Igra na rubu mogućega

Danko Plevnik, Njihov obračun sa mnom, Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić, Karlovac, 2000.

Već samim naslovom i grafičkim dizajnom naslovnice knjige (fotomontaža novinskih napisa) autor očito želi upozoriti čitatelja na svoju vezu s Krležom, autorom dviju polemičkih knjiga koje su imale golem odjek u međuratnom razdoblju, a i danas ih se smatra ponajboljim uzorcima hrvatskoga polemičarstva.

Međutim, za razliku od Mojeg obračuna s njima, u kojemu se Krleža obračunava sa svojim kritičarima i protivnicima, Plevnik nam pokazuje svoje pacifističko, pasivno lice novinara i publicista, koji sam nije težio polemikama, čak je i izbjegavao izravne napade na istaknute osobe javnoga života, ali su njegova stajališta izazivala polemičke odjeke. Dakle, Plevnik nam, doista, umjesto Krležina Mojeg obračuna s njima nudi svoj Njihov obračun sa mnom.

Stoga ova knjiga nije autentično autorska jer osim izvornih Plevnikovih novinskih ogleda ona donosi i tekstove njegovih protivnika (Vladimir Šeks, Boris Maruna, Momir Brkić, Živko Kustić, Slobodan P. Novak, Ivo Žanić, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Darko Sagrak, Dubravko Jelčić, Ivan Kordić, Dubravko Horvatić, Viktor Ivančić i dr.). Ti su tekstovi opremljeni Plevnikovim uvodima i komentarima, čime on, između ostalog, vjerojatno nastoji izbjeći i raspravu oko autorskih prava.

Plevnikovi protivnici pripadaju različitim političkim i intelektualnim strujama; neki vole reći: »Kad me napadaju slijeva i zdesna, znam da sam u pravu!« Osobno ne mislim tako, ne vjerujem, naime, da je istina baš uvijek u sredini; ali ideološka šarolikost Plevnikovih polemičkih protivnika ipak svjedoči o originalnosti njegovih sudova koje nije uvijek moguće identificirati s uobičajenim ideološkim stereotipima.

Plevnik je nedvojbeno zanimljiva pojava u našem novinstvu; jezik njegovih kolumni bitno odudara od standarda novinskog stila: sklon je baroknoj frazi, filozofskoj aforističnosti, citiranju istaknutih mislilaca. U prvi mah čini se da je njegov intelektualistički stil svojom neprozirnošću neprimjeren zahtjevima suvremenih medija; međutim, ankete među čitateljima pokazivale su da je uvijek bio jedan od čitanijih autora u novinama za koje je pisao.

Knjigu otvaraju tri autobiografska zapisa koja govore o povijesti Plevnikove obitelji, o odrastanju u Karlovcu (ah, ti Karlovčani, opsjednuti svojim gradom; u sljedećem broju »Vijenca« pisat ću i o autobiografskim zapisima Stanka Lasića), o studiju u Zagrebu prekidanu pustolovnim izbivanjima u inozemstvu, potom o bavljenju bibliotekarstvom i informatičkom znanošću (na čemu je i doktorirao), potom o ulasku u novinarstvo na ponešto atipičan način, preko zagrebačke redakcije »Komunista«. Nisam siguran jesu li ti autobiografski zapisi najsretnije kontekstualizirani u ovakvoj polemičarskoj knjizi; oni se doimlju svojom komprimiranom formom više kao svojevrstan sinopsis za neku razrađeniju autobiografiju; svaka od tih epizoda ovdje tek spomenutih u enumeracijskom nizanju zaslužuje potanju obradbu.

Da budem malo zločest: čini mi se da su oni ubačeni kao svojevrsni alibi-tekstovi u ovu knjigu samo da bi pokazali nemirnu i svojeglavu, pomalo pustolovnu, intelektualno radoznalu Plevnikovu narav, koja doista bitno odudara od uobičajene predodžbe novinara partijskoga biltena kakav je bio »Komunist«. Plevnik ni tada nije bio sivi aparatčik, nego je svojim komentarima i intervjuima (igrajući, naravno, uvijek na rubu mogućega) otvarao prostor demokratizaciji društva. Međutim, njegovi polemički protivnici (osobito oni s desnice) neće mu nikad tu njegovu novinarsku epizodu oprostiti smatrajući je dostatnom da diskvalificira Plevnika kao osobu bez obzira na vrijednost njegovih stajališta.

Čini mi se da je tim uvodnim autobiografskim opravdavanjima Plevnik samo pokazao da mu njihovo prokazivanje smeta, čime zapravo sebe apriorno hendikepira kao rivala u polemici. A to je doista šteta, jer Plevnik se u svojim ponajboljim tekstovima iz »Danasa« i Kulušićeve »Slobodne Dalmacije« s početka devedesetih pojavljuje kao autentični zagovornik vrednota otvorenog društva, liberalne demokracije, medijskih sloboda, manjinskih prava. Zanimljivo je vidjeti danas, nakon desetak godina, kakva su stajališta zastupali pojedini prominentni hrvatski političari i intelektualci, kako su se danas približili onome što je Plevnik zagovarao.

Radeći svojedobno u »Komunistu« Plevnik je očito dobro svladao i vještinu igranja na rubu mogućega; on i nakon smjene Kulušićeva uredništva ostaje novinarem »Slobodne Dalmacije«, koja od izrazito lijevo-liberalnog postaje izrazito desnim glasilom; ipak, i unutar tako limitirana prostora Plevnik ne izdaje osnovne postulate svoje novinarske profesije. O toj novinarskoj dimenziji Plevnikove biografije pouzdano svjedoče njegovi tekstovi, dio kojih je sabran i u ovoj knjizi; njih se ni danas ne treba stidjeti.

Velimir Visković