I am a Croat in New York

Ratko Zjača — još jedan

međunarodni uspjeh naših

jazz-glazbenika

Prve odlaske naših istaknutijih jazz-glazbenika amatera u inozemstvo bilježimo još iz razdoblja kasnih tridesetih godina. Nastavilo se to nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a u još većoj mjeri tijekom šezdesetih, kad su glazbenici svih profila mogli povremene ili stalne angažmane naći u tadašnjoj SR Njemačkoj te u tamošnjim američkim klubovima. Motivi su za odlazak bili različiti, od sasvim muzičkih preko egzistencijalnih do političkih. No mali je broj njih svoj posao našao u sferi jazza, neki su se snašli u zabavnoj i plesnoj glazbi, a većina u nekim posve izvanglazbenim zanimanjima.

Unatrag se nekoliko godina situacija u tom smislu u nas promijenila. Nastupi naših istaknutih jazz-glazbenika u inozemstvu nisu više tako rijetki, odnose se ponajprije na gostovanja, no zanemariv je broj onih profesionalaca koji su svoj džezistički kruh našli u tuđini. Tako u Kölnu djeluje gitarist Renato Rožić, u tom gradu često je i bubnjar Kruno Levačić, a vrijedilo bi se prisjetiti i još nekih. Drugi pak koji bi bez daljega po svojim mogućnostima itekako mogli stati uz bok europskim, pa i nekim američkim džezistima, preferiraju ipak temeljnu egzistencijalnu sigurnost pronađenu kod kuće, primjerice u redovima stalnog zaposlenja u Big bandu Hrvatske radio-televizije ili nekim drugim domaćim glazbenim korpusima.

Potpuno je drukčija situacija otisnuti se kao jazz-glazbenik u inozemstvo, proći sve scile i haribde neizvjesnosti u tom poslu i u svemu tome ostvariti pravu, istinsku karijeru.

To je ponajprije uspjelo saksofonistu Domagoju Ralašiću, o kojem je već bilo riječi u ovoj kolumni, a njegovim stopama kreće po svemu sudeći i gitarist Ratko Zjača. Zjača je u svojim glazbenim počecima bio zadivljen Jimmyjem Hendrixom, ali i klasicima Bachom i Beethovenom. Imao je snage i hrabrosti da se poput Ralašića otisne na studij jazza na Kraljevski konzervatorij u Rotterdamu, gdje će prije nekoliko godina i diplomirati. Zjačinoj glazbenoj profilaciji pridonijeli su tijekom studija i sudjelovanja na takozvanim masterclass — seminarima, koje su u klasi gitare vodili primjerice Joe Pass, Jim Hall, Pat Metheny, John Abercrombie, Mike Stern i drugi. Svoje će usavršavanje Zjača nastaviti kasnije i na University School of Music u New Yorku i razviti se u gitarista koji kreira vlastiti vokabular u području današnjega modernog jazza, pri čemu neće poput većine drugih slijediti uobičajeno fraziranje saksofonskog tipa. Uz to postaje i nadaren i iskusan učitelj gitare s dosta ispunjenim kalendarom obveza i u toj funkciji unaprijeđena tipa fraziranja te strukturalnih koncepata dostupnih svakom glazbeniku. Nakon svega stečena u edukativnom smislu Ratko Zjača je morao krenuti ne uvijek ružama posutim putovima mlada profesionalnog jazz-glazbenika, pri čemu su mu pomogli njegova upornost, nadarenost i izrazit smisao za izvođenje modernoga jazza. Tako će već 1994. osnovati kvartet The Nocturnal Mission Quartet s tenor-saksofonistom Stanislawom Mitrowitzom, kontrabasistom Wimom van Eeuwiykom i bubnjarem Olafom Nordanusom, s kojim ostvaruje i prve snimke u studiju roterdamskoga konzervatorija. Naći će se potom u sastavu poznatog američkog trubača-veterana Bennyja Baileya, pa tako i sa spomenutim Ralašićem na vrlo uspjelu disku The Bag Is Packed, u programu kojeg se predstavlja i kao autor skladbom signifikantna naslova What's Waiting For Me Here. Sudjeluje potom s raznim sastavima i nastupa u mnogim jazz-klubovima europske i američke scene te na brojnim međunarodnim festivalima jazza. Zjača je ambiciozan glazbenik koji traži i želi iskoristiti svaku mogućnost stjecanja iskustva nastupima i snimanjima s istaknutim imenima jazza. Tako uz već spomenutoga Bennyja Baileya bilježi nastupe s Garyjem Peacockom, Reggiejem Workmanom, Alom Fosterom, Shawnom Monteirom te nizom europskih džezista.

Kruna svih dosadašnjih napora i uspjeha Ratka Zjače dolazi nedavno snimanjem vlastitog CD-a A Day In Manhattan, održana ni manje ni više nego u uglednom njujorškom studiju Sorcere Sound, u kojem su primjerice snimali Miles Davis, Dizzy Gillespie, John Scofield, David Sanborn i drugi. Zjača je prije godinu dana poznatom američkom kontrabasistu i pedagogu Reggieju Workmanu poslao ideju za snimanje s osam vlastitih originalnih skladbi, tri jazz-standarda i jednom skladbom Johna Coltranea. Workman je ideju prihvatio i u studio pozvao istaknutoga bubnjara Ala Fostera, i ploča je nakon dvodnevnih pokusa trećega dana bez problema snimljena, pa je možda i zbog toga dobila ime A Dey In Manhattan. Zjača na disku svira gitaru, električnu gitaru i gitaristički sintetizator, a nije naodmet spomenuti da je Reggie Workman svirao s Johnom Coltraneom, Wayneom Shorterom, Artom Blakeyem, Freddiejem Ilubbardom i drugim veličinama, dok se Al Foster može pohvaliti suradnjama, primjerice, s Milesom Davisom, Joeom Hendersonom, Herbiejem Hancockom i drugim predstavnicima modernoga jazza. Također nije bez značenja i činjenica da su Zjačini uzori baš John Coltrane i Miles Davis, pa se može pretpostaviti s kakvim je zanosom taj mladi Hrvat snimao u New Yorku te valja samo pričekati izlazak ploče za koju su mnogi nizozemski i drugi novinari te jazz-stručnjaci već sada pokazali veliko zanimanje.

Na kraju vrijedi istaknuti da je uz Ratka Zjaču koproducent diska A Day In Manhattan jedan od najboljih mladih američkih producenata jazza Tim Conklin.

Mladen Mazur