Kit ubojica je bolji od anarhistickih simpozija

Kit ubojica je bolji od anarhistickih simpozija

Zaslugom Zorana Sente prvi put je u Hrvatskoj objavljena Povijest anarhizma

Nakon mnogo godina u kojima se anarhizam spominjao kao psovka ili prijetnja ove godine se već drugi put obrađuje u monografskim izdanjima. Nakon knjige Dražena Šimleše Snaga utopije objavljena je Povijest anarhizma Maxa Nettlaua, u prijevodu Biljane Romić. Najzaslužniji za drugi prijevod je naš sugovornik Zoran Senta, priređivač knjige i pisac dodatka, koji situira anarhizam u razdoblju koje Nettlau ne obuhvaća.

Zašto ste se od svih povijesti anarhizma odlučili prirediti baš ovu Maxa Nettlaua?

— Ponajprije zato što se Nettlauova knjiga i danas smatra temeljnim, nezaobilaznim i referentnim djelom za proučavanje anarhističke misli. Ona je sažetak njegove monumentalne povijesti anarhizma u devet svezaka, na više od tri i pol tisuće stranica. Max Nettlau, doktor filologije i autor gramatike kimričkog (velškog) jezika, bio je najvažniji i najplodniji povjesničar anarhizma, tako da su ga nazivali Herodotom anarhije. Pored ove knjige napisao je biografije nekolicine najpoznatijih anarhista (Bakunjina, Errica Malateste, Éliséea Reclusa, Fernanda Pelloutiera i dr.). Bibliografija Nettlauovih radova je golema, članci su mu razasuti po raznim časopisima širom svijeta, a njegova zbirka anarhističke građe čuva se u Međunarodnom institutu za društvenu povijest (Internationaal Instituut voor Sociale Geschiedenis) u Amsterdamu. Knjiga Povijest anarhizma pisana je dovoljno popularno da bude razumljiva širem čitateljstvu i dovoljno znanstveno da zadovolji i zahtjevnijega čitatelja. Njezina je zanimljivost posebno u tome što je ona djelo autora koji je i sam bio aktivni sudionik zbivanja o kojima piše.

Anarhističko-artistička divizija

Kako danas stoji stvar s anarhizmom u Hrvatskoj?

— Već sam napisao da se u posljednjih nekoliko godina osjeća određena živost na slobodarskoj sceni u nas. Počinju se štampati brošure, a izlaze i prve knjige mladih autora, što je prije bilo nezamislivo. Na fakultetima se kao tema sve češće priznaju i radovi o anarhizmu, tako je i nedavno objavljena knjiga Dražena Šimleše, njegov diplomski rad na FPZ-u. Možda to još nisu tako ozbiljni projekti poput onih iz sedamdesetih i osamdesetih godina, kad je prevedeno nekoliko značajnih autora (Proudhon, Bakunjin, Kropotkin, Guérin), ali sada anarhizam privlači pozornost sve većeg broja i ne samo mlađih ljudi. Postoje neke naznake da bi se u ovoj i idućoj godini moglo krenuti u ozbiljniji projekt osnivanja malog i skromnog Dokumentacijskog centra, gdje bi se prikupljale knjige i sve vezano uz anarhizam i gdje bi se ta građa mogla iščitavati i raditi na njoj. U planu je još i jedan manji anarhistički list no o tome je još rano govoriti, jer ima nekih poteškoća. Najvažnije je od svega da polako izlazimo iz onih vremena kad se anarhizam rabio kao psovka i bio sinonim za kaos i nasilje.

Utopijske potencijale anarhističke misli često su prepoznavali umjetnici. Koji su najznačajniji?

