Hrvatska satira gubi dah

Hrvatska satira gubi dah

Iako se Slovenci (a ni Makedonci) ne mogu pohvaliti tradicijom frančezarija, svako gostovanje Drame SNG-a pokazuje kako se radi kazalište, od programske knjižice, preko scenografije do glume u kojoj je, baš kao i u Brechtovu Baalu prošle sezone, u naslovnoj ulozi briljirao Jernej Šugman

SK Kerempuh, Dejan Dukovski: Bure baruta

Miljenko Smoje: Roko i Cicibela

HNK Osijek, Milan Begović: Male komedije

HNK Split, Miljenko Smoje: Moj mali kumpanjo

Bernard-Marie Kolt#s: Povratak u pustinju

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Miroslav Krleža: Kraljevo

Teatar &TD, Boris Senker: &TD cabaret

Drama SNG Ljubljana, Moli#re: Ljudomrznik

GK Komedija: Nemoćnik u pameti

Kazalište Virovitica, Jaroslav Hašek: Doživljaji dobrog vojnika Švejka

Satira nastaje kao kritika pojedinca, ali završava kao kritika društva, pa je njezino pojavljivanje znak svojevrsne utopijske realizacije vječnog antivirusa koji održava društveni mehanizam u odgovarajućem i uravnoteženom naboju poput lagane inflacije. Ono što pritom može krenuti po zlu zamjena je mjesta kritičnoga smijeha i onog koji podilazi i bezrezervno prašta — tada satira postaje pir malograđana. Nažalost, na ovogodišnjim Danima satire, festivalu kojim se Satiričko kazalište Kerempuh diči već po dvadeset i četvrti put, vidjeti se moglo i jednog i drugog.

U drugom dijelu festivala našle su se tako i dvije predstave matične kuće: Bure baruta Dejana Dukovskog i Roko i Cicibela Miljenka Smoje. Na prezentaciji i jedne i druge već se dovoljno radilo, a i kritika je rekla svoje, no uz pohvale kući na potezanju tekstova legendarnoga Splićanina i mladog, ali već svjetski poznatog, Makedonca ostaje dojam kako htjeti nije uvijek i dobiti, što pak Kerempuhovoj publici i nije previše važno.

Ista se, ali s više razloga, zabavljala i na gostovanju osječkoga HNK, kada se na sceni odigrao Erotski san jedne lady, kako glasi podnaslov adaptacije sočnih dramoleta Milana Begovića. U Malim komedijama Davor Špišić je sabrao jednočinke Biskupova sinovica, Pred ispitom zrelosti i Cvjetna cesta, uokvirivši ih životnim lukom žene koja ili sanja ili pak, kako se iz režije Nine Kleflin može zaključiti, kopa po mentalnoj arhivi života proživljena po maksimi »treba mnogo doživjeti da se poslije imaš čega sjećati«. Snoliki okvir, šarmantna gluma i skladna režija čine pitku predstavu mrsnog sadržaja, i gomile likova uvijek spremnih zaboraviti prokreativnu dimenziju međusobnih druženja.

Dvije večeri posvećene Miljenku Smoji, uz Roka i Cicibelu, u Zagreb su još jednom donijele i Borisa Dvornika s ištrihanim Pasjim noveletama — monologom Ja i moj mali kumpanjo koji je takav samo zbog naravi sugovornika. Sličan je glumački monolog nastupio i poslije, u Komedijinu Nemoćniku u pameti, jer čak i u režiji Jiuíja Menzela, suradnja Pere Kvrgića s ansamblom Kazališta »Komedija« izgleda kao borba u kojoj stariji i iskusniji može mirne duše zaključiti kako je posrijedi nepravedan odnos snaga, naime s jedne je strane Kvrgić, a s druge svi ostali — sami.

Ipak, najveća vrijednost festivala su gostovanja, i to su pravilo ovogodišnji Dani satire nedvojbeno potvrdili s predstavama iz Ljubljane, Rijeke i Splita.

