Julije Klović. Ikonografske studije

Ivana Prijatelj Pavičić, Julije Klović. Ikonografske studije, Knjižnica Sćculum, knjiga 3, Matica hrvatska, Zagreb, 1999.

Julije Klović (1498-1578) najznamenitiji je Schiavone, našijenac koji je umjetničku slavu stekao u Italiji uklopivši se u glavni tijek stilskih previranja svoga doba. Kao i s mnogim umjetnicima hrvatskoga podrijetla koji su svoju sudbinu vezali uz tuđu (sretniju) sredinu kako bi svoj talenat uopće mogli razviti, njihova emigrantska karijera proteže se stoljećima. Ne samo što je u Rimu pokopan, u crkvi San Pietro in Vincoli, nego su mu i djela razasuta po različitim zemljama i kontinentima, od Europe i Amerike do Novoga Zelanda. Otišavši iz majčinske kolijevke svoga okružja, koja je mogla pružiti samo maćuhinsko okrilje razvoju njihovih darovitosti, Schiavoni su, a s njima i Klović, svoja djela ostavili kod stranih naručitelja, čije su zbirke poslije nerijetko prodavane, a teškoće potrage za djelima umnažale se sa svakom sljedećom aukcijom ili privatnom preprodajom na kojoj su djela, čini se, odlazila sve dalje i dalje. Međutim, znanstvenom obradom opusa Schiavona domaća povijest umjetnosti uspijeva ponovno posvojiti izgubljene sinove (kćeri su ipak ostajale doma), a najuspješnije to čini s umjetnikom čijih djela najmanje posjeduje. Ne samo zbog monografije Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, objavljene polovicom devetnaestoga stoljeća, kojom je začudno rano otvorena domaća bibliografija o Kloviću, nego i zbog svih kasnijih napora različite vrste, od studija o pojedinačnim problemima koje se periodički pojavljuju u domaćemu tisku do izdavačkoga pothvata trojice izdavača, Matice hrvatske, Libera i Spektra u izdanju ilustrirane monografije Julije KlovićMarije Cionini-Visani s predgovorom Grge Gamulina iz 1977. (tisak koje je poslije ponovljen u drugome, lošijem izdanju).

U povodu proslave petstote godišnjice rođenja najznamenitijega Schiavona, obnovljeni su hrvatski prinosi Klovićevoj bibliografiji u izdanju Juraj Julije Klović u grafici Milana Pelca (1998), pratećega kataloga istoimene izložbe u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti te Fontes Clovianae. Julije Klović u dokumentima svoga doba istoga autora u izdanju Matice hrvatske (1998), knjige u kojoj su okupljeni dokumenti o Kloviću od osvrta suvremenika na njegov rad, pisama, povelja, suvremenih životopisa do iznimno zanimljive umjetnikove oporuke i popisa ostavštine. Matica hrvatska najavljuje i skorašnju publikaciju knjige o Kloviću Ivana Goluba, neumornoga tragača za ispravama i podacima kroz čiju analizu uspijeva rekonstruirati talijanske pute našega slikara, umjetničku i životnu okolinu i — što mu je najvažnije — otkriti neprijeporne činjenice za identifikaciju Klovića kao slikara koji je i na kardinalskim dvorovima i u redovničkim registrima i na minijaturama znao istaknuti svoje hrvatsko podrijetlo.