— Ovo je tema o kojoj bi se moglo mnogo reći. Mogla bi se nabrojati cijela anarhističko-artistička divizija. Poznata je činjenica da su mnogi veliki umjetnici ili pripadali anarhističkom pokretu ili su bili njegovi simpatizeri. Ovako usput padaju mi na pamet imena Camillea Pissarroa i Paula Signaca, francuskih slikara, Edvard Munch je za svog boravka u Berlinu, potkraj prošlog stoljeća, pripadao kružoku Stanislawa Przybyszewskog, gdje su isto tako anarhističke ideje bile dominantne. Anarhisti su bili i francuski romanopisac Jean Giono i autor filmova Atalanta i Nula iz vladanja Jean Vigo (poznati baskijski anarhist bio je i njegov otac Eugén B. J. P. Vigo, pseud. Miguel Almereyda). Nadam se da Tolstoja ne trebam niti spominjati, on se nalazi u svakoj antologiji anarhizma, a sličan je slučaj Henrika Ibsena, s tom razlikom da se njega ipak malo rjeđe povezuje s anarhistima. Posebno je zanimljiv slučaj čovjeka koji je čitav život posvetio umjetnosti i anarhizmu. Herbert Read nije nikada odvajao svoj anarhistički angažman od pogleda na umjetnost i posebno obrazovanje mladih ljudi. Stalno je iznova naglašavao važnost kreativnosti u životu čovjeka i preporučivao svakom pojedincu da se barem okuša u nekoj vrsti umjetnosti ili umjetničkom obrtu.

Kakav je Krležin odnos prema anarhizmu?

— Krležinim odnosom spram anarhizma nisam se posebno bavio i znam otprilike onoliko koliko i drugi koji su ga malo pažljivije čitali. O utjecaju Maxa Stirnera na Krležu ovaj put ne bih govorio, već sam napomenuo da bi to tek trebalo detaljnije istražiti. Što se tiče odnosa između rigidne komunističke prakse i utopijske anarhističke pobune, Krleža je naslućivao da tu nešto nije u redu, ali se ipak odlučio za onu prvu, misleći da se ona ipak neće izroditi u onakvo čudovište kakvo mi poznajemo i tu je, mislim, pogriješio. Velika je šteta što u Krležijani anarhizam nije obrađen kao posebna natuknica, kao i što je Gustav Landauer obrađen tako da se iz teksta uopće ne vidi njegovo uvjerenje za anarhizam. To, međutim, nije ni najmanje čudno s obzirom na imena ljudi koji su bili suradnici toga, inače zanimljiva, projekta.

Ne podnosim istomišljenike

Što od anarhističkih ideja ozbiljuje nova informatička kultura, posebice internetska?

— Pripadam generaciji koja se malo teže navikava na sva ova tehnička čuda, pa tako i na Internet, ali sam ipak prisiljen koristiti stroj da bih došao do podataka koji mi trebaju. A što se tiče veza anarhizma i te nove informatičke kulture, ni tu se ne snalazim najbolje. Znam ono minimalno što se događalo i što se događa i čini mi se da je tu možda najzanimljivije pitanje slobodnog softwarea te da bi to u budućnosti moglo postati važnom temom. Naime, jedan čovjek je među prvima povezao pitanja softwarea s pitanjima slobode te posebno nemogućnošću korištenja programa zbog copyrighta proizvođača. Richard Stallman, programer na MIT-u, od tada počinje razvijati ideju slobodnog softwarea. Nasuprot copyrightu on uvodi posebna pravila ponašanja koja, pomalo se poigravajući terminima, naziva copyleft. Stallman ide i dalje i pokreće projekt koji je nazvao GNU. Cilj projekta bio je da se stvori cjelovit kompjutorski operativni sustav na principima slobodnog softwarea. Između mnogih programa koje je razvijao sa svojim volonterima najpoznatiji je Emacs. Mnogo godina kasnije Linus Torvalds stvara program Linux, koji danas ugrožava monopol Microsofta. S druge strane, sama činjenica da svaka organizacija ili pojedinac mogu imati svoje stranice na Internetu mnogo znači za komuniciranje među njima. Naravno, tu prednjače mlađi ljudi koji brže uče i lakše ulaze u tajne Interneta.

