Kućna pravila

Kućna pravila

The Cider House Rules, SAD, 1999, režija Lasse Hallström, scenarij John Irving (prema vlastitom romanu), fotografija Oliver Stapleton, uloge Tobey Maguire, Charlize Theron, Michael Caine, Delroy Lindo, Erykah Badu, Paul Rudd, Kieran Culkin

Dok je Kevin Smith u Dogmi demonstrirao želju za otvorenom i intenzivnom provokativnošću i subverzivnošću, koja je u konačnoj realizaciji malo koga mogla impresionirati, Lasse Hallström i John Irving kreirali su znatno suptilniji film, čije provokativno-subverzivne žalce znatan dio kritike nije u pravoj mjeri zapazio. Njihovo je ostvarenje doista vrlo zanimljivo koncipirano — posve je intonirano u sentimentalnom ključu, na način koji može prizvati Johna Forda ili Disneyjeve produkcije, ali motivi kojima se bavi i poruke koje nenametljivo odašilje zapravo su anarhoidni. Režiser Hallström (Što izjeda Gilberta Grapea?) s fascinantnim je osjećajem za spajanje nespojivog, lakonskom lakoćom uravnotežio podoban tonalitet i subverzivne začine, a to su u ovom slučaju abortus, preljub, incest i narkomanska ovisnost.

Film (temeljen na Irvingovu romanu i scenariju), vremenski smješten u 1943. godinu, pripovijeda priču o mladiću Homeru Wellsu (izvrsni Maguire) koji je odrastao u sirotištu koje vodi doktor Larch (vrlo dobri, Oscarom nagrađeni Caine), dobrodušni, o eteru ovisni zagovornik i provoditelj (stručno obavljena) abortusa, u kojem vidi spas za mnoge nesretne djevojke koje odlazak nekompetentnim vršiteljima pobačaja često košta života. Doktor Larch planira da ga vrlo nadareni Homer, kojem je prenio svoja liječnička znanja, naslijedi na mjestu upravitelja sirotišta, no Homer želi živjeti vlastiti život, bez tuđih sugestija i usmjeravanja. Stoga napusti sirotište s lijepom i nadasve svježom i erotičnom Candy (zanosna Theron), emancipiranom djevojkom nakovrčane zlatne kose, i njezinim dečkom, simpatičnim časnikom Wallyjem (vrlo dobri Rudd), koji uskoro ode u rat. Homer i Candy s vremenom se zbliže i zaljube te erotski znatno iskusnija Candy uvede Homera u svijet tzv. čulne ljubavi, podarivši mu svoje prekrasno tijelo. Homer zarađuje kao berač jabuka na imanju Wallyjeve majke i tamo upozna ostale berače, sezonske radnike, odreda crnce i Meksikance, s kojima se sprijatelji. Njihov je predvodnik stameni g. Rose (pouzdani Lindo), koji, kako će Homer i Candy kasnije otkriti, održava seksualne odnose sa svojom zgodnom kćeri Rose Rose (pop-zvijezda Badu u solidnoj izvedbi) pa joj tako začne i dijete. Nesretna djevojka ne zna što bi, ali pomaže joj Homer i, premda protivnik abortusa, napravi pobačaj. Ubrzo Rose Rose pobjegne s imanja smrtno ranivši oca, koji joj je na samrti oprostio taj čin i poručio Homeru da policiji ispriča kako se sam ubio. Nešto kasnije na imanje se vraća paralizirani Wally, o kojem Candy, koja ga naravno i dalje voli, preuzima brigu, a Homer odlazi svom pravom domu, u sirotište, i preuzima brigu o njemu pošto je dr. Larcher umro. Tu ga čeka i njegova buduća ljubav u liku nestašne tinejdžerice koja je odavno bacila oko na nj.

