije ogranaka Matice hrvatske na knjižarsko tržište te biti desna ruka Matice hrvatske. Zavod uostalom nije nikad nacionaliziran ni privatiziran, nego je to poduzeće u stopostotnom vlasništvu Matice.

Što se tiče njegova izdavačkog djelovanja, mislim da se ono treba nastaviti, i to na način da Matica hrvatska izdaje temeljna, kapitalna djela za hrvatsku kulturu, dok bi Nakladni zavod objavljivao ono što je na tržištu prepoznato kao vrijednost i bio sličan drugim izdavačkim poduzećima. Kad bismo u tome uspjeli, a saniranjem smo obavili samo dio toga posla, Matica hrvatska bi od toga imala koristi i ne bi ovisila o proračunu. Do sada smo primali novac iz proračuna jer smo obavljali mnoge važne poslove, kako na nacionalnoj razini i u gradovima, tako i u manjim sredinama, gdje su mnoge naše udruge jedini nositelji kulture.

Očekujte li da Matičinu knjižarsku mrežu obnavlja NZMH ili Matičine udruge na terenu?

— Aktivnosti i jednih i drugih treba spojiti, ali pronositelj toga trebao bi biti NZMH. On bi se trebao na više načina iskazivati u toj prodajnoj mreži, i preko Interneta, i preko trgovačkih putnika, i preko knjižarske mreže. Udruge bi trebale među svojim članstvom raditi na prodaji knjiga, što je posao koji su nekad obavljali Matičini povjerenici. Još početkom ovoga stoljeća povjerenici Matice su na području Hrvatske, BiH i Slovenije prodavali deset do dvanaest tisuća primjeraka nekih Matičinih knjiga. Kad bi sada naše knjige izlazile u toj nakladi, one bi bile najjeftinije u Hrvatskoj i ne bi uopće bio problem da knjiga dođe do čitatelja. Moramo znati da je tada postojalo dosta općinskih, župnih i školskih knjižnica koje danas više ne postoje.

Čuju se prigovori da je NZMH objavio nekoliko knjiga koje ni sadržajem ni opremom nisu primjerene Matičinim kriterijima...

— Ponekad kažem, a i doista iza toga stojim: onaj koji knjigu uređuje, neće pogriješiti ako pita drugoga. U nas se uvriježilo krivo mišljenje da onaj koji pita manje zna. S istim papirom i istim crnilom može se napraviti knjiga ili tiskovina koja se čovjeku gadi do te mjere da je ne želi uzeti u ruke kao i knjiga koja grafičkom opremom, vanjskim izgledom, čovjeka veseli, nudi mu se, i u listanju takve knjige čovjek doista uživa. Knjiga se ne prodaje samo sadržajem, nego i licem. U tom smislu ponovio bih dosjetku kolege Kuzmanovića da je knjiga poput žene: izgledom i likom ona nagovješćuje svoju osobnost i posebnost.

Od NZMH očekujem da nas više pita o onome što će se objavljivati. Predsjedništvo Matice hrvatske i Upravni odbor mora odlučivati o izdavačkom programu i Matice i NZMH-a. To je ipak naša kuća. Shvaćam da je u požaru prva zadaća gašenje vatre, ali sad je požar ugašen i nadam se da ćemo, bez obzira tko bude na čelu NZMH, uspješno surađivati u smislu odobravanja izdavačkih planova i da ćemo se moći nametnuti tržištu kao uzor. Ne smiju se pojavljivati knjige koje bi rušile ugled Matice hrvatske ili koje bi bile potpuno tržišno nezanimljive. Matičina je briga da nadzire i usmjerava tu izdavačku djelatnost.

S obzirom da se bliži kraj mandata sadašnjeg direktora NZMH-a Nike Vidovića, možete li nam nagovijestiti da li Matica hrvatska namjerava zadržati sadašnjeg direktora ili imenovati novog?

