Hrvatska kultura – još uvijek samo nadgradnja

Hrvatska kultura – još uvijek samo nadgradnja

Najveći problem zagrebačke operne kuće nedostatak je ljudi koji bi znalački vodili i učili mladu generaciju. Koji bi pravilno dozirali njihove nastupe. Na početku ih se ne bi smjelo forsirati i davati im uloge iznad njihovih trenutnih mogućnosti, jer to vodi neuspjehu i ubija volju u mlada čovjeka

Dirigent i sladatelj Miro Belamarić ove godine obilježava četrdesetu obljetnicu dirigentskoga rada. Belamarić je posljednjih godina tek povremeno bio gost Zagrebačke opere i zagrebačkih simfonijskih orkestara, pa valja podsjetiti da su posljednje postave Wagnera na sceni zagrebačkoga HNK održane pod njegovim ravnanjem prije dvanaestak godina, i da je nakon tih izvedbi Rajnina zlata i Walküre Wagner praktički iščeznuo sa zagrebačke operne pozornice. Jednako kao i Richard Strauss, čija je Salome upravo pod Belamarićevim vodstovm, otprilike istodobno, bila odabrani uzorak njemačkog opernog repertoara, danas jedva postojećeg u programskoj orijentaciji zagrebačke operne kuće. Očekivalo se da će Belamarić svoju dirigentsku obljetnicu na sceni zagrebačke opere obilježiti ostvarenjem iz kruga njemačkog opernog stvaralaštva, no kako Zagrebačka opera već dulje nije ekipirana na način koji bi dopustio takav izbor, Belamarić je preuzeo ravnanje Verdijevim Nabuccom, jednom od »bivših« predstava HNK, koja je za prigodu njegove obljetnice (obilježene, mora se priznati, vrlo skromno, s obzirom na činjenicu da je riječ o dirigentu uz čije su ime vezane neke od najzapaženijih predstava Zagrebačke opere novijeg datuma), obnovljena nakon stanke od otprilike tri godine. Zašto upravo Nabucco bilo je stoga logično pitanje za početak ovog razgovora.

— Dugo sam se dvoumio oko toga da li bi uopće trebalo obilježiti moj dirigentski početak prije četrdeset godina. On se dogodio u kazalištu Komedija, kada sam u siječnju 1960. dirigirao Leharovu Veselu udovicu. To je zapravo bio moj dirigentski debi, a pet godina kasnije debitirao sam na sceni HNK-a predstavom Gotovčeve opere Dalmaro. Ovih četrdeset godina jako je brzo prošlo, i najprije nisam želio nikakvu proslavu, barem ne službenu. Tako je na koncu i izvedba Nabucca zadržala okvir jednog internog, moglo bi se reći intimnog događaja. Razgovore oko obilježavanja četrdesete obljetnice umjetničkoga rada započeo sam s intendantom Georgijom Parom prije više od godine i u vezi s jednim projektom. U toj je sezoni naime trebao biti praizveden moj balet Spectrum zajedno sa Stravinskijevom Žar-pticom, no do tih izvedbi nije nikada došlo, pa je zbog toga HNK, meni kao skladatelju, već bio na neki način dužan. Želio sam tada da moja proslava uključi i jedno moje skladateljsko djelo. Moji dirigentski prijedlozi već su mnogo prije bili poznati i intendantu i direktoru Zagrebačke opere. Želio sam nastaviti rad na Wagneru, a to bih želio i danas. Osim Tetralogije volio bih postaviti Lohengrina i Parsifala, u formi duologije, kao što bih htio dirigirati i jednu Straussovu operu, Ženu bez sjene, koja u nas još nije izvedena. Od hrvatskih skladatelja predložio sam dvije opere, koje su iz meni nepoznatih razloga maknute s repertoara. Prva je Oganj Blagoja Berse (ona se u bivšoj Jugoslaviji nije smjela izvoditi!), a druga je Šulekov Koriolan, koju bih rado obnovio. U tom trenutku HNK je financijski bio u tako lošem stanju, interna je blagajna bila tako opustošena, da mi je intendant objasnio kako u nadolazećoj sezoni može još biti izvedena samo Hovanščina, jer su za nju kostimi, navodno, već bili napravljeni, a sve ostalo mogu biti jedino naslovi vezani uz već postojeće izvedbe, i to ukoliko se za njih kostimi i dekor nalaze u fundusu HNK-a. Raspitao sam se malo o stanju kostimografije i scenografije Rajnina zlata, pa sam saznao da su kostimi sačuvani, a sve ostalo prodano. To kockanje vlasništvom vlastite kuće podsjetilo me na biblijsku scenu kad se vojnici kockaju za haljine Isusove! U toj jadnoj situaicji i suženu izboru naslova koji su mi ostavljeni kao mogućnost (jer ono za što nije bilo scenografije nije se moglo obnoviti, jer novca za novu scenografiju, kako mi je rečeno, nije bilo!), ja sam se, pomalo i iz sentimentalnih razloga, odlučio za Nabucco.