Vrlo se rijetko susreće tzv. ozbiljan film (odnosno narativno djelo uopće) koji barata incestom, ubojstvom, pobačajima, preljubom, a da su ti motivi smješteni u sentimentalno, gotovo šećerno oblikovno-tematsko okružje (odličan prinos daje mu briljantna Stapletonova fotografija s fascinantnom uporabom svjetlosnih učinaka i boja) koje ni najmanje ne narušavaju. Poenta je filma da sve te grešne stvari čine ljudi dominantno čista i dobra srca, ne misleći zlo, štoviše motivirani plemenitim osjećajima. Teško je zamisliti subverzivniji trenutak od onog kad g. Rose na Homerovu prijekornu konstataciju da spava sa svojom kćerkom odgovara: ali ja nju volim (ad lib). Umjesto da ga napadne verbalno i nožem (a u obojem je, kako se prethodno u filmu pokazalo, vješt), g. Rose Homeru skrušeno odgovara da održava seksualne odnose s kćerkom jer je voli, a gledatelju postaje jasno da je to zaista tako. G. Rose zna da to što čini nije baš pravo, vjerojatno ne zato što incest nije društveno prihvaćen, a još manje što je zakonski kažnjiv, nego stoga što vidi da mu voljena kći zbog toga pati; međutim njemu je isto tako evidentno da njegove incestuozne sklonosti ne mogu biti ni sasvim pogrešne jer su motivirane ljubavlju i to ga djelomično iskupljuje; na kraju te priče, kad na smrt izbodeni g. Rose poručuje Homeru da njegovu kćer zaštiti pred zakonom tako da slaže da se sam ubio, a ne da ga je ona ubila, on se iskupljuje u još većoj mjeri i zasigurno ostavlja u gledateljima i pozitivan trag.

Kad je incest pokazan s razumijevanjem i čovjek koji ga je provodio s određenom simpatijom, onda nije nimalo čudno da se blažim slučajevima pobačaja, a pogotovo preljuba i ovisnosti, pristupilo afirmativno. Ako netko ne želi dijete, a slučajno mu se zalomilo — zašto bi ga morao imati? Ukoliko pak neželjena trudnoća može dovesti do smrtonosnih komplikacija, onda je pobačaj sasvim legitimna terapija — poručuju autori filma. Ovisnost o eteru? Pa nije dobra kao ni bilo koja ovisnost, ali zar tu slabost treba pribijati na stup srama? Pa sami siročići objašnjavaju jedan drugom da njihov omiljeni doktor pribjegava narkotiku jer inače ne bi mogao zaspati. Preljub? Dvoje se mladih, erotski međusobno poticajnih ljudi našlo zajedno i što može biti loše u tome ako se svojim iskrenim osjećajima prepuste? Uostalom, preljubnica iz srca nikad nije izbrisala svog službenog dragog i kad se on bolestan vrati išćući u njoj oslonac, njoj nije na kraj pameti da mu ga izmakne. Kao što sudioniku preljuba (Homeru) nije na kraj pameti, premda mu naravno nije svejedno, da zbog toga stvara scene. Sve su to staloženi, emocionalno topli ljudi koji se međusobno razumiju i tu su da si pomognu.

Protagonisti filma su dakle osobe pozitivne emocionalnosti koje slijede svoje srce i ravnaju se prema njegovim zakonima, a ne prema izvanjskim kanonima. Naslov filma upućuje na propise koje je prije mnogo godina tadašnji vlasnik imanja s jabukama odredio svojim beračima, koji sadašnji nadničari sasvim ignoriraju, isprva jer ne znaju čitati, a potom, kad im ih Homer pročita, zato što su im apsurdna, ne vide u njima nikakav smisao. Nenad Polimac je »Nacionalu« ta pravila protumačio kao metaforu deset Božjih zapovijedi, no ona zapravo upućuju na bilo koje zakone i propise koje netko izvan njega sama nameće čovjeku pojedincu i koja proturječe njegovu biću — bio to drugi pojedinac, skupina, nebeski autoritet ili država. Napose država, jer sam dr. Larch dvaput će je tijekom filma mirne duše prevariti. Prvi put kad lažira Homerov srčani nalaz kako mladić ne bi morao ići u vojsku odnosno rat, drugi kad mu krivotvori liječniku diplomu, zahvaljujući čemu ga Homer može naslijediti na mjestu upravitelja sirotišta.

Kućna pravila doista su izniman film. Istovremeno konzervativna oda obitelji shvaćenoj u širem smislu kao zajednica ljudi srodne duše (kao prilog konzervativnosti može se shvatiti i činjenica da će Homer idealnu partnericu očito pronaći u djevojci koja je nešto mlađa, neiskusnija i tjelesno krhkija od njega te svoju neospornu privlačnost ne temelji na tzv. standardnoj ljepoti, čime mu je komplementarna, za razliku od nešto starije i iskusnije Candy, koja mu po tradicionalnim mjerilima ni vizualno nije savršen par, jer je viša i daleko ljepša od njega; također se i smrt dr. Larcha i g. Rosea može shvatiti kao konzervativni autorski čin, odnosno kao kazna za onaj tamniji psihički segment tih likova, jer dr. Larch ipak je malo odveć neskrupulozan u izvedbi pobačaja, odnosno čini ih kad god to netko od njega zatraži, a g. Rose nanio je trajne traume svojoj kćeri), i provokativna slobodarska metafora. Moglo bi se reći, John Ford i Luis Buńuel na jednom mjestu.

Damir Radić