— O tome još nismo raspravljali. No moram reći da je gospodina Niko Vidović uložio mnogo truda da izvuče NZMH iz neprilika u koje je bio upao. Ako predsjedništvo ocijeni da je on to obavljao dobro, ponajprije u financijskom smislu, onda ćemo mu ponuditi da to radi i dalje. No u budućnosti će se taj posao obavljati u drugim uvjetima, jer sad ne spašavamo ono što je bilo pred propašću, nego radimo na novim projektima.

Zakon o udrugama donio je promjene koje su se loše odrazile na Matičin ustroj. Kakve promjene u tom smislu priželjkujete i možete li komentirati problem odmetnute splitske udruge Matice hrvatske?

— Zakon o udrugama tretirao je Maticu kao i sve druge udruge: dobrovoljna vatrogasna društva, planinare, lovačka i pjevačka društva i sl. No, Matica hrvatska je različita, kako u svojoj središnjici, tako i u udrugama. Mi smo se uspjeli, usprkos zakonu koji nam nije išao u prilog, dogovoriti da Matica hrvatska, jedina Matica, bude majka i da ima svoje kćeri na cijelom prostoru gdje Hrvati žive ali da mi ne kontroliramo, nego usmjeravamo i pomažemo djelatnost naših ogranaka — danas udruga. U našim pravilima stoji da udruge primaju svoje članove preko središnje udruge, odnosno nove članove prima Upravni odbor MH.

Udruga Matica hrvatske u Splitu maksimalno koristi svoja zakonska prava i želi biti ravnopravna nama. No, nikad nitko iz Splita nije došao nama u Zagreb da bi nam bilo što ponudio, a mi smo dolazili u Split nekoliko puta, molili i tražili da se sastanemo s njihovim predsjednikom, ali nikad u tome nismo uspijevali. Prema tome, doista možemo smatrati da se ona odcijepila od nas i da ruši ugled Matice hrvatske. Splitska udruga nedorečenost Zakona o udrugama koristi protiv Matice hrvatske i protiv brojnih članova. Taj problem ćemo riješiti, ako treba i na drastičan način. Mi s tom Maticom nažalost nemamo ništa. Ona se zove Matica hrvatska, ali ona to nije. Velik broj ljudi koji bi željeli biti članovi Matice hrvatske u Splitu ne želi s tom udrugom imati ništa. Iskoristit ćemo sve zakonske mogućnosti da Matica hrvatska bude prisutna u Splitu, i u svim drugim mjestima gdje je to nužno.

Unutar predsjedništva Matice hrvatske ima vidno različitih stajališta o ulozi Matice u budućnosti. Potpredsjednik Vlaho Bogišić smatra da bi Matica trebala biti svojevrsni treći dom parlamenta. Što vi osobno, a što Predsjedništvo Matice misli o tome?

— Mislim da tu izjavu treba doživljavati metaforički. Matica hrvatska već samim postojanjem i svojim prisutnošću u narodu čuva i koristi golemu energiju hrvatskoga naroda. Na koji će se način ta energija profilirati, drugo je pitanje. Ne postoji nijedna aktivnost koja nekom smislu nije politička. Mi smo se u Matici uvijek čuvali od svake djelatnosti koja bitno zadire u politiku, i koja jest politika, bila ona u službi vlasti ili opozicije. Nama je važno čuvati integralni pojam kulture, obrazovanja i prosvjećivanja. Mi moramo imati širom otvorena vrata za sve one koji u Hrvatskoj žele na bilo koji način pomoći u sadašnjem trenutku u obrazovanju, prosvjećivanju, književnoj djelatnosti i sl. Matica će se boriti da ne bude zarobljenik nijedne stranke ni ideologije, nego da bude na službi cjelokupnom narodu. Ne znam da li postoji takav parlament. Parlament se obično dijeli na vladajuću stranku i opoziciju, a mi upravo to ne želimo.

Pravila MH predviđaju da članovi njezina predsjedništva ne smiju biti u upravnim tijelima neke stranke, iako ih ne sprečava da budu članovi. Mislim da je to dovoljno široko.

Jeste li član neke stranke i kakav je bio vaš odnos prema HDZ-u?