Ivana Prijatelj Pavičić u novoobjavljenjoj knjizi Julije Klović. Ikonografske studije piše o drugoj umjetnikovoj dimenziji. U Uvodu autorica uočava prazna mjesta u raspravama i iznosi namjeru svoga prinosa: »Moja je želja dati što opsežniju ikonografsko-ikonološku analizu opusa 'Michelangela minijature', kako ga je nazivao Giorgio Vasari. Tek nam detaljna analiza njegova opusa u vremenu kada je nastao omogućava da shvatimo koliko je minijaturist iz Grižana utjecao na mijenjanje sitnoslikarskog jezika 16. stoljeća.« Promatrajući ga kao učena slikara (pictor doctus) svoga doba, kroz čija djela pulsira živa intelektualna sredina najučenijih sredina onodobne Europe, autorica razmatra i razmata simboliku Klovićevih djela. Kako bi čitatelj shvatio utemeljenu potrebu takva čitanja, drugo nas poglavlje podsjeća na one podatke iz Klovićeve biografije u kojima razabiremo poticajno okružje: »Radio je za pape i kardinale, kraljeve i vojvode, od mađarskog kralja Ljudevita II. i španjolskog kralja Karla V, preko vojvode Cosima I. Medicija i Ottavija Farnesea do pape Pavla III.« Osim pomodnih pojava koje Klovića vežu s ostalim suvremenim umjetnicima kao što su »antikvarno-arheološki pristup, simbolizam rimske plastike poganskog i starokršćanskog podrijetla, sinkretistički sedimenti kulture koji se odražavaju u njegovim minijaturama«, Ivana Prijatelj Pavičić ističe kako osim mikelanđelovskih i rafaelovskih posuđenica, identifikacijom kojih se zadovoljava većina analiza Klovićeva djela, poseban napor u čitanju minijatura zahtijeva »tipološki, kozmološko-moralni, anagogijsko-eshatološki smisao i privatna mitologija njegovih mecena«. Takva analiza djela pogotovo je važna u obzoru početaka Tridentskoga koncila nakon kojega će Crkva izaći bitno reformirana, činjenica na koju Klović, redovnik, erudit i sudionik rimskoga života, nije mogao ostati neosjetljiv. Sljedeća poglavlja autorica niže upravo kroz ključ vezanosti našega umjetnika i njegovih naručitelja te specifičnosti vizualnoga teksta koji se uz pojedine naručitelje mijenja. Tako su u poglavlju Klović i Grimanijevi obrađene minijature vezane uz Komentar Poslanice sv. Pavla (1534-1538), koji se nalazi u Londonu. Autor Komentara je kardinal Marino Grimani iz venecijanske duždevske obitelji, a Ivana Prijatelj Pavičić razmatra način kojim se Klović vizualnom egzegezom pridružuje tekstu svoga naručitelja. Najveće poglavlje knjige, Klović i Farneseovi, razmjerno je posvećeno »najvećim i najosebujnijim umjetnikovim mecenama«, a među njima poglavito kardinalu Alessandru Farneseu, naručitelju Klovićeva remekdjela, Časoslova Farnese (1546). Na oslikanim stranicama knjižice u kojoj je sabrano nekoliko molitava (najveća je Horae Beatae Mariae Virginis), autorica piše kako kroz njih: »zrači kršćansko-humanistička želja da se vjerom i umjetnošću pomiri kršćanski i antički svijet. Geografski motivi njegovih prizora — od Trenta, Alpa, Rima do Aleksandrije i Babilona — odrednice su identiteta svijeta kakav su poimali Farneseovi.« Razdijeljenu strukturu Časoslova autorica obrađuje u odvojenim poglavljima Božićni ciklus, Uskrsni ciklus, Duhovski ciklus, Atanazijevo Vjerovanje, u kojima uz teološka, ikonografska i programatska tumačenja pojave pojedinih simbola, njihovu značenjsku i vizualnu opravdanost te podrijetlo ideja koje pronose, pruža i identifikaciju portreta u medaljonima ili pak imenuje alegorijske likove. Identifikacija auličke portretne ikonografije »koja feudalce prikazuje kao nastavljače grčkih i rimskih imperatora, velikih kršćanskih vladara i bogova s humanističkog Olimpa« još je prisutnija u analizi minijature Krist predaje Petru ključeve iz Lekcionara Towneley (o. 1547), a posebno poglavlje autorica posvećuje formiranju ikonografske sheme Posljednjega suda, s obzirom na istoimenu Klovićevu minijaturu iz Lekcionara, zaključujući za obje spomenute slike kako su »nastale u ozračju protureformacijskih ideja na dvoru pape Pavla III. Farnesea, i tematski su vezane uz predmete onodobnih teoloških rasprava«. U posljednjemu poglavlju, kao posvetu rodnomu gradu, Ivana Prijatelj Pavičić opisuje odnos Alessandra Farnesea i Dioklecijana, kojega je veliki kardinal i mecena dao naslikati na zidu svoga ljetnikovca u Capraroli, visoko cijenivši odluku rimskoga cara »što se sam dao umiroviti i otišao živjeti u provincijski ladanjski kraj, gdje si je sagradio vilu«. Ivana Prijatelj Pavičić u knjizi Julije Klović. Ikonografske studije nudi nove putove čitanju Klovićevih minijatura. One ga otkrivaju kao aktivna sudionika i vizualnoga tumača intelektualnih napora Rimske crkve u presudnim godinama vlastite reformacije. U domaćoj bibliografiji o Kloviću ova je knjiga novost, jer razmatra hrvatskoga sitnoslikara kao učena umjetnika koji kistom i vizualnim predodžbama otkriva svoj senzibilitet za goruća pitanja intelektualnoga života onodobne Europe.

Izniman napor za pripojenjem Klovića matici domaće kulturne baštine kroz proučavanja i publikacije različito je percipiran u Hrvatskoj od doživljaja kod stranih povjesničara umjetnosti. Dok naša publika tek uči i saznaje ponešto o Klovićevim djelima i životu, među strancima čak i oni koji ih posjeduju, proučavaju ili predaju o Kloviću na uglednim sveučilištima nerijetko se (a mogli bismo reći, bez mnogo zazora, gotovo redovito) čude zbog čega su se to hrvatski povjesničari umjetnosti žestoko bacili na talijanskoga sitnoslikara i već stoljeće i pol (od Kukuljevićeve monografije na hrvatskome i njemačkome jeziku iz 1852) objavljuju knjige o njemu. Ako dosadašnje pothvate hrvatskih povjesničara umjetnosti i izdavača shvatimo kao videoigru u kojoj s jedne strane stoji intelektualna tromost i zazor pred neobičnim činjenicama, a na drugoj strani intelektualna živost i upornost, trenutačno je joystick, barem što se Klovića tiče, u domaćim rukama. Nakon Julije Klović. Ikonografske studije Ivane Prijatelj Pavičić slijede najavljena Golubova knjiga o Kloviću, a za jesen 2000. predviđeno je i faksimilno izdanje Klovićeva remekdjela, Časoslova Farnese, koji se nalazi u Pierpont Morgan Library u New Yorku. Objavit će ga Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (urednik Miroslav Begović).

Sanja Cvetnić