Ja sam militantni nadrealist

Ja sam militantni nadrealist

Ovogodišnju nagradu za životno djelo na zagrebačkom festivalu animiranih filmova dobio je Jan Švankmajer. Taj je češki animator već trideset godina poznat u svijetu kao osebujan autor maštovitih, nadrealističkih filmova u kojima kombinira lutke, predmete, crtane dijelove i igrane ili dokumentarne sekvence. U galeriji Lotrščak na zagrebačkom Gornjem gradu otvorena je izložba grafika, slika i artefakata koje je potpisao zajedno sa svojom ženom Evom.

Uza sve nagrade prihvatili ste još i ovu zagrebačku. Zašto onda govorite protiv nagrada u umjetnosti?

— Nagrade gode mojoj taštini i ambicioznosti. To je opća ljudska osobina. Međutim, umjetnost je jedna od najintimnijih, najsebičnijih ljudskih djelatnosti. Umjetnici se u svojim djelima obračunavaju sa sobom, sa svojim djetinjstvom, lišavaju se kompleksa. Nimalo ne vode računa o publici. Mislim da pravi umjetnik mora biti takav. Autore koji se prave da ih zanima publika zanima zapravo samo visina njihova honorara. Prema Freudu čovjek radom sublimira libido (uostalom i novcem). Zašto da se umjetniku za to još i daju nagrade? Mene umjetnost kao specifična ljudska djelatnost zapravo nimalo ne zanima.

Zašto onda slikate i snimate filmove?

— Zanima me istraživanje mašte. Ali maštovitost ne postoji samo u umjetnosti nego i u školjkama, kamenju, stijenama. Sada skupljam, proučavam crteže ljudi pod hipnozom, pa i crtam tako. Automatsko crtanje daje energiju dok filmsko stvaralaštvo iscrpljuje.

U Zagrebu izloženi crteži, grafike i slike samo su desetina izložbe koja putuje po velikim češkim galerijama. Jeste li prije slikar ili filmaš?

— Ne smatram se klasičnim filmskim redateljem ni animatorom. Ja sam militantan nadrealist. Za mene nije važno izražavam li se filmom ili rezbarenjem pokućstva. Moja žena i ja postali smo 1970. članovi Nadrealističke skupine. Prvi nadrealisti u Češkoj su djelovali tridesetih godina. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i komunizma nisu mogli objavljivati i izlagati. Sad objavljujemo i časopis »Analogon«. Za nadrealizam sve se više zanimaju mladi ljudi u Europi, ali i u Južnoj Americi, braneći se od civilizacijskog svinjca. Jedni drugima ocjenjujemo radove. Moja žena piše poeziju, slika, ja snimam filmove, radim kolaže, grafike, objekte. Osamdesetih godina kad nisam mogao snimati filmove zbog cenzure, eksperimentirao sam s opipom i teoretski ga proučavao.

Nazvali ste ga »taktilni ekspresionizam«. Zašto ste se bavili baš osjetilom opipa?

— Današnji je svijet iskvaren konvencijama. Ljudski je vid iscrpljen svime što mora percipirati i više nije kadar prenijeti doživljaje autentično. Osjetilo opipa ne koristi se u komercionaliziranoj umjetnosti, još nije estetizirano, pa bolje prenosi autentične doživljaje, pogotovo kad je odvojeno od vida.

Pa ipak se cijeli život bavite vizualnom umjetnošću.

— Završio sam grafičku školu i diplomirao lutkarstvo na Kazališnoj akademiji. U kazalištu Laterna Magica naučio sam kombinirati film i kazalište. Filmove snimam od 1964. U svakom proučavam određenu temu. U Alici u zemlji čuda snove. U Otranskom dvorcu mogućnost autorske umjetničke interpretacije. Tema nemam mnogo. Kao i svaki drugi umjetnik ponavljam jednu ili dvije osnovne. Rad na filmu shvaćam i kao samoliječenje, pokušaj otkrivanja imena vlastitih demona. Poznato je da demon nestane kad mu se obratite imenom, ali morate ga znati! Naravno, to traje kratko. Uskoro se pojavi novi demon koji vas prisiljava na dalji stvaralački rad.

Dagmar Ruljančić