— Bilo je prigovora da sam ja bio miljenik HDZ, iako su me pojedinci upravo iz te stranke, kao i iz drugih stranaka, često napadali. Nikad nisam bio član nijedne stranke. Jedina stranka kojoj sam potpisao pristupnicu bila je ona koja nikad nije uspjela zaživjeti, a to su Demokršćani Istre. Stoga mogu reći da sam nestranački čovjek, ali mi je ugodno razgovarati s članovima bilo koje stranke ako oni pokazuju onu toleranciju koja je potrebna za rad na području hrvatske kulture. Nijednu osobu ne gledam kroz njezino stranačko određenje. Ali i stranačko određenje poštujem: svaki čovjek u političkoj stranci dio svoje slobode daje na raspolaganje stranci. Ja za takvu žrtvu nisam sposoban.

Što mislite o privatizaciji Trećeg programa Hrvatskog radija?

— Spomenut ću vam primjer koji mi je ispričao kolega Mladen Kušec. Njegov znanac, živi u Londonu, redovito sluša Hrvatski radio, iako ne zna hrvatski, i to zbog glazbenoga programa. Ja slušam Treći program i zbog govornog i zbog glazbenog programa. Što god se bude napravilo, a što bude štetilo tom programu, mislim da će biti nepovratni gubitak za kulturni trenutak Hrvatske. Lako je razgraditi i rušiti, ali je vrlo teško obnavljati na ruševinama onoga što smo posjedovali. Pozvao bi sve one koji o tome odlučuju da dobro razmisle i da nađu načina da se održi Treći program Hrvatskoga radija.

Kako ocjenjujete stanje na Hrvatskoj televiziji, osobito kulturni i obrazovni program? I vi ste dugo bili suradnik HRT-a...

— S obrazovnim programom HRT-a surađivao sam od završetka studija i smatram da je obrazovni program bio jedan od najboljih programa Zagrebačke televizije. Radio sam i emisiju Putujmo Hrvatskom s Mladenom Kušecom, koja je imala svoju vjernu publiku, ali je skinuta s programa bez obrazloženja.

Danas imam malo vremena za gledanje televizije. Promjene koje su se dogodile u politici očito se odražavaju i na programu. Je li on bolji ili lošiji, odredit će gledatelji.

Govori li predstavnik Matice hrvatske u Vijeću HRT-u, potpredsjednik Vlaho Bogišić, u svoje ime ili zastupa stajališta Predsjedništva i Upravnog odbora HRT-a?

— On smatra da nekad može nastupati u svoje ime, a nekad u ime Matice, i on na to ima pravo. I kad bi to htio, ne može se uvijek posavjetovati s nama jer se dnevni rad uglavnom dobiva dva-tri dana prije sastanka. Kad bi bilo dugoročne politike u okviru Hrvatske radiotelevizije i u njezinu programu, vjerujem da bi se taj program profilirao i u tijelima Matice hrvatske.

Nije mi bilo drago kad je Bogišić zaledio svoje članstvo u Vijeću HRT-a, potaknut činjenicom da je tamo bilo teško raditi. Smatram da u takvim tijelima nikad ne treba davati ostavku, jer će ona nastaviti raditi i bez nas. Moramo biti tamo i dati svoj glas slaganja i neslaganja jer na taj način izgrađujemo i potvrđujemo sliku tijela koje nas je izabralo, te pomažemo da ono stekne neko povjerenje i da bude bolje.

Koje je vaše stajalište, kao sveučilišnog profesora, o ideji osnivanja novoga sveučilišta u Zagrebu?

— Zagrebačko sveučilište jedno je od najvećih u Europi s relativno dugom tradicijom i mislim da treba očuvati svoj sastav. Postoji pitanje koliko Ministarstvo znanosti može i smije utjecati na Sveučilište i dokle seže autonomija Sveučilišta. Sveučilište je golemo, ali mislim da ga ne bi trebalo cijepati i od njega raditi nekoliko manjih sveučilišta. Ne treba zanemariti ono što nam to nagomilano veliko iskustvo govori.

Kako vidite budućnost Hrvatskih studija? Jesu li oni potrebni kao paralelni studiji ili bi trebali nuditi samo one smjerove kojih nema na drugim fakultetima?