I tako je ostao Nabucco!

Mnogo se priča o krizi Zagrebačke opere. Kakvo je vaše mišljenje o stanju u HNK-u?

— Ako pogledate u prošlost zagrebačke operne kuće, vidjet ćete da je ona, kao uostalom i sve druge operne kuće ovoga svijeta, imala svoje rekli bismo zvjezdane trenutke, ali i stanja previranja i kriza. Uvijek je nezahvalno govoriti o onome što je bilo prije vas. To me podsjeća na film u kojem se neka situacija prebacuje sve dalje u prošlost, i uvijek se nađe netko tko je nezadovoljan sadašnjim stanjem i govori da, ali u moje vrijeme..., i tako unedogled! Ne bih želio, u skladu s takvim načinom mišljenja, sada reći: Da, ali kad sam ja bio dirigent u Zagrebačkoj operi, radilo se s manje novca, a ostvarivale su se izvedbe koje smo mogli predstaviti po čitavom svijetu. No, to je istina! Zagrebačka opera i balet bili su tada na cijeni, što danas nisu, i bila bi potrebna vrlo detaljna analiza mnogih segmenata u samoj kući, ali i vanjskih okolnosti, da se shvati što se u međuvremenu zapravo dogodilo. No ako bih stvarno iskreno želio odgovoriti na vaše pitanje o trenutnom stanju, preciznije rečeno, o stanju trenutnog potencijala Zagrebačke opere, onda moram reći da mi se čini kako je pred nama ponovno jedna faza uspona. Jer, jedna generacija pjevača rekla je svoje i pomalo odlazi u zasluženu mirovinu. Osobno bih volio da ta mirovina bude bolja od aktualne, od koje ljudi jedva preživljavaju, što je isto jedan od razloga njihove upornosti da se održe na sceni. Znaju da će kao umirovljenici biti praktički socijalni slučajevi. To hendikepira i mladu generaciju, koja ne može normalno stasati. A u nas se upravo formira jedan nov naraštaj mladih pjevača, dvadeset petogodišnjaka, kojoj treba pružiti samo odgovarajuću pažnju i omogućiti pravilne uvjete za razvoj. Najveći problem zagrebačke operne kuće nedostatak je ljudi koji bi znalački vodili i učili mladu generaciju. Koji bi pravilno dozirali njihove nastupe. Na početku ih se ne bi smjelo forsirati i davati im uloge iznad njihovih trenutnih mogućnosti, jer to vodi neuspjehu i ubija volju u mlada čovjeka. S druge pak strane, ne bi ih trebalo držati na ledu i po strani od teškoća i izazova, oduzimati im šansu u skladu s njihovim sposobnostima. Što se nove generacije pjevača tiče, optimističan sam, dakako pod uvjetom da se promijeni razmišljanje o načinu organizacije i financiranja HNK, ustrojena po nekakvim zakonima i pravilima još iz 19. stoljeća. Danas više čak ni u tranzicijskim zemljama ne postoji model kazališne kuće u kojoj koegzistiraju drama i glazbeni teatar. Pogledajte situaciju u opernim kućama Praga, Budimpešte, Moskve, Varšave, Sofije, Brna... Čak i susjedna Slovenija ima već nekih petnaestak godina prostor samo za glazbeni teatar. A mi još funkcioniramo po shemi nekakve ideje nacionalnoga kazališta od prije stotinu i pedeset godina. Vremena su se potpuno promijenila, danas dramska kazališta niču kao gljive poslije kiše (to su tzv. off-teatri, koje također treba financijski pomagati), no jednu nacionalnu dramu ja vidim u potpuno drugom kontekstu od ovog našeg sadašnjeg u sustanarstvu s operom i baletom. Sustanarstvo može postojati, ali jedino što se tehnike i administracije tiče! Živim u Beču, gdje postoji lijepi primjer povezanosti četiri velike kazališne kuće (Staatsoper, Volksoper, Burgtheater i Akademietheater), koje imaju iste radionice i samo jednu administraciju. I to im omogućuje da jeftinije posluju. Isto je i s kazalištima na gradskoj razini, kao što su Ronacher i Theater an der Wien, koja isto imaju jednu upravu. Trebalo bi i u nas razmišljati na