Hrabrost promjene Joška Eterovića

Hrabrost je lijepa osobina, ali osamljena, žalosno nedovoljna za umjetničko djelo. A sposobnost da se promijeni sposobnost je najjačih i velikih. Stilska navika, predvidljivost, prepoznavanje i istovjetnost stila možda je i samome umjetniku postala pomalo sumnjivom

Konačno dolazim u priliku (kojoj se iskreno veselim) napisati nešto, makar i malešno, o umjetniku o kojemu gotovo nisam slova ispisao, a kojega sam uvijek cijenio. Jednostavno, splet okolnosti, vrli i brojni tumači (bez samopodcjenjivanja — temeljitiji i bolji), njegova nenametljivost, ležernost — slobodnije rečeno — europska kultura ophođenja nisu ni u najudaljenijim sugestijama obvezivali niti ostavljali dojam prijateljskih zadaća ili dužnosti (u stilu ja tebi-ti meni). Daleko od toga da na ovom mjestu iskupljujem svoj dug. Što se mene tiče, ovo je tek prolog, uvod ili znak, a sve zajedno gotovo ništa u odnosu na ono što se o tom djelu izgovorilo i napisalo i što se još, srećom, može reći.

Doista, u cjelini njegova dosadašnjega interesa riječ je bila o onom individualnom vijuganju i opusu koji je, uz stilsku koherentnost, iskazivao vrlo njegovanu pikturalnu kulturu, i općenito visoke likovne kriterije čistoće i profinjenosti slike. Osjećaj za nijanse, kolorističko ili svjetlosno senzibliziranje unutar zadanih i zasićenih polja, značilo je istodobno i ovisnost i slobodu izvan čuvanja stilske kore. Elementi njegova jezika i mekoća stila uspjeli su ostvariti morfološki i leksički bogat opus, dinamičan u sebi, a ponešto statičniji za pogled izvana. Sustavan i profinjen, njegovao je načelo serije u kojem je sebi nametnuo okvir ponašanja tipskih pikturalnih predložaka (D. Narran) otvarajući prostrano polje slobode koje može dati samo sustav. Iskazao je interes kojemu je u krvi znatiželja i istraživanje, ali i osjetljiva fibrilacija onih pikturalnih moći unutar okvira i sustava.

Da li je iscrpao neki problem ili je problem iscrpao njega (čemu sam skloniji), ne treba ovdje vještačiti i na stanovit je način svejedno. Pred najnovijim djelima svjedočiti nam je o sposobnosti promjene umjetnika koji nije zaražen doktrinom. Zakrivljena ravnina — a to u doslovnijem smislu znači kutije, rešetke, cijevi, klupka, novi i raznovrsni materijal i postupci — ne označavaju malu nego veliku promjenu polazišta te prostorno ambicioznije i slojevitije djelo. To je iskorak i novi put umjetnika. Bogatstvo materijala, elemenata, postupaka, ljepota sirovosti i čar odvratnosti, otvara brojne (ironijske) konotacije i čitanja. Umjesto slikara imamo umjetnika. Umjesto slike imamo prostorne crteže, instalacije, kolaže, reljefe i svakako — složenije organizme. Umjesto jednoga lica u raznim svjetlosnim i pikturalnim ozračjima, imamo bića metajezičnih i značenjskih ambivalencija bez samozadovoljstva pikturalnoga hedonizma i draži njegovih ranijih djela.

U toj promjeni vidim ne samo promjenu rukopisa nego i nove sadržaje i novu poziciju samoga umjetnika. On očito postavlja novu kobilicu na navoz za novi stvarniji svijet u stvarnijem prostoru. Slika je u krizi, a karakter instalacije ukazuje na kompleksnost i oblika i sadržaja — premda i nadalje s plastičnom jasnoćom, osjećajnošću za boju i materijal, poznavanjem tajni i nijansi jezika — što je zapravo pravi i jedini kontinuitet u odnosu na prethodno djelo. On je krenuo u novu potragu za novim znakovima života u ime složenije slike svijeta, koja ima što likovno i izvanlikovno reći.

Njegove Formule ostvarene raznovrsnim materijalom i tehnikama, posjeduju vitalističke i geometrijske odlike kao i znakove različitih genetika. Kombinirajući postupke i materijale djelima daje tjelesnost koja ponekad ljupkošću materijala (slatkoća akrilnih gelova, plastičnih materijala i sl.) budi, s jedne strane, odvratnost i odbojnost a s druge iskazuje (u kolažima) bogatstvo struktura, osjećaj za kompoziciju i rasporede elemenata, slučajnosti curenja ili bitumenske tvrdoće znakova (ponekada režući podlogu, uključujući je u igru struktura i u sve njezine modifikacije i oscilacije). Sustav je ustuknuo pred spontanizmom, relativizirajući međusobne razlike postupaka. Ironija je skrivena u slatkoći laboratorijskog i epruvetskog mobilijara i inventara, raznobojnih tekućina te kapilarama ispletenih organizama. To je ambulantna, medicinska i transplatacijska plazmatična sugestija neke odbojno lijepe i neželjene (kinholcovske) situacije.

Ako je to promjena nazora, a to će reći i stila s elementima starijega jezika, pitanje je koliko su ga strukturalna pitanja zanimala, a koliko je promjena uvjetovana sadržajima i novim svjetonazorom (ironijom, humorom...). Rezultati koji su dosegnuti čine to pitanje, zajedno s odgovorima, pomalo nevažnima. Zakrivljena ravnina posve je nova pozicija hrabra umjetnika koji je napuklinom u brani prijašnje poetike preplavio ne samo svijet nego i svijest. To je novi put umjetnika koji je mogao lagodno uživati u sigurnosti svojih visokih estetskih i pikturalnih moći. Ali — nije!

Hrabrost je lijepa osobina, ali osamljena, žalosno nedovoljna za umjetničko djelo. A sposobnost da se promijeni sposobnost je najjačih i velikih. Stilska navika, predvidljivost, prepoznavanje i istovjetnost stila možda je i samome umjetniku postala pomalo sumnjivom. Osjećaj sigurnosti za njega je postao nepodnošljiv, premda posve novo nije ništa. Jer i ovdje su zadržani elementi tankoćutnosti, osjetljivosti za materijale i oblikovne i pikturalne nijanse. Samo što konotacije o životu i smrti, muškom i ženskom... nisu puka literarna ovojnica nego sadržaj i ozbiljnost egzistencijalnog pitanja. To je umjetnikova hrabrost, koju je on znao pretočiti u novo djelo i ugraditi je u njegovu narav.

Ive Šimat Banov