— Sudjelovao sam u radu Hrvatskih studija od sama početka, vrlo angažirano, kad je nakana bila stvoriti interdisciplinarni studij, namijenjen u prvom redu onima koji dolaze u Hrvatsku na određeno vrijeme i trebaju naučiti i hrvatski jezik i temeljne odrednice hrvatske kulture. Tada se nije razmišljalo o završnom studiju, nego o interdisciplinarnom, koji bi trajao godinu ili dvije. Za takav studij sam uvijek bio i podupirem ga i danas. Ono što se poslije od Hrvatskih studija oblikovalo hibridni je studij. Očito nije zaživio u onom obliku u kojem smo se svi mi koji smo ga u početku vidjeli i željeli. Bio sam već izrekao dosta oštrih riječi, ali danas više nisam voljan rušiti ono što jest, jer ne razmišljam što će s profesorima, nego što će biti sa studentima. Ako se studentima nešto obećalo, to im treba i omogućiti.

Kad sam predavao na Hrvatskim studijima, nisam bio zadovoljan disciplinom studenata. Također nisam bio zadovoljan ni odgovorima na ispitima. Želio bih da znanje tih studenata bude mnogo veće. Kroatolozi bi morali biti daleko ambiciozniji i pokazivati daleko više znanja nego što ga pokazuju na ispitima.

Kako ste kao predsjednik Matice hrvatske zadovoljni suradnjom s Ministarstvom kulture?

— Na počecima smo i nadam se da neće doći do lomova u našem odnosu i našem poslu jer radimo na istom polju i imamo slične ciljeve. Imali smo sastanak s pomoćnikom ministra, a očekujemo i sastanak s ministrom. S gospodinom Vujićem sam inače dobro surađivao na brojnim poslovima te se dobro poznajemo.

Kako ocjenjujete rad Ministarstva kulture? Smatrate li da je došlo do radikalnih promjena?

— Očito da potpunoga kontinuiteta nema niti se smatra da bi ga trebalo biti. Koncept kulture bivšega ministra Biškupića znatno je različit od onoga koji propagira ministar Vujić. Dok je Biškupić pomagao velike projekte i bio siguran da će dobiti novac iz proračuna, položaj ministra Vujića daleko je osjetljiviji. On je dobio obećanja o proračunskom novcu, ali ta obećanja nisu ispunjena i mislim da se on našao u znatno lošijoj poziciji nego što je očekivao. S druge strane, potrebe su svake godine daleko veće. Projekti alternativne kulture također zahtijevaju znatne izdatke. Svi vape za novcem, a on vrlo sporo stiže. Uvijek će se naći onih koji će pomagati sve druge djelatnosti osim kulture. Tako je bilo prije, a bit će nažalost i sada. Ne vjerujem da će se to tako brzo promijeniti. Ne zavidim ministru koji mora odlučivati o važnim problemima sa vrlo malo novca.

Koje je vaše stajalište o produženju obveznog školovanja s osmogodišnjeg na devetogodišnje?

— To je veliki problem. Znam da se zadržavanjem djece u školi rješava socijalno pitanje, i da je taj prijedlog usmjeren rasterećenju srednje škole. Problem srednje škole bio je da su se upisivali i oni koji nisu imali uvjeta, baš zato da djeca ne budu na ulici.

S druge strane, ako neko dijete doista ne zadovoljava ali ipak s negativnom ocjenom ide u viši razred, spušta se razina znanja i obveza, što će teško pogoditi one ambicioznije. Naše školstvo očigledno je u golemoj krizi i sve što poduzima zapravo je hvatanje za neku slamku spasa, ali očigledno i dalje tone. Slamka spasa ne pojavljuje se. Često je i upis na visoka učilišta jamstvo da mladi ljudi negdje troše svoju energiju, jer zapravo nema posla ni mogućnosti zarade. To je sve skupa gašenje požara, ali ne i projekcija budućnosti. Mnogi mladi ljudi troše svoje vrijeme nepotrebno i uzaludno na nešto što niti žele niti će im koristiti.