taj način i nastojati da Hrvatska, odnosno Zagreb, dobiju isključivo glazbenu kazališnu kuću, gdje bi se balet ponovno vratio u okrilje opere, iz koje je kao samostalna jedinica izdvojen u vrijeme ourizacije. Plediram za takav tip reforme kazališta, jer Zagreb, kao milijunski grad, ima smo jednu operu i balet, ali istodobno i veći broj ne sasvim profiliranih dramskih kazališta. Volio bih da se u HNK formira zdrava jezgra koja bi poslovala prema načelu postojanja jedne administracije i istih radionica za cijeli grad. Jer tu su moguće uštede. A što se Zagreba i tzv. provincije tiče (osobno sam protiv takve podjele), zar ne bi bilo pametnije raditi koprodukcijske projekte, koji bi se mogli igrati na tri velike hrvatske pozornice, u Zagrebu, Rijeci i Splitu, dok bi Osijek, koji ima nešto manju pozornicu, mogao ići u koprodukciju s Komedijom? Koprodukcija je danas uobičajen oblik suradnje i između velikih europskih opernih kuća, dok se u nas još na to gleda kao na pitanje prestiža, iz nekakvog provincijskog stajališta. Da me se ne bi pogrešno shvatilo, nisam za ukidanje bilo čega, ni kazališta ni orkestara, jer mi ionako svega toga imamo premalo, ali smatram da bi trebalo kulturni dinar trošiti mnogo racionalnije, i u tom smislu imam i određenih ideja. Na kraju, posjedujem i stanovito iskustvo i rado bih ga stavio na raspolaganje svakom onom kojem bi preustroj našeg glazbeno-kazališnog života možda mogao biti u interesu. U Hrvatskoj je kulturni dinar oskudan (jedan posto) i još se troši nenamjenski. Jer od tog postotka odmah se polovica vraća odakle je i došla u obliku raznih poreza, prireza, PDV-a. To dakle više nije jedan posto, nego otprilike pola posto, a i od toga polovica završi kod tzv. posrednika. Zanimljiva je činjenica da Amerika nema ministarstvo kulture, Savezna Republika Njemačka također nema ministarstvo kulture na saveznoj razini. Austrija, čiji sam državljanin, nema ministarstvo kulture. A naš kulturni dinar tako je raspoređen da onaj koji kulturu stvara ne dobiva ništa, ili gotovo ništa. No nije samo u tome problem, nego, što smatram osobito uvredljivim, u tretmanu kulture. Od 1945. u nas se aspolutno ništa nije promijenilo, u nekim se segmentima čak pogoršalo. Kao način takva razumijevanja funkcije kulture pred očima mi je uvijek jedna te ista slika: zastor se otvara, zbor pjeva Lijepu našu (nekad se pjevalo Hej Slaveni), onda netko tko je upropastio poduzeće na tko zna kakav način drži govor sebi i svojima u slavu, onda se opet otpjeva nešto rodoljubno ili se zasvira kolo iz Ere s onoga svijeta, a finale je na sendvičima i piću. I svi su sretni i zadovoljni. Ja se time osobno smatram povrijeđenim. Živim u Austriji, gdje su sve mogućnosti izražavanja slobodne. Glazba, kao dio kulture kojom se i sam bavim, u mnogo je povoljnijem položaju nego u nas. U nju se dugo ulagalo i još se ulaže i ona je danas izvozni proizvod Austrije i njezina legitimacija u inozemstvu. Evo primjera: novogodišnji koncert Bečke filharmonije prenosi se u četrdesetak zemalja svijeta — gledaju ga dvije milijarde ljudi! No, zahvaljujući tom koncertu i visokoj razini prezentacije austrijskih glazbenika u posljednje vrijeme, osobito na Dalekom istoku, sklopljeni su sjajni trgovački poslovi. Velik broj turista iz svih krajeva svijeta koji dolaze u samo dva austrijska grada, Beč i Salzburg, pokazatelj su stoljetnog ulaganja Austrije u vlastitu kulturu. Kultura se sporo rentira, ali kad se jedanput rentira, daje nevjerojatne rezultate.

Pretpostavljam da je u Austriji riječ o drukčijem definiranju kulture i njezine društvene funkcije.

