Kolporteri

Kolporteri više ne viču po ulicama. Stoje pokraj svojih torbi ili kolica, cupkaju od dosade, gledaju prolaznike i šute.

A šetač što zaviruje u mnogobrojne novinske naslove s nostalgijom se prisjeća onih lijepih vremena kad je prva potrebna kvalifikacija za kolportera bio jak glas, i kad su prodavači novina po uglovima urlali: Veliki sudar vlakova, ili: Cijene neće rasti, ili: Hajduk-Dinamo 2:0! Dapače, neki su od njih bili i osobito domišljati, pa bi nabavili ono limeno doglasalo u obliku lijevka, ili čak i baterijski megafon, te bi uz pomoć tih sprava činili novinske senzacije još senzacionalnijima.

I, zato se onaj šetač pita što se to dogodilo s kolporterima, zašto više ne viču. Zar su postali lijeni? Ili smo se svi skupa, kao društvo, jako upristojili, pa nam ta larma više ne odgovara? Ili prodavači novina više nemaju ideja? Ili sad u kolportere idu sve sami nekakvi sramežljivci i nježne dušice?

Dok sâm sebi nudi te odgovore, šetač, dakako, zna da ni jedan od njih ne može razriješiti tu neobičnu enigmu. A onda će mu, dok tako stoji ispred kolportera i gleda ga gdje radi, pogled pasti na neke od naslova u listu što ga prodavač novina drži u ruci. Tada će mu sinuti.

Shvatit će šetač da kolporteri danas više i ne mogu vikati kao što su nekada mogli. Jer, što su oni nekadašnji kolporteri izvikivali? Izvikivali su naslove. To im je pak bilo moguće zbog toga što su ti naslovi — u neku ruku — bili i načinjeni za izvikivanje. Bili su, naime, bombastični, puni izazova. A što je osobito važno, bili su kratki, te ih je bilo moguće izgovoriti u jednom dahu. Današnji kolporteri to ne mogu, čak ni kad bi htjeli, naprosto zato što su naslovi sad odveć dugi. Oni sadrže i po dvije duge rečenice, sa svim mogućim atributima, apozicijama i priloškim oznakama, te ne dolazi u obzir da se sve to viče: pješak koji se na početku takve rečenice nađe pokraj prodavača novina već će zamaknuti u drugu ulicu dok ovaj izgovori cijeli naslov. A to, dakako, nema reklamnog učinka, koji tu i jest važan. Zato kolporteri šute.

Ukratko, problem nije nipošto u kolporterima, problem je u novinskim naslovima. Zato će se i onaj naš znatiželjni šetač (koji još nije kupio novine, nego se nada da će i iz naslova — kad su već tako dugi — sve shvatiti) neizbježno upitati zašto se zbila ta promjena. Zašto su, naime, naslovi postali dugi. Zašto su postali dugi upravo u nas, i to u posljednje vrijeme. Prije nije bilo tako, kao što ni sad nije tako u drugim zemljama i u drugim novinama.

A ako se dobro pogleda, stvar i jest prilično paradoksalna. Novinski naslovi, naime, otkako novine postoje, nastoje biti kratki: njihov je cilj da u malo riječi zbiju mnogo smisla, i da to učine ne što efektniji način. Tako se uobičajilo, radi štednje papira i boje, ali i radi učinka na čitatelje. Razvio se stil novinskih naslova, u kojem se izostavljaju pomoćni glagoli, piše se eliptično, a ipak svi sve razumiju. Ne piše se, recimo: Žena je ubila svojega supruga dok je spavao, nego samo Ubila muža na spavanju.

A kod nas se sad sve okrenulo naglavce. Umjesto da teže kratkoći, rečenice u naslovima nekontrolirano bujaju. Sad piše: Ubila muža skupim kuhinjskim mikserom francuske proizvodnje, dok je njihova sedmogodišnja kći bila na satu francuskoga, a petnaestogodišnji sin na otvorenom stolonoteniskom prvenstvu Zaprešića primao pehar. Ili već nešto slično. Odakle sve to dolazi, mozga onaj šetač stojeći i dalje na pločniku, a kolporter se već pomalo pita što taj stari tu toliko bulji.

Pa onda znatiželjnom prolazniku padaju na um različiti odgovori. Jedan bi bio taj da su naslovi danas tako dugi zato što se u našoj sredini podigla razina pismenosti. Zbog te razine ne moraš više čitatelju nuditi kratak i krupan naslov, možeš mu dati i malo sitniji, ali zato bogatiji informacijama. I sintaktički kompliciraniji, što također svjedoči o pismenosti: sad i običan čovjek dobro razumije složene i umetnute rečenice. Moglo bi to biti, ali nekako nije dosta.

Druga je mogućnost — misli onaj naš šetač s rukama na leđima — da novine danas proširuju svoje naslove po istom principu po kojem ljudi mnogo trtljaju u svakodnevnom govoru: zato što žele nekoga obrlatiti ili nešto od njega sakriti. Novine, naime, jure za senzacijama, pa ono što pišu nije uvijek baš potpuna istina, nego više onako, slutnja i pretpostavka. Da bi se pak takva slutnja, pretpostavka i indicija mogla uobličiti u naslov koji će biti privlačan, a da urednik ne ode na sud, mora se upotrijebiti mnogo riječi, kako bi se ona poluistina u njima izgubila, i nekako, na kraju, postala nalik na pravu istinu. I u tome ima nečega, naime u toj pretpostavci, premda neće biti ni da je u tome sve.

Treća je mogućnost da su novine i njihovi naslovi došli u potpun sklad s našom tradicijom i s našom situacijom. Naša je tradicija, naime, epska, što znači opširna, ljeporječiva, razglagoljana. A s obzirom na to da su se sad kao čitatelji i kupci novina (pa čak i kao njihovi vlasnici) pojavili ljudi koji su odgojeni upravo na toj baštini, onda im i novinski naslovi nude stil na koji su navikli i koji vole.

U isto vrijeme, to je u nekom simboličnom skladu s našom društvenom situacijom. To je situacija provobitne akumulacije kapitala ili barem situacija u kojoj svi vjeruju kako je više ujedno i bolje, jer su se riješili ideologije siromaštva, jer je biti imućan postalo časno, pa se vjeruje kako treba težiti isključivo obilju. Tako je onda i s riječima: dug, raspričan naslov daje dojam bogatstva, sugerira kako u tekstu ima još mnogo više, premda možda i nema. I, sve je to postalo pitanje časti; nekako se podrazumijeva: što su novine tiražnije, to je i naslov duži. Tako se novine natječu i u duljini naslova.

I, što mogu u toj situaciji jadni kolporteri, tako se pita onaj šetač koji i dalje stoji na ulici. Što bi im vrijedilo vikati? Zato i ne viču, nego se brinu da im novine stoje tako da prolaznici vide naslove. A prolaznici, čim spaze dug naslov, odmah misle da je štogod važno, pa i kupe novine.

Kao što je napokon kupio i onaj znatiželjni šetač.Pavao Pavličić