I zamisao o veleučilištima nastala je kako bi se mlade praktično osposobilo za neke djelatnosti. Očito to teško ide jer i roditelji, osobito oni koji imaju jedno dijete, žele da ono bude perspektivno i da završi fakultet. Oni često guraju svoje dijete na studiranje onoga što nikada neće raditi, potpuno ga pogrešno tjerajući da gubi najbolje godine života. Poneka djeca koja u školi nisu bila tako uspješna nadmašuju one koji su bili odlični, odlični đaci iz srednjih škola često na fakultetu nisu odlični, a oni koji se na neki način usmjeravaju prema onome što žele učiti, to žele i postati. Takvi postižu veće uspjehe. To govorim stoga što smo pred upisima, i pred prijamnim i razredbenim ispitima. U tim se danim osjećam nelagodno.

Kako ocjenjujete stanje u tiskanim medijima, a posebice u listovima za kulturu?

— Ima već nekoliko godina kako sam predlagao da se u Matici, u okviru nekoliko odjela, razradi tema odgovornosti medija, ali nikad nisam dobio potporu za taj prijedlog. Mediji ponekad nisu svjesni svoje odgovornosti. Tek kada je netko pogođen, onda se vidi o čemu je riječ. Često novinari koji su prisustvovali našim sjednicama izvješćuju kao da su doista spavali i kao da nisu razumjeli ništa od onoga što smo odlučivali.

Očito je da se u sadašnjem trenutku novinarstvo povodi za onom starom poslovicom da nije prava vijest da je pas ugrizao čovjeka nego da je čovjek ujeo psa. Činjenica je da je tih ljudi koji opisuju i izmišljaju da je čovjek ugrizao psa previše, da senzacija i provokacija ima prekomjerno, ali time novinarstvo gubi na vjerodostojnosti.

O listovima za kulturu: osim »Vijenca« uvijek čitam priloge za kulturu i u »Slobodnoj Dalmaciji« i u »Novom listu«, odnosno »Glasu Istre« jer mi je drago upoznavati kulturne programe u našoj zemlji i spoznati kako unatoč teškim prilikama kultura daje svoj glas.

Kako ocjenjujete današnju uređivačku politiku »Vijenca«?

— Bivše uredništvo »Vijenca« odnosilo se prema Matici, kao nakladniku, neodgovorno. Nigdje u svijetu novine ne pišu protiv vlastitog nakladnika. Bilo je teško ponovno oblikovati predodžbu o »Vijencu« koji nije vezan ni uz kakvu politiku, ni stranke na vlasti ni opozicije, nego je otvoren svima koji žele pisati o kulturi. Smatram da sadašnja uređivačka politika »Vijenca« doista okuplja one koji žele i mogu surađivati na svim područjima kulture. Na takav se način izgrađuje kulturna klima u novinama za kulturu. Dnevne novine traju kratko i bacaju se sljedećega dana, a novine za kulturu imaju drugačiju ulogu. One stvaraju klimu koja traje i koja pomaže da različita mišljenja postoje i rastu zajedno. Tolerancija i suživot različitih shvaćanja i ideja u kulturi i o kulturi je prijeko potreban. Mislim da se »Vijenac« doista u tome ističe i da je to ono najbolje što je Matica sa svojim listom postigla.

Nedavno ste postali akademikom. Što to za vas znači i što se od vas očekuje?

— To je vrlo velika čast, ali i obveza. Znam koje me obaveze čekaju. To je rad u Razredu za filologiju HAZU, u kojem me, pored drugih zadaća, čeka opsežan i važan posao dovršavanja i priređivanja zbirke hrvatskih pravnih spomenika, ponajprije isprava, Acta Croatica. Tu je zbirku prvo objavio Kukuljević, koji je bio i predsjednik Matice hrvatske, zatim Šurmin, a priređivao ju je za tisak i Stjepan Ivšić, koji je nije dovršio. Od njega sam preuzeo taj posao i zajedno s kolegom Miroslavom Kurelcem namjeravam taj posao završiti tijekom sljedeće godine.

Razgovarao Zlatko Vidačković