Moli#reov Ljudomrznik Drame Slovenskog narodnog gledališča u režiji još jednog Makedonca na ovogodišnjim Danima satire, Slobodana Unkovskog, imao je status favorita od početka festivala pa je stanovita prozračnost gledališta DK Gavella mogla začuditi, ali samo one koji još vjeruju da je posjećenost predstave mjerilo kvalitete. Uglavnom, iako se Slovenci (a ni Makedonci) ne mogu pohvaliti tradicijom frančezarija, svako gostovanje Drame SNG-a pokazuje kako se radi kazalište, od programske knjižice, preko scenografije do glume u kojoj je, baš kao i u Brechtovu Baalu prošle sezone, u naslovnoj ulozi briljirao Jernej Šugman. Samo naizgled šaljivu dvorsku igru o časti i vjernosti Unkovski je dotjerao do vrhunca artificijelnosti, naglasivši pritom lucidnu karakterizaciju sjajnom kostimografijom, ali još više precizno razrađenom grotesknom gestikulacijom i dikcijom. U takvu umjetnom svijetu, kojeg se (vjerojatno) ne bi postidjela ni originalna izvedba, laž je sve — pa je Alcest u svojoj neprilagođenosti na kraju potpuni gubitnik, čak i moralni. Ispuhivanje »stupova« (društva?) u posljednjoj sceni ostavlja ga zbunjena i napuštena i naglašava poruku kako je u svijetu laži i celofana (samo) jedan potporanj nemoćan i — nepotreban.

Sličnom se, no mnogo konkretiziranijom, mišlju bavio i Vito Taufer postavljajući Kraljevo Miroslava Krleže u riječkom HNK Ivana pl. Zajca. Predstava iz 1991. prošle je godine obnovljena i dotjerana, pa je na Dane satire došla kao sasvim svježe i potpuno drukčije (još jedno!) čitanje temeljca ovostoljetne hrvatske dramatike. Kraljevo je, dakako, poligon za ispitivanje svijesti i savjesti, kako tvorca inscenacije, tako i okruženja, publike koja vidi ili ne vidi o kome je ili o čemu riječ. I zaista, obrade su znamenitog teksta uglavnom završavale na istovrsnosti zadanih elemenata, gotovo uvijek inficirane osobnom poetikom (pre)velikog autora. Dakle, crne slinave kiše, rasuto ljudsko meso i kavalerijski poručnici koji vješaju babe pijano se i zlobno cereći na mjesečini, uz klajnbirgerski štih raspadajuće kraljevine i mračne provincije. Naprotiv, Taufer je, postavljajući Kraljevo u riječkom HNK krenuo drugim putem. Preko sveobuhvatnosti teksta i svih podtekstova dramske igre pijane sajamske noći — on je, na kraju, napravio mjuzikl, pretvarajući cinizam u ironiju, a takozvanu razornu kritiku, u satirični podsmijeh. Otupljenje samoj oštrici nije naškodilo, pa je redatelju i cjelokupnom i raznovrsnom ansamblu riječkog HNK, ali ipak najviše skladatelju Stanku Juzbašiću, dala dobro iskorišten strateški prostor. Tako je Janez Žarka Potočnjaka, nemrtvi mrtvac, od katalizatora i svojevrsnog eksponenta društva postao strano tijelo koje prema postavljenim pravilima gubi da bi se uspostavio red, a ne da bi pokazao moralnu trulež svijeta koji, sve i da hoće, ne može napustiti. U takvu Kraljevu, naime, i Anka, trash-ikona u izvedbi Ecije Ojdanić, i Herkules Galijana Pahora imaju pravo, baš kao i klaun u završnom monologu o domoljubnih »100 velikih i 60 malih lađa«. U takvu, Rijeci poznatu, karnevalsku atmosferu savršeno bi se uklopio i &TD cabaret Borisa Senkera, travestija legendi hrvatske književnosti čiji je zaključak da su i njihovi živući nasljednici još više mrtvi.

