Je li Super Josip doista spasio Zagreb?

Gospodin Kregar u svom je kratkom mandatu uspješno sagledao predložene planove i proceduru prethodne rasprave te donio odluku o provedbi javnog uvida, dakle učinio ono za što bi i upućenoj stručnoj osobi trebalo mnogo koncentracije, vremena i rada

Dugogodišnja stagnacija urbanističkoga planiranja u Zagrebu opasno je tendirala prerastanju u definitivnu eutanaziju. Nedavne političke promjene izazvale su blagotvorne učinke i u ovoj djelatnosti. Dugogodišnja praksa spontanog planiranja grada, planiranja u kojem nije bilo ograničenja poduzetničkoj mašti i tehničkim mogućnostima armiranoga betona, time je naglo i grubo prekinuta. Tijekom svibnja i lipnja istovremeno su se naime na javnom uvidu našli Prostorni plan uređenja grada i Generalni urbanistički plan Zagreba. Nakon dugogodišnjega samozatajnog rada, koji je tek rijetko prikazivan javnosti, djelatnici Gradskog zavoda za planiranje razvoja i zaštitu okoliša odlučili su konačno pokazati sve što se u tom dugom razdoblju stvaralo.

Sama količina izloženog grafičkog i tekstualnog materijala takva je opsega da se teško može sagledati i nakon višestrukih posjeta izložbama te vrlo lako može opčiniti arhitekte i urbaniste, o građanima da i ne govorimo. Može se naime dogoditi da se od silna drveća ne prepozna šuma. Zbog toga treba reći da je riječ o planovima koji su započeti i izrađeni u mandatu prethodne gradske skupštine i poglavarstva. To je poglavarstvo donijelo odluku o izradi planova i verificiralo njihovu osnovnu koncepciju. Prema Uredbi o javnoj raspravi u postupku donošenja prostornih planova poglavarstvo nakon provedene prethodne rasprave donosi odluku o upućivanju planova na javni uvid.

Poglavarstvo je dakle ono koje kontinuirano prati izradu plana te ga u trenutku kada procijeni da je riješio sve postavljene zahtjeve upućuje na javni uvid. No u ovom slučaju to nije bilo tako, budući da je mandat poglavarstva završio raspuštanjem skupštine u ožujku. Bilo bi logično očekivati da će se sa upućivanjem planova na javnu raspravu pričekati do izbora novoga poglavarstva, koje će u konačnici i preuzeti odgovornost za njihovu provedbu. No umjesto da mu se pruži prilika da te planove razmotri i prije njihova upućivanja u javnost novo poglavarstvo ih na neki način nasljeđuje od prethodnoga. Najčudniji je detalj sama odluka o upućivanju planova na javni uvid. Tu je odluku naime potpisao povjerenik vlade Josip Kregar. Gospodin Kregar u svom je kratkom mandatu uspješno sagledao predložene planove i proceduru prethodne rasprave te donio odluku o provedbi javnog uvida, dakle učinio ono za što bi i upućenoj stručnoj osobi trebalo mnogo koncentracije, vremena i rada. Time je zapravo novom poglavarstvu preostalo samo da usvoji planove koji određuju osnovne elemente razvoja grada u sljedećem desetljeću, planove koje je, zanimljivo, konceptualno i sadržajno definiralo poglavarstvo zbog čijeg su netransparetnog rada i provedeni prijevremeni izbori.

Te činjenice neizostavno povlače pitanje opravdanosti izbora, jer dosadašnji događaji pokazuju da u ključnim, strateškim pitanjima, nova vlast nema nikakve namjere mijenjati sustav netransparentnosti, korupcije i grabeža koji je koncipirala i ostvarila prethodna. No, osim političkih pitanja i kontroverzi koje prate iznenadnu eksploziju brige za urbano uređenje Zagreba rečenim se planovima mogu uputiti i posve konkretne primjedbe.

Prva, a možda i najvažnija, odnosi se na potpuno nedostatnu obradu zatečenog stanja. Već i površna analiza događanja u prostoru grada u prethodnom razdoblju pokazuje da se najveći pritisak za novu izgradnju događa u već formiranim četvrtima. Tom procesu pogoduju različite prednosti koje neku četvrt čine atraktivnom. Jednom je to izgrađenost osnovne infrastrukture, drugi put blizina gradskoga središta, treći put pak mala gustoća izgrađenosti i bogato zelenilo. Pojedina zaokružena i prepoznatljiva gradska područja grada iz tih su razloga kontinuirano napadana novom izgradnjom te su doživjela drastične transformacije. Dovoljno je spomenuti Trešnjevku i Šestine da bi se shvatilo o kakvu je procesu riječ.

Očekivano bi bilo da planovi prikazani na javnom uvidu analiziraju upravo te procese u gradskom prostoru te da odrede strateške ciljeve i mehanizme djelovanja za budućnost. Nema naime nikoga tko bi mogao tvrditi da su rezultati doskorašnjega urbanizma, koje danas imamo prilike vidjeti u prostoru, dobri, te da u tom pogledu ne treba mijenjati ustaljene modele. Osnovno obilježje tog modela bilo je donošenje pojedinačnih odluka o zahvatima u prostoru, čime se zanemaruje javni u korist pojedinačnog interesa. Politički sustav koji se dosad servisirao takvom vrstom ne-planiranja neslavno je propao. Logičan i očekivani zaokret u strategiji planiranja Zagreba zasad je nažalost izostao.

Ivan Mucko