Između gradske dosade i mašte

Između gradske dosade i mašte

Tramvaj ili način gledanja, koreografija Ana-Marija Bogdanović-Volarić, plešu Stošija Vukić, Sanja Hrgetić, Tanja Skubic, Tamara Egić, Maja Jegeš, Katarina Đ urđević, Ana Maksić, glazba Madredeus Elixir, Yanny Out of Silence, Afro Celt From The Light Continent Željko Kovačević, Igor Savin Mondo Novo Music of Eric Satie, scenografija Ivana Franke, praizvedba 19. lipnja 2000, Teatar Exit

Ne samo galama, pljesak, uživanje i sve što neki festival donosi — festivalima plesa posljednjih godina uspjelo je i nešto mnogo važnije — potaknuti mlade umjetnike na stvaranje usprkos teškim uvjetima rada i posredno pridonijeti nastanku novih, vrijednijih koreografskih ostvarenja. Plesne platforme klasičara i modernista, okrugli stolovi, gostovanja stranih koreografa te dvije praizvedbe u nepunih mjesec dana jasno govore tome u prilog. Na samom početku posljednjeg Tjedna suvremenog plesa, za njegova trajanja no izvan programa praizvedena je predstava Suzane Sliva Kao čovjek čovjeku, plesni projekt na kojem je autorica zajedno sa osam plesača, bivših učenica Škole za ritmiku i ples i Baletne škole, radila dvije godine. Nepunih tri tjedna kasnije, još pod dojmom svega viđenog na sedamnestom Tjednu plesa, 19. lipnja, plesne umjetnice okupljene oko Ane-Marije Bogdanović-Volarić praizvele su svoj prvi samostalni projekt, Tramvaj ili način gledanja. Tražiti bilo kakvu vezu sa svime viđenim na festivalima bilo bi suvišno, stoga su svi neopterećeni najnovijim zbivanjima u ovoj umjetnosti mogli uistinu prepoznati nakanu autorice i pojmiti priču koju su te večeri djevojke pričale, priču o finoj, nevidljivoj granici između urbanoga, svakodnevnog i onoga sanjana, maštana i oku nevidljiva. Posluživši se mozaikom nespretno nalijepljenih plesnih slika, plesači su čas uskakali u dosadu vožnje tramvajem, čas u polja, prirodu i dodir s tlom, imaginarno koračanje po vodi, suton i zalazak sunca. Mijenjajući možda prečesto kostimografiju, autorici je uspjelo upotrijebiti i nekoliko različitih plesnih jezika, što je svakoj slici dalo osebujnost, ali i prijelaze između scena učinilo naglim i dramaturški neopravdanim. Jedini okvir koji je bio jasno vidljiv stalno je ponavljanje slike vožnje u tramvaju kao veze između ostalih, različitih plesnih impresija. Budući da se iz te sekvence samo naslućivala njezina vezivna funkcija, ponekad je ona djelovala kao nevješto ubačen rez među ostalim plesnim slikama. S druge strane plesna grupa koju čine Sanja Hrgetić, Tanja Skubec, Stošija Vukić, Tamara Egić, Maja Jegeš, Katarina Đ urđević i Ana Maksić izrazito je homogena i plesnim izrazom nameće prirodnu cjelovitost naoko izlomljene koreografije. Svaka od umjetnica igra istovjetnu atmosferu pojedine plesne slike i nosi istu emociju, bila ona dosada, sjeta ili znatiželja. Autorica je hrabro posegnula za vrlo izražajnim glazbenim repertoarom (Madredeus, Yanny, Afro Celt, Željko Kovačević, Igor Savin), koji je ponekad nametnuo kvalitetu pokreta, dok je autorica u čitavoj predstavi nastojala istaknuti pokret kao jednu od glavnih polaznih točaka. Klečanje u prvoj slici kao izravan dodir sa zemljom, tapkanje na prstima i nesigurnost u dodiru s vodom, solo Stošije Vukić s užarenom sunčanom loptom u pozadini i vatreno crveno osvjetljenje, te skupna sekvenca na tlu kao posljednji element, zrak, maštovito je i domišljato istraživanje pokreta i svih njegovih bezgraničnih mogućnosti, u čijem je traženju autorica vrlo uspješna i sigurna. Odličan izbor glazbe, zanimljive plesne kompozicije i kvalitetne plesne snage te sada već prepoznatljiva scenografija Ivane Franke s karakterističnom bijelom bojom, igrom svjetlošću i bezbrojnim mogućnostima stvaranja ugođaja urbane ulice zasićene dosadom dodatno su oplemenili predstavu. Autorica je u svojoj nakani uspjela. U kolikoj je mjeri njezina priča ili otplesana impresija jasna, prepuštamo osobnoj ocjeni i interpretaciji i istodobno ističemo njezinu snagu, kreativnost i prinos plesnoj umjetnosti. Budući da će projekt osim još nekoliko nastupa u Zagrebu gostovati na festivalima u Zadru i Grožnjanu, zaželimo našim umjetnicima mnogo uspjeha.

Olivera Međugorac