Prije velikog finala na Danima satire gostovanja su odradili i Bosansko narodno pozorište iz Zenice i Kazalište Virovitica s obradama proznih klasika Pukovniku nema tko da piše i Doživljajima dobrog vojnika Švejka. Zenički »blues« romana u kojem Márquezovi junaci gube i priznaju da gube iznenadio je scenografskom invencijom Radovana Marušića, zaslužna i za dramatizaciju. Svi, naime, sporedni likovi scenom hodaju u mrtvačkim sanducima, osobnim opnama »između sebe i svijeta«, kao potencijalni stvarni mrtvaci, ali i živi mrtvaci koje je na toliku inertnost natjerao sustav u kojem žive. Korijene tome treba tražiti u iskonskom latinoameričkom shvaćanju smrti, sa svim pripadajućim obredima i veselicama, ali i u smrću opisanim devedesetima »na ovim područjima«. Tako je, uz polumrtvoga pukovnika i njegovu ženu, i uza sve ostale mrtvace, u zeničkoj verziji možda i najboljeg Márquezova romana, na sceni živ jedino pijetao. Nažalost, originalnost animalnog i iskonskog u početnoj ideji realizacija nije istaknula.

Upravo se obrnuto dogodilo virovitičkom Švejku, predstavi koja osim para glumaca (Draško Zidar, Igor Golub) nema aduta za ikakvu profesionalnu borbu. Jasan i pohvalan potez postavljanja kultnog romana ipak zahtijeva i određenu kazališnu logistiku, ponajprije u režiji i dramaturgiji, jer zaista je teško antiratnu enciklopediju ljudskih slabosti, koju ni sam Hašek nije uspio završiti, u kazalištu raditi prema načelu vjernosti fotokopije. Pogotovo kad ista traje gotovo puna četiri sata, pa bismo se u kinematografskoj usporedbi mogli prisjetiti češke i indijske produkcije.

Ovogodišnje Dane satire zatvorilo je gostovanje HNK Split, odluka izbornika festivala Dalibora Foretića oko koje bi se rijetko tko složio, i to sa šarolikom argumentacijom. Sreća je u nesreći bila da je splitska predstava Baš Beton i stupovi društva u Zagrebu nezavisno gostovala baš za trajanja Dana satire, no zaključak ipak ostaje da bi odronaška groteska bolje funkcionirala unutar tog festivala od mračne Kolt#sove drame, pojmom satire opisane samo na dalekim rubovima. Ipak, ne treba zanovijetati oko koncepta kada su unutarhrvatska gostovanja tako rijetka, čak i bez dodatnih infuzija atmosfere odcjepljenja i progona kakve prate Dramu splitskog HNK.

Bernard-Marie Kolt#s, tamna zvijezda dramskog pisma druge polovice stoljeća, Povratkom u pustinju djelomično se podredio pravilima dramske radnje, no nije odstupio od vlastitih pravila kazališnog izraza koje je dramaturg i redatelj Ivica Buljan pokušao implementirati u predstavu. Uz korektne naturščike Mladena Badovinca i Denisa Božića u takvoj redateljskoj torturi snašli su se, koliko su mogli, Zoja Odak, Milan Štrljić, Nives Ivanković, Elvis Bošnjak i Nikola Ivošević, ali vjerojatno samo za premijeru i prvih nekoliko izvedbi nakon nje. Naime, gluma koja, prema Kolt#sovim pravilima, zahtijeva samo transfer semantike teksta, lišena dodatne psihologizacije likova, među domaćim je kazališnim tradicijama još u registru »eksperimenta« kojem nedostaje trening i postojanost, kao i glumačka svijest. Tako tekst rafalno dugih i ubitačnih replika zastaje ili se lomi, što ostavlja tragove i Kolt#su i komadu, no najviše samoj predstavi. Ipak, Kolt#su najmanje, jer je složenost njegovih komada upravo tolika da kvantitetom slojeva stvara gotovo neprobojnu koru. Naime, to iznimno zahtjevno pismo treba polako rastvarati, uz spremnost na egzekuciju vlastitih osobnosti unutar egzistencijalnog konteksta ili, što je još gore, općenito. Sama pretvorba stvarnosti i nagona, preferencija zadanih ili zauzdanih odgojem i profiliranjem institucijama društva, kojima ni zanos tragedije ni istinitost farse ne mogu nauditi, nastaje ili pak postaje u uprizorenoj Kolt#sovoj drami tragikomedija, u kojoj se komično nažalost događa nekom drugom.

Satira će i dalje ostati širok pojam iz kojeg će svatko uzimati koliko mu treba, a slično je i s Danima satire. Ipak, ona bi trebala biti dio svakog pravog kazališnog čina, jer teatar koji ne ubada samo je estrada, a njezinih je festivala i previše.

Igor Ružić