Paul Feyerabend najpoznatiji je po sloganu anything goes, koji bismo mogli ocijeniti i kao protoanarhistički stav, a koji je postao krilatica postmodernizma. Manje je poznato da je svojedobno predlagao da se ozloglašeno ime anarhizma zamijeni nevinijim, dadaizmom. Je li to puko terminološko osvježenje ili nešto drugo?

— Anarhisti su se svako malo pokušali obračunati s anarhizmom, tim dosta eksploatiranim imenom, koje je osim toga došlo i na zao glas, tako da sad vlada poprilična terminološka zbrka, koja, čini se, anarhistima niti najmanje ne smeta. Tako možete pročitati da su anarhisti i slobodari (liberteri), a postoje, tako kažu, i anarhokomunisti, ekoanarhisti, sad u novije vrijeme i anarhoprimitivisti (za posljednje sam samo čuo). Tako je i Paul Feyerabend pokušao izbjeći staro i već »izlizano« ime i pored teorijskoga dati i terminološki prinos. To je vrlo zanimljivo i on se nije slučajno odlučio za termin dadaizam. Ako se malo prisjetimo, dadaizam znači stalnu pobunu protiv tradicije, konvencija, autoriteta i sigurno je da postoji bliskost u značenju između ta dva pojma.

Koji su od anarhističkih potencijala danas prihvaćeni u okviru liberalnih društava ili političkih teorija?

— Moj izdavački program jednim svojim dijelom je i nastao radi narastajuće opasnosti da se ono što je anarhističko s vremenom izgubi u nekim drugim političkim teorijama koje, nemajući vlastito, posežu za tuđim. Zato je bilo potrebno objaviti neke autore koji su posebno bili na meti. Tu mislim prije svih na Henryja Davida Thoreaua, Paula Feyerabenda, ali isto tako i na Noama Chomskog i Murraya Bookchina. Posljednji se najviše bavio socijalnom ekologijom i autor je mnogih knjiga s tom tematikom (The Philosophy of Social Ecology, The Ecology of Freedom i dr.)

Praktični, svakodnevni, anarhizam obavezuje. Kako izgleda običan dan u životu prosječnoga (recimo da takav postoji) suvremenog anarhista u Hrvatskoj!

— Evo za kraj jednog od najtežih pitanja. Kako odgovoriti na to kako se oblači prosječan anarhist, kamo izlazi? S čitanjem je već lakše, iz metodoloških razloga recimo da sam ja taj jedan, naravno fiktivni, prosječni anarhist. Volim de Sadeova djela, Célinea (Putovanje nakraj noći), Gionoa, Krležu, Sternea, Svedenborga, Camusa (samo Pobunjeni čovjek), od pjesnika Chara, Trakla, Rilkea, A. Bertranda (Gašpar Noćnik), Severa i još neke. Volim film, posebno R. W. Fassbindera, J. Vigoa, J. Ozua, K. Mizoguchija, J. Beckera, G. Rochu. Volio bih još reći što ne volim, jer je to vrlo važno, a čini mi se da to svi izbjegavaju. Ne volim (više) Dostojevskog, filmove Wima Wendersa i Jima Jarmusha, KruZak-ove »filozofe« i posebno Karla Poppera. Nikad nisam radio niti poznajem institucije iznutra. Ne podnosim istomišljenike i izbjegavam druženje s onima koji se bave anarhizmom. Jednom sam bio na nekakvom simpoziju o anarhizmu i bilo je tako dosadno da sam otišao gledati izloženog kita-ubojicu, dok su mladi anarhisti raspravljali o svjetskoj revoluciji. Da sam bio u pravu, pokazao je A. Paz, koji je isto tako pobjegao i pridružio mi se.

Razgovarao Kruno Lokotar