— Razumljivo! U nas se još na kulturu gleda kao na nadgradnju, neku perifernu aktivnost, kojoj je mjesto na margini društvenih potreba i interesa. Recimo pri predstavljanju predsjedničkih kandidata na najnovijim, ne tako davno održanim, izborima ni u jednom govoru nisam čuo da netko spominje riječ kultura. Kultura je još definirana uobičajenim političkim rječnikom ovih naših prostora, nešto nekorisno, nepotrebno, gotovo neka vrst bacanja novca... Pritom se zaboravlja da su upravo kultura i znanost dva područja na kojima hrvatska svijetu može ponuditi (a uvijek je to i mogla!) nešto zbog čega bi je vrijedilo bolje upoznati. Nešto zbog čega će ljudi poželjeti doći u Hrvatsku. A ne samo zbog ljetovanja na našem lijepom Jadranu.

U onom što nazivamo našim kulturnim, posebno glazbenim prostorom, čini mi se da danas najbitnije treba rješavati organizacijske probleme.

— Slažem se s vama da su problemi organizacije najvažniji. Dopunio bih ta razmišljanja podatkom koji posredno govori o organizaciji bitnog segmenta zagrebačkoga glazbenog života — a to je Glazbena proizvodnja Hrvatske radiotelevizije. U posljednjih desetak godina moj kolega Nikša Bareza i ja snimili smo sveukupno desetak djela hrvatskih skladatelja, dakle, prosječno jedno djelo godišnje, a od toga su se dvije nsimke izgubile. Eto, to vam je prava slika stanja institucije kojoj bi, kao odjelu jedne nacionalne radiotelevizijske kuće, glavna zadaća bila briga za nacionalnu glazbenu produkciju! Sa stajališta samo tog segmenta, a u usporedbi s položajem koji je hrvatska glazba imala u toj istoj instituciji, u bivšoj Jugoslaviji, u jednom, valja to priznati, ipak nehrvatskom ugođaju, morate se zapitati što se to u posljednjih deset godina dogodilo u hrvatskoj kulturi. Moje je osobno iskustvo tu vrlo poučno. Još potkraj pedesetih ja sam na poticaj Branimira Sakača skladao u ono doba prilično avangardnu kompoziciju za zbor sa stihovima A. B. Šimića, dopunivši je poslije još trima sličnim kompozicijama stihovima S. S. Kranjčevića, A. G. Matoša i Tina Ujevića. Tu sam malu zbirku naslovio Hrvatska ljubavna lirika. Godine 1982. s tim sam se djelom prijavio na službeni natječaj i dobio subvenciju, zbirku je tiskao tadašnji Prosvjetni sabor, a bez ikakva problema snimio sam je i sa zborom ondašnje Radiotelevizije Zagreb. To je bilo 1982. Došla je 1990. i, premda sam tada radio na operi Priče iz Bečke šume, situacija u Hrvatskoj potaknula me da napišem simfonijsku pjesmu Croatia. Tadašnjem Gradskom odboru za kulturu uputio sam molbu da mi se odobri novčana potpora za raspis dionica partiture. Vjerovali ili ne, nisam od njih uopće dobio odgovora. Na kraju sam u pripremu materijala morao uložiti vlastiti novac. To je samo jedan primjer, no ima ih još! Imao sam ideju i za novu operu, koja, čini se, nikada neće biti napisana. Nazvao sam je komičnom operom, u zagradi je doduše navedeno »kako za koga«, a radnja se bavi galantnim životom bana Josipa Jelačića. Teško je u ovoj situaciji pretpostaviti da će itko u nas pokazati interes i spremnost da financijski podupre ostvarenje tog projekta.

Udaljili smo se od problematike glazbenoga stvaralaštva na Hrvatskoj radioteleviziji. Što bi tamo trebalo mijenjati?

— Mislim da sam jedan od onih autora tzv. ozbiljne glazbe koji imaju sluha i za druge glazbene žanrove. Nikomu ne bih želio propisivati što da sluša — apsolutno sam za slobodu izbora. Ali, da biste izabrali, morate imati više mogućnosti. Imam vrlo jasnu predodžbu kako bi trebali izgledati pojedini programi radija i televizije u pogledu prezentirana sadržaja. Mislim da bi program koji se najdalje čuje i vidi morao biti prostor za reprezentativnu prezentaciju nacionalnih kulturnih vrijednosti. Uključivši i glazbu! Takav je tip programa važan ne samo zbog inozemstva nego i zbog odgoja mladih ljudi. Ti bi mladi ljudi onda o kulturi mogli steći malo realniju sliku od one koju im serviraju udarne emisije naših radijskih i televizijskih programa. Po kojima bi se zaključilo da je za hrvatsku kulturu najvažnije na svijetu pobjedničku pjesmu s Dore predstaviti na pjesmi Eurovizije.

Razgovarala Bosiljka Perić-Kempf